svabo
9 maja, skupina preživjelih je došla u Omarsku, u blizini Prijedora u Bosni, položiti vijenac za one koji su nestali tamo 1992. Taj dan je Dan pobjede, bosanski praznik kojim se obiljezava poraz fašizma u Drugom svjetskom ratu, te, za njih, i prilika da se oda pocast žrtvama brojnih logora iz novijeg sukoba. Oni su to učinili prošle godine, te godinama ranije na tom mjestu, mjestu koje je sada rudnik željezne rude, ali nekada je bio zloglasno mjesto mučenja i smrti nekoliko hiljada Bosanaca od strane snaga bosanskih Srba.
Medjutim, stražari koji rade za ArcelorMittal, najveći proizvođač čelika u svijetu, a trenutni vlasnik ovog mjesta, nisu im dopustili niti da poloze cvijeće na ulaznim vratima. Oni su djelovali u skladu sa željama Prijedorskog gradonačelnika Marka Pavića, predstavnika srpske tvrdolinijaske struje, te ArcelorMittalove nove politike, koja se ogleda u odustajanju od ranije izražene predanosti da financiraju spomenik žrtvama te omoguće neograničen pristup ovom mjestima sjećanja.
Korporativni div ArcelorMittal koji je nedavno uložio 19.2m funti u londonski Orbit ‘te time naglasavao svoj imidz korporativne odgovornosti", pokazao je drugačije lice u nemirnoj zemlji iz koje neke od njihovih profita dolaze. Slike iscrpljenih zatvorenika u logoru Omarska koje su poslate u svijet u ljeto 1992 od strane skupine britanskih novinara potresle su međunarodnu javnost, vraćajuci sjećanja na nacističke koncentracijske logore.
Dokazi o mučenjima i ubijanjima zatočenika u logoru Omarska, koje je prikupila UN Komisija stručnjaka, doveli su do osnivanja prvog međunarodnog suda za ratne zločine od Nürnberga i Tokija – Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Oko 20 bosanskih Srba, uključujući čuvare, zapovjednike logora i lokalne političke čelnike, su osuđeni za zločine protiv čovječnosti počinjene u logoru Omarska.
Kada je mir uspostavljen i strani ulagači probirali imovinu u državnom vlasništvu u Bosni, Mittal Steel je odlučio kupiti mjesto na kojem je bio koncentracioni logor, skupa sa kompleksom bogatih rudnika i objekata oko Prijedora (uključujući i mjesta na kojima su pronadjene masovne grobnice u kojima su tijela ubijenih zatocenika u Omarskoj odbačena od strane srpskih vlasti). To je bio logičan potez za njih jer su ranije vec kupili u vlasnistvo veliku željezaru u Zenici u srednjoj Bosni.
Strahujući od moguće reakcije i lošeg publiciteta, Mittal se složio sa preživjelima iz logora da ce određene zgrade u kompleksu Omarska ostati netaknute i dostupne žrtvama i obiteljima žrtava. Nakon sporazuma je uslijedilo obećanje da će spomenik biti izgrađen na tom mjestu i financiran od strane Mittala. To je bilo 2005. godine i stvari su se dramatično promijenile od tada.
Mittal je dao ovo obećanje na vrhuncu nadanja da Bosna ide u pravom smjeru, prema obračunu s naslijeđem zločina počinjenih tijekom devedesetih godina. Projekt Omarska Memorial, na čelu sa grupom "Duša Europe" iz Ujedinjenog Kraljevstva, sa kojima je Mittal potpisao ugovor da bi oni uspostavili razgovore između bošnjačkih, hrvatskih i srpskih predstavnika u Prijedoru, je u međunarodnj javnosti hvaljen kao primjer da se Bosna konačno suocava sa svojom duhovima proslosti. Nije svatko bio sretan s predloženim spomenikom, ali se činilo da je konacno doslo do pomaka u zajednici uništenoj brutalnim bratoubijanjem.
Međutim, nedugo nakon tog događaja, načelnik Prijedora je odlucno odbacio inicijativu. Nakon sastanka s bivšim britanskim veleposlanikom u BiH Matthew Rycroft, gospodin Marko Pavić je rekao da bi izgradnja spomenika u Omarskoj "narušila odnose između različitih etničkih skupina u Prijedoru". Kao odgovor, predstavnici Mittala ‘suspendirali’ suprojekt "Omarska Memorial", insistirajuci da je suspenzija privremena.
Obećavajuce obračunavanje sa prosloscu u Bosni brzo je isparilo pod najezdom premijera (danas predsjednika) Republike Srpske, Milorada Dodika, koji je objerucke prihvatio strategiju "razdvajanja naroda" koju je postavio Radovan Karadžić 12.05.1992. Podjela etničkih zajednica, koje nose duboko urezane ožiljke rata, bila je dobra taktika kako bi se oslabile bosanske državne institucije te ojačala Dodikova vlast u entitetu kojim dominiraju Srbi. Znao je da ništa bolje ne sije odbojnost i nepovjerenje kao poricanje odvratnih zločina, poput onih kojih se se dogodili u Omarskoj. I dok se Dodik usmjerio na poricanje genocida u Srebrenici i opsade Sarajeva, gradonačelnik Prjedora Pavić, Dodikov politički saveznik u neposrednoj blizini, usredotocio se na Omarsku.
