“Hamza gastarbajter” (130-132)

Spiker radio-emisije «Za radnike na privremenom radu» pratio je četrnaesti, vanredni, kongres Saveza komu-nista Jugoslavije da bi svoje utiske iznio i slušaocima radija „Deutschewele“:

„Dragi slušaoci, bilo je teško pratiti ovaj kongres na kojem je vođena žučna rasprava nakon koje je delagacija iz Slovenije napustila zasjedanje.“

Slušajući radio Hamza nije mogao da vjeruje da se to dešava u Savezu komunista.

U Bosni i Hercegovini se formira mnoštvo partijskih stranaka među kojima su najpopularnije: SDA, SDS i HDZ.

Politička stranka SDA bila je odgovor na pedesetgodišnje političko i kulturno potiskivanje Bošnjka muslimana koji žive na cijeloj teritoriji SFR Jugoslavije i očiglednu ratnu prijetnju koja se nadvila nad Bosnom i Hercegovinom. Kao široki, narodni pokret postala je nosilac procesa političke emancipacije jugo-muslimana i ključni politički činilac u odbrani državno-pravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine na kraju svadesetog stoljeća.

Prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, donijeli su pobjedu nacionalnim partijskim strankama. SDS, SDA i HDZ formiraju koalicijsku vladu. Komunizam je srušen, na scenu stupa novo zlo, srpskohrvatski nacio-nalizam. Raspad Jugoslavije otkriva njihove prave namjere i nepomirljive razlike. SDS traži ostanak Bosne i Hercego-vine u Jugoslaviji. Predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, poručuje da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Lider SDA i predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, odgovara:

-Moram vam reći ovdje otvoreno, Bosna neće ostati u krnjoj Jugoslaviji. Drugim riječima, Bosna neće i ne pristaje da ostane u velikoj Srbiji niti da bude njen dio.

Velika politička kriza bila je na pomolu koju su osjećali i radnici na privremenom radu. Okupljaju se u stanovima i kafanama. Svakodnevno prepričavaju vijesti koje su čuli iz domovine. Otvaraju se tabu-teme koje su godinama negdje tinjale.

Vraćajući se sa sijela dva prijatelja su se osjećali povrijeđeno i uplašeno. Hamza više nije mogao oćutiti.

– U redu je što je skinuto to jednopartijsko jednoumlje, ali bojim se da to nije kraj. Vidiš li da Slovenija neće da živi u zajedničkoj državi?

– Pusti, bolan, Hamza, oni su uvijek bili zasebna država. Imaju najveći standard, oni su naš Zapad. Koliko radnika iz naše čaršije radi u Sloveniji?

– Sve ja to znam Ahmo. Ali, oni hoće da se otcijepe i da iziđu iz Federacije.

– Pa nek’ idu, oni to žele odavno.

– Kako možeš tako hladno. Neka idu. Pa oni su krov, a kuća bez krova ne postoji.

– Napravićemo drugi krov i kuća koja je imala osam, sad će imati sedam spratova!

– To ti misliš, moj Ahmo, i ostale republike krenuće putem «janeza» i gotovo je. Nova štafeta – Lazareve mošti nosaju se Srbijom. U Hrvatskoj slike Ante Pavelića…
 
– Bolan, po njihovom mi ne postojimo kao narod. Nazivaju nas po vjeroispovijesti Muslimani. Prvo su nas svojatali Istočne komšije, kao Srbe muslimanske vjero-ispovijesti. Jedni nas zovu svojim cvijećem, drugi turskim balijama, treći južnjacima, a četvrti zemljacima. Dali su nam veliko «M» da nas umire i prevare. Znaš da smo u školi, u vojsci, na fakultetu učili samo ono što su komunisti htjeli da znamo. Sve ostalo za nas je bila; vojna , politička, ekonomska, historijska tajna. Tih tajni ja se bojim, Hamza. U montiranim nesrećama stradali su naši političari među kojima su i Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac i… Bojim se da njihova sudbina ne zadesi cijeli naš narod.

