svabo.jpg)
Spuštajući telefonsku slušalicu, zaplovi bujicom želja. Pred očima mu je nikla Fabrika za preradu plemenitog drveta. A u njoj savremene mašine, uvezene iz Italije i Austrije. Kao dijete pravio je sebi i svojim prijateljima igračke: sanke, ligure, slićure, skije i ostale dječije đakonije. Kad je mogao sa čakijom i sjekirom, obrađivati orahovinu, bukovinu, hrastovinu, jasenovinu i liskovinu moći će i s mašinama.
Svoje iskustvo i maštu bi ugradio u finalne proizvode, koji bi se izvozili, a ne kao što sad rade , sijeku i izvoze trupce.
Iz sanjarenja trže ga kucanje na vratima. Prijatno se iznenadi kad ugleda gazdaricu Mirjam-Azru koja mu se obrati:
– Gospodine Hamza, planiram renovirati bivši Ahmin stan. Ako želite da ga vi uradite, razmislite pa javite.
– Hvala na informaciji – radosno će podstanar – javit ću vam svoju odluku.
Slušajući ga, gazdarica otkri svoju želju.
– Mislila sam, za godišnji odmor obići Sarajevo, svoju rodnu kuću, da vratim i da renoviram groblje svojih sunarodnjaka. Zvala sam predsjednika Jevrejske općine Sarajevo. Savjetuje mi da sačekam bolja vremena. Nije vrijeme za posjete mrtvima, već je vrijeme da se pomogne živima.
Za trenutak gazdarica ušuta, nakon što se vrati iz sjećanja upita:
– Gospodine Hamza, znate li ishod referenduma?
– Ne! Još se ne znaju, oficijelni rezultati.
– Poslušaću savjet i novac uplatiti na konto Jevrejske općine Sarajevo – patriotski će Mirjam-Azra otkrivajući svoju želju – u svojim kućama staviću oglase za prikupljanje pomoći svome rodnom gradu. Pošto neću ići u Sarajevo, možda odem u posjetu prijateljima i obiđem Nacistički koncentracioni logor Auschwitz.
– Hvala vam na vašoj dobroti- od srca podstanar dobaci.
– Želim pomoći one koji su u prošlom ratu pomogli mome, jevrejskom narodu, – sjećajući se prošlog rata ona uzdahnu – samo da ne bude rata i da ne doživite našu sudbinu. Da se ne desi genocid, niti koncentracioni logori kao što su Auschwitz, Dachau…
Po odlasku gazdarice, dugo je podstanar razmišljao o onom što je rekla. Njene riječi su mu tutnjale u glavi:
„Samo da ne doživite našu sudbinu. Da ne doživite genocid.“
Sa tim mislima otišao je na spavanje, tek pred zoru je zaspao. Ustade nenaspavan, nastavi i «krmeljušu».
– Historijo, rospijo, cijelu noć si me vodala po ratištima, stratištima, zgarištima, po grobljima ponoseći se svojim godinama i značajnim datumima u kojima su ljudi činili ludorije.
Radeći na poslu, ponavljao je, riječi gazdarice, poput refrena tužne balade: „Samo da ne bude rata i da ne doživite našu sudbinu. Da se ne ponovi genocid.“
U mislima je prebrojavao glasačke listiće. Spremajući se kući, radne kolege, molile su ga da im prevede tekst kojeg je cijeli dan ponavljao. Neznajući šta da im kaže, odmahnu im rukom, želeći da sa čela isbriše brigu, koja želi da se ugnjijezdi u njegovoj psihi.
Vraćajući se sa posla, prođe kraj ostatka berlinskog zida. Čitao je grafite koje su nekad napisali demokrate tokom boravka u Zapadnom Berlinu. Tumačeći njihovo značenje, dođe do svoje zgrade. U hodu pokupi poštu. Među nekoliko reklama pronađe pismo od bratića Osmana. Gubeći dah od uzbuđenja, prevrtao je pismo i čudio se:
– Za svih ovih godina nije od njega dobio nijedno pismo, a evo sada, u ova konfuzna vremena on se javlja. Šta se moglo desiti pa da mi se on javi?
Penjući se uz stepenice, vješto otvori kovertu, sjede na jednu stepenicu i poče čitati:
„ Zdravo, dragi amidža, mi smo dobro, i tebi želimo sve najbolje. Znam, da će te iznenaditi moje pismo. Ovo što ti želim reći, nisam mogao telefonom, zato sam od strine Emine tražio tvoju adresu. Nakon našeg zadnjeg viđenja, vratio sam se na posao u svoju kasarnu, gdje me je čekala suspenzija. Kao oficir Jugoslavenske narodne Armije prekršio sam zakletvu. Dugo sam razmišljao, šta da radim. Sjećajući se tvoje priče, koju si mi pričao o mome babi Osmanu i o njegovoj pogibiji na služenju vojnog roka. Znam, da ste više puta pokušavali, da se dozna istina. Tek sad, kad sam došao u kasarnu, istinu mi je ispričao njegov oficir, koji je doživio moju sudbinu.