Suprotno njegovim ranijim izjavama u kojima je uvažavao stradanja u logoru, u oktobru 2009 Pavić je napravio potpuni zaokret – optužio je bivše zatočenike logora Omarska da lažu, tvrdeći da 1992 nije bilo logora u prijedorskoj regiji. U posljednje tri godine Pavić je spojio krug, tako stigavši na poziciju prvi put izrecenu od strane prevoditelja ITN-a iz nezaboravanne reportaže iz Omarske – za Pavića logor nije ništa više od ‘tranzitnog centra’ za izbjeglice.
ArcelorMittal je uradio isto. Ne samo da je tvrtka zamrznula gradnju spomenika na cije se finansiranje obavezala, nego je u zadnjih nekoliko mjeseci je otišla i korak dalje – započela je zabranu pristupa žrtvama citirajući "sigurnosne probleme".
Ova nova pravila su stupila na snagu prije četiri sedmice, kada je izaslanstvo bivših zatočenika, srpskih mirovnih aktivista i znanstvenika iz Sveučilišta Londona – Goldsmiths tražilo da posjete pomenuto mjesto. Direktor rudnika im je poslao pismo 12. aprila, u kojem je rekao da, ukoliko zele odavati pocast morati ce pričekati do 6. avgusta, dana kada se obilježava zatvaranje logora Omarska. To će biti jedan jedini dan u godini kada ce posjete biti moguće.
Eyal Weizman, direktor Goldsmiths Centra za istražnu arhitekturu, bio je šokiran Mittalovim odbijanjem.
Govoreći dok su pored njega stajali bivšim logoraši, on je ustvrdio: "Vjerujem da je potpuno neprihvatljivo da se mjesta poput logora Omarska privatiziraju i da žrtve i naučnici ne mogu da ih posjete."
Reakcije su nastupile od skupina koje okupljaju prezivjele, medija, te je pokrenuta i peticija na internetu zahtijevajuci potpuni pristup bivsem logoru.
ArcelorMittal je odgovorio sa ugladjenim PR pokusajem, lukavo pisuci pismo u kojem ističu svoju investiciju u zajednici tijekom godina te ponudu da povecaju broj dana kada se pristup biti dozvoljen ove godine sa jednog na pet. Ali je onda, incident koji se desio 9. maja zaista potvrdio da su znemirujuća nova pravila na snazi.
Uprava ArcelorMittala ne samo da je zabranila pristup Omarskoj delegaciji preživjelih logora, nego im stražari nisu dopustili da postave cvijeće na ulaz bivšeg logora.
Edin Ramulic, član izaslanstva, opisao je ružan prizor u kojem su stražari Mittala prijetili i vrijeđali skupinu.
"Nisu nam čak ni dopustili da ostavimo cvijeće na vratima, prijeteci nam s policijom", rekao je on. "Osjećam se poniženo, osjećam tugu i bijes. Ja ne mogu shvatiti, zašto nam nisu dozvolili da obiljezimo stradanja nasih voljenih."
Kasnije se saznalo da se uprava ArcelorMittala ponasala po izričitom nalogu gradonačelnika Pavića da ne dopusti posjet, zbog straha od skretanja pozornosti na Omarsku te povezivanja iste s fašizmom u Drugom svjetskom ratu, kako tvrdi Mirsad Duratović, predstavnik Udruge przivjelih logorasa "Prijedor 92".
Dok sam čitao te vijesti u mom uredu u New Yorku, nisam mogao a da ne pomislim sta bi se dogodilo kada bi korporacija za izgradnju nekratnina na Manhatnu recimo blokirala pristup "Ground Zero". Da li bi oni bili u stanju sprijeciti memorijal nudeći slabašne izgovore o ‘sigurnosnim problemima "? Naravno da ne. Niti za milijun godina. Na neki poseban način mjesta sjećanja pripadaju preživjelim – te doista i našem namučenom čovječanstvu – barem onoliko koliko pripadaju investicijskom portfelju najvećeg proizvođačs čelika na svijetu.
Rasprava o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini je teška; Priče o uzrocima sukoba, prirodi zlocina, pa čak i broju žrtava još uvijek se osporavaju. Žrtve, poput onih iz logora Omarska, bore se da politicke vodje čuju njihov glas, vodje koji, poput gospodina Pavića, često sudjeluju u izravnim poricanjima ili manipulaciji prošlosti za političke dobitke.
I onda, kao da nam obračun s našom potresnom prošlosti nije bio dovoljno tezak, nego sada imamo i privatnu korporaciju koja odbija žrtvama pravo na sjećanje na jedan od najbolnijih, zloglasnih zločina počinjenih tijekom sukoba. Ovo je uznemirujući dogadjaj, pogotovo što dolazi od tvrtke čiji se čelicni "Orbit" nadvija nad Londonom saljuci tako poruku korporativne odgovornosti.
(Refik Hodzic, Independent, UK)
Add comment