– Ma, pusti Ahmo, ne budi dijete, ja se osjećam sigurno. Ko to može da uništi Jugoslaviju, naše bratstvo i jedinstvo? Ja volim i Marka i Janka i Gabrijela i Trajčeta, k’o da su mi rođena braća. Znaš li ti koliko sam im pomo-gao, novca i savjeta im dao?! Mi svi jugovići, kad god bi se sastali, u bratstvo i jedinstvo bi se kleli. Naći će naši politi-čari već neko rješenje. Valjda su naučili nešto iz one Titove parole:

„Radimo kao da će sto godina biti mir, a spremamo se kao da će sutra izbiti rat.“

– Tako sam i ja nekad mislijo – potvrdi  Hamza – ali ipak više podržavam Muhammeda alejhiselam, i hadis:

„Radi kao da ćeš stotinu godina živjeti, a ibadet čini Allahu dželle šanuhu,  kao da ćeš sutra umrijeti.“

Pouku iz ovog hadisa treba izvući kao što su ih izvlačili i predhodni vladari i političari među kojima je bio i Tito. Ipak se bojim da neću moći riješiti zadatak sa jednom nepoznatom koju mi nisu dali naši političari ni naši djedovi.

– Hamza, nisu je dali, jer je nisu ni oni znali. Nisu je dali jer nisu smjeli istinu nam reći, pa je u mezar odnijeli. Doći će vakat, kada ćemo morati rješavati zadatak za kojeg nemamo formulu. Da li ćemo je uspjeti pronaći u starim seharama i u knjigama, koje su cenzurisali, oni koji nas prozvaše po vjeroispovijesti Muslimanima u želji da nestanemo?

«Balkanska» krčma, kraj ruševina berlinskog zida. U njoj osam stolova za kojima se godinama bratovalo. Evo sad se ne zna ko pije, a ko plaća. Zapjeva se i pjesma:

“Bratstvo i jedinstvo,
nije čaša vode,
kad se prospe da u zemlju ode,
to je krv svih naroda
koji su slobodu donijeli
da bi mogli u slozi i u miru živjeti“.

Neki ne misle tako i svoje stolove razdvojiše. Svakim danom, sve je manje zajedničkih druženja. Ne pije se više skupa; kahva, ni kava a niti kafa.

Uz «krmeljušu» Hamza i Ahmo su se dogovarali kako putovati.

– Idemo jednim autom, tvoj neće biti gotov ni do Bajrama. Mislio sam da je manji kvar. Izgleda da ću morati da ga se riješim – ozbiljno će Hamza.

– Krenućemo u petak, poslije posla da izbjegnemo gužvu – odgovori Ahmo.
– Javio se Jozo, da putuje sa nama, a i Boro.

– Zar Bori nije bliže preko Mađarske? – čudio se Hamza.

– Sigurno mu je bliže – potvrdi Ahmo – ali sad ide kod svoga kuma, splavara na Drini, da osnuje firmu za uvoz i izvoz cipela.

Ovaj haber Hamzu trže i on poče da razmišlja o šetnji cipela, preko granice, iz tih misli trže ga ahbab.

– Obećao sam i Abduliju da može sa nama. On ide u posjetu rođaku, vlasniku slastičarne «Bujrum» u našoj čaršiji.

– Od stvari ništa ne možemo ni ponijeti, tek nešto hrane za puta. Treba ponijeti i ono što su naručili naši drugovi iz općine i milicije.

– Ti nosi – mrko ga jaran pogleda pa se pokaja za sve stvari koje je poklonio – ja, što sam nosio, dosta je bilo.

U tom se začu kucanje na vratima i Ahmo otvori vrata.

– Subhanallah! Koga to vidim, bujrum Mujaga! Šta će to biti pa si navratio? Stare jarane skoro si zaboravio.

– Nisam vas zaboravio. U poslu se zabavio – nakon pozdrava Mujo sjede i svoj dolazak opravda – u vašem komšiluku   ima   firma   Renta – car   koja   povoljno izdaje

Mercedesove kombije. To sam čuo od Grka Konstantina koji je nekoliko puta tako putovao, pa nešto i ušićario. Kad mogu oni, što ne bi i mi. Ne isplati se više ni auto imati, tek se ponekad upali i za godišnji koristi. Treba sve te dadžbine  platiti. Kombi sa osam sjedišta za nas iz Sandžaka povo-ljniji je, nego li dva auta. Mi putujemo preko Istoka gdje su loši putevi. Manje će oglobiti jedno nego dva vozila, a da ne spominjemo gorivo i putarine. 