Moga oca ubio je Španac, učesnik Narodno oslobodilačke borbe i nosilac partizanske spomenice.
Prilikom posjete kasarni, imao je želju da isproba novu pušku. Nakon pucanja u metu, neočekivano je zapucao po straži. Tom prilikom, ubijen je moj babo, a ranjena još dva vojnika. Zbog toga što je ubica bio priznati član Partije, istina se krila. Tek kad je Španac umro o tome se pričalo u kasarni kao anegdota iz vojnog života.
Znajući šta se radi u vojsci, nazvao sam neke svoje prijatelje iz klase i odlučio da se priključim novoformiranoj Patriotskoj ligi, koja je spremna da brani Bosnu i Hercegovinu. Svome rahmetli babi ispunio sam njegov nijet, završio sam akademiju. Sad moram ispuniti svoj san i staviti se u odbranu Bosne i Hercegovine.
Dragi amidža, ti si mi pomagao i od svoje djece me nisi rastavljao. I ovaj put, trebam tvoju pomoć. Pomozi našu Patriotsku ligu. Dobićeš ovo pismo, kada budu poznati rezultati referenduma. Znam da će građani glasati za samostalnu i nezavisnu državu, ali te rezultate treba sprovesti u praksi. Htjeli mi to priznati ili ne, biće teško. Mi oficiri, profesionalni vojnici, znamo da će se naša zemlja teško izvući ispod srpsko-hrvatske vojnopolitičke čizme. Doći će do rata, ali nitko nema hrabrosti da to narodu kaže.
Telefon prekinu čitanje i Hamza dignu slušalicu.
-Halo, ovdje Ahmo. Poznati su rezultati referenduma. Bosna i Hercegovina je suverena i samostalna država!
– Stvarno si za muštuluka – radosno će Hamza – kad dođem, u «Bujrumu» te častim tvojim omiljenim kolačem.
Umoran u san utonu.
Nakon kratkog sna, telefon ga probudi .
– Halo, ovdje Emina. Muštuluk, – radosno će ona – evo još sjedimo i teferičimo uz «mahsuziju», puna nas kuća.
Dok je slušao hanumu nije se mogao osloboditi Osmanovih slutnjih ni te rečenice koju je čuo od gazdarice:
«Samo da ne doživite sudbinu, nas Jevreja, da ne doživite genocid».
U telefonskom razgovoru Hamza je predložio Mustafi.
– Hoćemo li kući za Bajram?
– Hoćemo, ako Bog da.
Dva gastarbajtera radovali su se ovome zajedničkom putovanju. Vozeći se poznatim putevima uživali su u vožnji, sve dok nisu prešli granicu.
Putovanje kroz domovinu, bila je avantura, često zaustavljanje na punktovima na kojima su ih kontrolisali naoružani u raznim uniformama i različitih obilježja. Zbog toga je Hamza svratio kod Mustafe u Cazin dok se ne raščiste putevi. Tom prilikom uvjerio se kako Cazinjani primaju musafira. Nakon odmora kod jarana Hamza je nastavio put. Uz veliki broj čekanja i kontrola stigao je kući. Nakon odmora i habera sa svojima Hamza se telefonom čuo sa jaranom Ahmom. Dogovoriše se da bajram-namaz klanjaju u čaršijskoj džamiji. Među prvim su došli pred džamiju. Poslije bajram-namaza i bajramske dove imam uputi čestitku svim džematlijama.
-Bajram šerif mubarek olsun!
Nakon uzajamnog čestitanja, dva ahbaba svratiše u slastičarnu „Bujrum“. Uz baklavu i limunadu pričali su šta se desilo od njihovog zadnjeg viđenja. Hamza je pričao o svome putovanju.
– Malo me brinu, parole koje sam vidio tokom puta. „Ovo je Srbija“, „Svi Srbi u jednoj državi“, „Spremite se spremite“…
– Koliko ostaješ? – prekinu Ahmo njegovo sjećanje.
– Dvije hefte – tužno će Hamza pa pohvali njegovu odluku – dobro si Ahmo uradio, na vrijeme si kofere spakov’o. Imam i ja nijet uskoro da se vratim.
– Ma, vakat je da i ti postaneš «hadžija». Dosta smo u tuđini godina potrošili.
– Čuo sam Ahmo za tvog bratića.
– Prošle hefte klanjali smo mu dženazu. Ubijen je u kasarni, onda kada je hrvatska vojska opkolila kasarnu dajući ultimatum JNA da mirno napuste vojni objekt. Oficiri su to odbili, a mladi vojnici su krenuli prema izlazu. Dok su izlazili po njima je zapucao komandant kasarne. Tom prilikom poginulo je nekoliko vojnika. Među njima i moj bratić.
– Svakodnevno su dženaze mladih regruta koji su se zatekli na služenju vojnog roka negdje u Hrvatskoj. Mladi vojnici postali su topovsko meso u hrvatsko-srpskom ratu. Kasarne u našoj čaršiji postale su ergele za konje koje jašu neki stranci u odorama koje ne pripadaju Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
Servirajući im kolač i piće, slastičar im išaretom pokaza na Trg bratstva i jedinstva.
