“Hamza gastarbajter” (160-162)

Za prihvat prognanih, izbjeglica, muhadžira, bes-kućnika i svih ostalih sa teritorije bivše Jugoslavije ber-linska policija napravila je prihvatni centar u berlinskoj četvrti «Hallesches Tor». Jedan park pretvoren je u čeka-onicu na otvorenom. Nekoliko spojenih kontejnera činili su im prijemnu stanicu.

Danonoćno čekanje iscrpi izbezumljene beskućnike, koji su došli do Berlina na razne načine. Uz pomoć humanitarnih konvoja Crvenog krsta, preko turističkih i putnih agencija pa do pojedinaca koji su debelo naplaćivali svoje usluge i „na divljaka“ prebacivali ljude preko granica. Park im je postao privremeno boravište. Čudno je kako se ponižavaju ljudi u nevolji. Na kiši, goloj ledini, na suncu i vrelom asfaltu i bez hrane i vode, čekaju da im se iskuje sudbina na neko vrijeme. Policija je za njih uvela radno vrijeme od ponedjeljka do petka i prima stranke po abecednom redu. Ponedjeljkom za prezimena sa početnim slovom: «a, b, c, d». Utorkom, «f, g, h, i, j». Srijedom, «k, l, m, n, nj». I tako redom. Tako se desi da neki čekaju i po sedam dana da im se riješi «duldung», spasonosna viza. Ovim beskućnicima spontano pomažu oni koji su svu tu proceduru i gungulu prošli prije nekoliko mjeseci ili hefti. U Berlinu postoji veći broj općina koje su prihvatile izbjeglice. Da bi olakšali sebi i prognanim, svaka općina dobila je po jedan znak iz horoskopa, tako da se na tu općinsku, socijalnu ustanovu, mogu prijaviti samo osobe koje su rođeni pod tim znakom. Berlinske općine: Mitte, Tiergarten, Wedding, Prenzlauer Berg, Fridrichshain, Kreu-zberg, Charlottenburg, Spandau, Wilmerdorf, Zehlendorf, Schöneberg, Steglitz, Tempelhof, Neukölln, Treptow, Kö-penick, Lichtenberg, Weissensee, Pankow, Reinickendorf, Marzahn, Hohenschönhausen i Hellersdorf nekad su bile gradovi da bi se tokom godina stopili u Berlin, koji posta evropska metropola.

Dok Hamza sa prijateljima obilazi bolnice u kojima se liječe ranjenici Armije RBiH, koji su dali dio svoga tijela za slobodnu i jedinstvenu BiH, pise o njihovim patnjama. Dug i mukotrpan put su prošli od ranjavanja do bolničkih kreveta. O tome su pričali i sami ranjenici, oni koji su prilikom liječenja doživjeli tragične, pa i komične situacije.

Grupa gastarbajtera «ensarija», dok sjede kraj bolesničke postelje slušaju priču jednog ratnog invalida.

– Na nas, koji smo se liječili u jednoj od susjednih zemalja, repetirano je oružje, samo zato što smo pripadnici Armije RBiH. Bez ikakve potrebe vršene su i amputacije, zavisno što je u tom momentu proradilo u glavi hirurga. Hipokratova zekletva ili nacionalna euforija. Da bi dobili bolji tretman, tražili su od nas da se odreknemo Armije RBiH i da kažemo da smo pripadnici nekih drugih pa-ravojnih grupa. Koliko znam, ni jedan gazija nije se odrekao svoje jedinice niti naše Armije. Da bi nas spasili od ekstremista, prebacivali su nas u druge bolesničke sobe, pa čak i u druge bolnice. Tim hrabrim ljudima, doktorima i zdravstvenim radnicima, koji su žrtvujući svoje živote, da bi nas ranjenike, pripadnike Armije RBiH po Hipokratovoj zakletvi liječili, treba biti zahvalan, i priznanje im odati.

Svoje odlikovanje, značku zlatni ljiljan, želim pokloniti, svima onima koji su nas ratne vojne invalide pomagali prilikom liječenja. Da nije bilo njih, možda ne bih svoje rane prebolio.