– Evo i mi o tome govorimo. Stigao si Mujo u pravi vakat. Zašto i mi tako ne bi uradili?
– Dobro bi bilo auto iznajmiti, sa njim bi moglo svo društvo povesti. Javi ću Gabrijelu i Murićiju, pozvaću i Trajčeta koji ima nijet da putuje kod rođaka u Bihać. Prošlo je vrijeme dokazivanja prestiža sa kojim autom doći kući, to neka gledaju ovi mlađi. Od naših čujemo da je kahva deficitarna roba. U veliko vozilo može se sakriti nešto od toga, naši očekuju da je donesemo.

– Ma daj Ahmo, zar misliš da se nešto može sakriti od naših carinika?

– Naše je da se borimo, ono što smo kupili za teško zarađene pare, bezbijedno kući donesemo. Njihovo je da traže, za to su debelo plaćeni. Moraju da ispune planirani godišnji budžet, od carine i oduzete robe.

Nakon što iznajmiše auta, ispratiše Muju i njegove suputnike, želeći im hairli put i rahatluk na odmoru. Vraćajući se u stan Ahmo reče Hamzi:

– Javio sam jaranima da mogu sa nama putovati u petak popodne. Dok se oni spreme mi ćemo, ako Bog  da, u mesdžidu «Mevlana» džumu-namaz klanjati.

– Na vakat smo krenuli – paleći auto vozač dobaci putnicima koji su se namještali i vezivali sigurnosne pojaseve.

– Dobro nam ispade ovaj kombi – javi se Boro pa uzdahnu – ovo je moj oproštaj sa dobrim životom, zbog gluposti iz ove dobrote moram bježati. Nisam blesav da robujem ženama. Ko bi znao sa kim su još ofijale, a svu tu dječurliju meni su pripisali!

Prolazeći kroz bivši koridor, naviru sjećanja iz onoga vremena kad je ovuda gazila čelična čizma i snimalo špijunsko oko. Za volanom, mijenjaju se vozači, tek na jednome parkingu se zaustaviše da izvrše fiziološke potrebe i protegnu noge.

Tokom puta slušaju kasete koje su im se našle pri ruci. U neko doba stigoše u München i svratiše na parking na kojem navraćaju oni koji putuju prema jugu. Pronađoše slobodno mjesto. Dok su razgovarali o ruti puta koja im predstoji, priđe im neka prilika.

-‘Amza, Ahmo, jeste li vi to? – ljubeći ih radovao se kao dijete – Zar me ne poznajete? Pa vi ste mi sredili papire.

– Da nisi ti brat od našeg školskog?

– Da, ja sam Žiga.

– Otkuda ti ovdje u ovo doba, putuješ ili nekoga pratiš?

– Putujem, dok sam bio u zahodu, autobus mi ode sa prtljagom. Ostao sam ovdje i čekam, da se sjete i da se vrate po mene.

– Možete sa nama, možda ga stignemo do granice – neko od putnika prijedlog da.

– Bi’ rado, ako imate mjesta!

– Kako da ne, imamo jedno slobodno.

Nakon osvježenja i prijema novoga putnika, krenuše. Ponoć je uveliko prošla. Auto putem tutnje kolone vozila i u njima insanska sudba.

– Već smo trebali stići tvoj autobus.

– Moj autobus niko ne može stići – kroz smijeh javi se Žiga.

– Kako to misliš, pa nije valjda brži od nas?

– Znam da nije, zato i kažem. Nisam krenuo sa nikakvim autobusom. Već nekoliko dana dolazim na ovaj parking ne bi li našao prevoz.

U vozilu nasta tajac. Gabrijel upita:

– Da te nisu opljačkali, svašta se dešava na drumovima?

– Kamo sreće da su, lakše bih to podnio – sramežljivo će Žiga

– Reci bolan, šta se desilo? – oglasi se i Trajče.

– Duga je to priča – uzdahnu Žiga – tako to biva, kad se preko pogače traži somun. U državi sam promijenio firmi, ne znam ni sam koliko. To sam mogao kad sam imao debele veze i viđenije kumove. Uz pomoć ‘Amze došao sam u Njemačku, nadajući se da ću uspjeti. Radio sam u nekoliko gradova ove velike zemlje i ostao bez ičega. Kocka i žene došli su mi glave. Sve što sam zaradio otišlo je na rulet, u dim i na uživanje. Sve moje bogatstvo u ovoj je kesi. Kad nisam uspio na Zapadu valjda ću uspjeti na ratištu. Idem da branim Jugoslaviju.