– Vidite li ove strance? – pokaza im glavom na grupu pijanih bradonja koji su sjedili na vojnom transporteru iznad kojih se vihorila zastava – bezbeli nisu musafiri, a ni barjaci nisu svatovski a ni državni. Ako se sad ne razlučimo, a vakat je pravi, proždrijeće nas k’o najslađu gurabiju. Ovi neće birati dudlu iz bešike, čobansku il’ imamsku ahmediju ili aladžu, maksuma ili pletenicu. Sve pod kamu, moj ahbabu ide.
– Zdravo! Da vam čestitam vaš Bajram. Bajram šerif mubarek olsun – očinski im uputi čestitku, sjedajući na stolicu šapnu im komšija – znam ja njih. Njima je svaki dan propao ako nije slagao, je l’ kakvu mušavedu napravio. Kad nemaju ništa drugo, zafrljate svoju šajkaču, preko komšijskog plota i kad se unoća, idu da je ukradu.
– Bojim se, da ovi svoju šajkaču, nisu već davno bacili na ovu stranu Drine.
Rafalna pucnjava iz kasarne prekinu njihov vaz. Dva prijatelja se rastaše uz dogovor da se sutra nađu u Ahminoj firmi «Bosna Siemens».
Strah od mobilizacije, tjera vojne obveznike od njihovih kuća. Konak traže kod svojih prijatelja u namjeri da izbjegnu hapšenje i prisilno odvođenje na ratište negdje u Hrvatsku. I Hamzini sinovi negdje su se sklonili.
Napeta situacija nakon proglašenja nezavisnosti pos-tajala je sve vidnija. Svi mediji davali su različite infor-macije i vijesti, zavisno iz koje su RTV kuće u eter poslane. U toku dnevnika na Radio-televiziji Sarajevo, kojeg je vodio Senad Hadžifejzović, javili su da je predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, zarobljen od strane pristalica Srpske demokratske stranke.
Hadžifejzović slikom i riječju objašnjavao je šta se dešava na sarajevskom aerodromu.
-Pri povratku sa pregovora iz vozila otet je predsjednik Alija Izedbegović. Sa tim je zvanično data vijest da je Srbija i Crna Gora uz pomoć Jugoslavenske narodne Armije izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Niko od gledalaca nije vjerovao da se to dešava. Neki su tražili druge kanale. U vijestima Radio-televizije Beograd prikazana je kolona tenkova posuta cvijećem koja je krenula prema Bosni i Hrvatskoj. Radio-televizija Zagrebačka emitovala je reportažu iz srušenog Vukovara.
– Šta je ovo? – upita Emina.
– Da nije prvoaprilska šala?
Nakon završetka TV-dnevnika Hamza pogleda kroz prozor na sinovske kuće, razmišljajući gdje su se sklonili?
Spremajući se za konak, Hamza i Emina komentarisali su vijesti sa televizije, ne vjerujući da predsjednik jedne zemlje može biti otet.
– Haj’mo na spavanje, sabah je pametniji od jacije.
– Vidiš li moj Hamza, od onoliko čeljadi ostadosmo sami. I naša djeca dobiše šansu da studiraju u Sarajevu. Ako Bog dželle šanuhu, da, naša Lejla biće učiteljica, a Husein pravnik.
-Inšallah – gaseći svjetlo potvrdi Hamza.
***
U neko doba Hamzu probudi lupnjava. Ustade, upali svjetlo i vidje u kuću ulaze maskirane prilike. Uz psovku i vrisku nasrnuše na Eminu. Svojim tijelom Hamza pokuša da zaštiti svoju hanumu, osjeti udarce po leđima i puščanu cijev na sljepoočnici.
– Polako ‘Amza, sad ću da pokažem tvojoj buli ono što želim već godinama!
Gutajući krvavu pljuvačku pozna glas svoga školkog druga Stole. Svojim poganlukom pokrivao je golo tijelo njegove hanume. Ponovo osjeti jake udarce i izgubi svijest.
***
Nije znao koliko je dugo ležao bez svijesti. Kroz maglu razaznaje svjetlost i zvuk kratkih rafala. Lebdio je između života i smrti. Svjetlost koja je obasjavala njegovo lice nestade te u neko doba osjeti na svojim prsima hladan dodir. Sa naporom otvori oči i vidje neku priliku i na svojim golim prsima puščanu cijev.
– Bre, vojvodo evo jednog!
– Je li živ? – vojvoda upita.
– Živ! – odgovori ovaj.
– Dajte dvojicu pokretnih iz kamiona da pokupe i ovoga. Nek’ mu sude u logoru – naredi vojvoda pa se grohotom nasmija – dosta smo ih pobili. Da vidimo kakvi su nam suci i da li mogu na smrt osuditi olahko, kao što mi olahko; povlačimo nož, bombu, pušku i mušku stvar.
Pri pomijeranju tijela Hamza osjeti bol, koji mu izvuče bolni krik, nakon kojeg izgubi svijest.
(nastavice se…)
Add comment