Izlazeći iz bolnice, Hamza se radovao životu i slo-bodi kao nikad prije i što će nova svjedočenja poslati doktoru Smailu Čekiću  koji radi u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Odlazak do radioamatera za Hamzu znači mnogo. Svaki razgovor sa Osmanom iščekuje sa zebnjom kao i sada. Nakon pozdrava, Osman izvještava:

– Situacija je kritična. Neprijatelj napada sa svih strana…Mi gladni, goli, bosi i bez oružja. Svijet nam je uveo embargo…  Ne daju da se branimo. Oni ne daju, ali zabraniti ne mogu… Mi, hrabre gazije poručujemo da Bosna neće šapatom pasti, kako su oni mislili. Vi Bošnjaci na privremenom radu i naši ratni muhadžiri, postali ste em-brion naše dijaspore, dok budete uz nas i mi ćemo se boriti. Iz naroda niče Armija RBiH, a vaš udio je velik. Svaku vašu marku koju pošaljete, ugradit ćemo na put do slobode…Već imamo korpusa koliko je u hefti dana. Jes’ da su nam saveznici sa zapada postali neprijatelji i s leđa mučki napali. Naši gradovi su u okruženju… Dio okupirane zemlje do temelja je uništen. Stanovništvo je na gnusan na-čin pobijeno, protjerano ili u logore odvedeno. Većina ze-malja u svijetu naklonjenih agresoru, već nas je otpisala… Našu zemlju nazivaju imenima koje joj daju naši dušmani. Ali, kako kaže naš predsjednik, Alija Izetbegović;  «nisu računali na nas koji volimo svoju Bosnu».

Mi smo to famozno čudo bosanskog otpora! Na to nisu računali naši dušmani, planirali su da nas zatru brzo i zbrišu jednim potezom… To nisu dali naši najbolji sinovi što dadoše život za Nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, među kojima su narodni heroji: Adil Bešić iz Kozarca, Izet Nanić iz Bužima, kapetan Hajrudin Mešić – Hajro, kojeg narod prozva «Zmaj od Majevice». To neće dati i mnogi još neznani zlatni ljiljani, hrabri Bošnjaci, kao što su naši generali: Ramiz Dreković, Atif Dudaković, Mehmed Ala-gić, Željko Knez, Jovan Divjak, Nedžad Ajnadžić, Mustafa Hajrulahić -Talijan, Sefer Halilović, Hasan Efendić, kao i komandant Armije RBiH Rasim Delić.

Dragi amidža, oni nam trebaju biti primjer kako se treba boriti za slobodu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Padom Berlinskog zida raspale su se institucije koje su služile toj tvorevini. Povlačenjem ruske, američke, engleske i francuske armade iz kasarni u kojima je ostalo sve što im se nije isplatilo ponijeti. Sve te nepotrebne stvari mali šverceri su iznijeli na berzu starih stvari. Tezge kraj ostataka Berlinskog zida na kojima je ordenje i oprema ovih vojski, koje kupuju nostalgičari da se okite i svoje kolekcije obogate. Tako, svake nedjelje, po kiši, snijegu i suncu, maršira vojna parada berzom starih stvari i odlaze u hi-storiju. Od velikih vojnih sila ostala su samo sjećanja koja se mogu kupiti za šaku maraka.

Dok vojske nestaju sa padom režima, dotle JNA ostaje poslije raspada države i ubija narod. Svojom voljom, postaje sluga okupatoru u funkciji porobljavanja: sloven-skog, hrvatskog, bošnjačkog, albanskog, bugarskog, mađar-skog, crnogorskog, makedonskog, romskog i drugih naroda koji su je stvorili.
 

Raspadom SFRJ raspale su se i ambasade. Nastala je utrka, ko će koju ambasadu i imanje bivše federacije naslijediti. Hamza i njegovi prijatelji željeli su podići bosanski barjak na jarbolu ispred jedne od ambasada bivše Jugoslavije. To su željele i ostale republike.  Nažalost, većina je ostala u vlasništvu onih koji su se i dalje pozivali na zemlju koje više nema. Ova dešavanja, ostala su u sjeni dešavanja u zemljama  na koje je izvršena agresija. Pove-den je rat protiv naroda kojem je bilo predviđeno da nestane. Svi oni koji su radili u ambasadama SFRJ morali su se odlučiti, da li nastaviti raditi za okupatora ili spakovati svoje kofere. Preko noći, našli su se na ulici, bez vize i ostalih prava koja su imali kao diplomate bivše federacije. Nisu se mogli vratiti u svoje zemlje na koje je izvršena agresija. Jedan broj, bivših diplomata, utopio se u rijeku muhadžira, u rijeku prognanih i izbjeglih.

Drugi su se odlučili za borbu i postaju diplomate svojih zemalja. Tako i novoizabrana vlada RBiH osniva ambasade, oko kojih se okupljaju naši državljani koji žive i rade u Njemačkoj, sve sa ciljem da se organizuju u  zavičajna udruženja ili humanitarne organizacije. Veliki broj muhadžira, u ovim asocijacijama, našli su dio do-movine.

Da bi se djeci u muhadžirluku omogućilo školovanje na bosanskom jeziku prosvjetari muhadžiri, uz pomoć gastarbajtera, osnivaju bosanske dopunske škole, širom demokratske Evrope. Preko radija Brandeburg, o važnosti školovanja djece u muhadžirluku, govorio je prvi direktor bosanske dopunske škole.

(nastavice se…)