– Šta to pričaš?

– Zar ne znate? – upita Žiga, pa nastavi – Slovenija želi izaći iz Jugoslavije! Napadaju kasarne, žele istjerati našu armiju iz Slovenije. Sve sam vidio na televiziji.

U autu zavlada muk. Tek poneki uzdah. Na austrijskoj granici detaljni pregled. Potvrdiše im da se u Sloveniji vodi rat.

– Kakav rat? – uglas upitaše.

– To su same laži. Uvijek je Zapad želio da se domogne Jadrana. To se kod nas ne može desiti, kod nas se živi u slozi, kod nas vlada bratstvo i jedinstvo – ushićeno će Hamza.

– Tako je – povikaše ostali.

– Kako ćemo pucati jedan u drugoga? 

– Kome je do rata? Čitav svijet nas cijeni, zar da se to sada uništi – doda Jozo i zapjeva pjesmu «Druže Tito mi ti se kunemo». Pjesmu prihvatiše i ostali, a onda Boro povede himnu «Hej Slaveni».

Svratiše na benzinsku negdje u Austriji i vidješe na televiziji vijesti iz Slovenije.

– Vidite da se ne šalim, idemo da branimo «Jugu», svi smo dali zakletvu da ćemo braniti državu – značajno će Žiga.

Svakim kilometrom povećavala se gužva. Iz svih evropskih zemalja slivale su se kolone prema graničnim prijelazima. Putnici pokušavaju uhvatiti radio talase iz Jugoslavije.

– Idemo na Mađarsku i na prvom prijelazu ući ćemo u državu – predloži Murići.

– Bolje je da se vratimo i da negdje sačekamo dok se situacija ne smiri – ozbiljno će Trajče.

– Što da se vraćamo kad sam skoro došao kući, Jesenice su odavde desetak kilometara – žalio se Gabrijel – evo, čujete, detonacije dolaze iz moga rodnoga mjesta. Bojim se da mi nije pogođena kuća. Moja njiva graniči sa Austrijom, preko nje prolazi granična patrola. Sa njima sam se družio kada sam stoku čuvao i sijeno kupio. Odvezite me samo do granice.

– Učinite mu uslugu, a mene do prve karaule dovezite, želim da se priključim vojsci – predloži Žiga.

– Ko će prema Ratačama neka sjeda – Hamza pozva putnike.

Bez mnogo razmišljanja sjeli su svi osim Murića i Trajčeta. Oni su se prebacili u vozila koja su išla preko Mađarske. Prilazeći austrijskoj granicu vidjeli su Austrijance pod oružjem. Uz kontrolu pasoša savjetovali su im da se vrate, dok je Gabrijel i dalje insistirao:

– Molim vas, samo dva kilometra, ne morate granicu prelaziti, ja ću proći pješice.

Nakon dogovora odlučiše da nastave dalje. Nakon kratke vožnje zaustavili su ih pripadnici Teritorijalne odbrane Slovenije.

– Gospodo, morate napustiti vozilo i skloniti se u graničnu zgradu, za deset minuta ističe njihov ultimatum!

Bez mnogo čekanja vozilo je bilo prazno. Tek što su ušli u zgradu čula se tenkovska granata, koja je pogodila parkirana vozila.

– Uništiše nam kombi – jedan drugom su šaptali. Dok su gorjela auta na graničnom prijelazu, društvo iz kombija se razišlo svako na svoju stranu.

Gledajući u uništeno vozilo, Hamza skinu registarske tablice sa ostatka karoserije. U grupi branioca Ahmo pozna svoga brata Latifa, pripadnika Teritorijalne odbrane Slovenije.

– Vidiš, u našoj jedinici većinom su radnici željezare Jesenice. Ima nas iz drugih republika, pripadnika svih naroda i vjera. Domaći nas zovu južnjacima.

– Imamo povrijeđenih, potrebna je krv! – čulo se na razglasu.

Nekoliko dobrovoljaca se javi, među njima i Ahmo. Pri davanju krvi dozna da je ranjen i Latifov sin, njegov bratić. Nakon povratka u sklonište Ahmo se obrati Hamzi:

– Molim te poselami moje i ponesi ovo stvari, reci im da ću ostati u Sloveniji da pomognem bratu u ovome belaju.

(nastavice se….)