Redzic pise:
Gdje god bismo culi da ima kakvo igraliste nasli smo nacina da dodjemo do njega. Tako smo, tada jos prasnjavom makadamskom cestom bosonogi dopjesacili do skolskog igralista u Gornjim Orlovcima. I dok smo se vise mucili nego uzivali sa nasom probusenom gumenjarom, koja je pored oblika izgubila i originalnu boju, u ogradjenom dijelu skolskog dvorista jedan nas vrsnjak sam se igrao sa prelijepom, napuhanom, sarenom loptom.
Na nase pozive da nam se pridruzi i, naravno, donese svoju loptu nije isprva reagirao, a onda je nestao u kuci. Ubrzo se pojavio, ali ne sa loptom nego na prelijepom djecjem biciklu. Naravno da smo znali sta je bicikl, ali da ima i tako malih i tako sarenih, to nam je bilo otkrice.
Provozao se Sead nekoliko krugova, valjda samo toliko da zagolica nasu zavist, ljubomoru i divljenje i ponovo nestao. Nakon izvjesnog vremena ponovo se pojavio obucen u finu sipkastu majicu, kratke hlace i sandale.
Vecina nas nosila je i podkosulje i gace od crnog glota, jedne vrste tkanine za koju je tesko reci da li je blize platnu ili plastici. Sretniji su imali i kosulje od istog materijala koje bi im najcesce sasila kuma Zumra Redzepova, jedina sa singericom u to doba u nasih nekoliko mahala.
Seadov otac bio je ucitelj u skoli na Orlovcima pa je tako Sead odrastao u nasoj blizini, ali puno vise pored nas nego sa nama. Poslije smo se sretali, ali nismo se nikad druzili niti zblizili.
Po zavrsetku skolovanja zaposlio se u Drzavnoj Bezbjednosti, sto je uglavnom bila privilegija probranih i gdje se ulazilo mimo konkursa. Sead se vrlo rijetko vidjao u javnosti.
Sticajem okolnosti nekoliko novih godina docekivali smo u istom objektu, a Sead je svaki put bio u drustvu Marka Pavica i Marka Radisica. A onda kad su uvedeni oni jednogodisnji mandati i kad im je trebao Musliman Seada su postavili za predsjednika Opcine.
Ti “listopadni” mandati bili su jedna od najvecih gluposti onog sistema jer je bilo nemoguce uspostaviti kontinuitet odnosa i razvoja u tako kratkom vremenu. Sead ce ostati upamcen kao daleko najinertnija osoba koja za tu godinu nije povukla ni jedan ozbiljan potez.
Poslije te prospavane godine Sead je nagradjen mjestom direktora u Energopetrolu, sto je poslije funkcije direktora Poste, koju je s obje ruke i noge cvrsto drzao prijatelj mu Marko, bila najatraktivnija i funkcija sa najmanje glavobolje na cijeloj Opcini. Njemu je i to bilo prenaporno pa je postavljen za sekretara SUPa i tu ostao sve do visestranackih izbora, odnosno neposredno prije agresije.
Kad smo napadnuti, poubijani i rastjerani Sead je unaprijedjen i prebacen u Centar Sluzbi Bezbjednosti u Banja luku gdje je proveo cijelo ratno vrijeme.
Iz tog Centra vodjene su i koordinirane sve akcije usmjerene na nase potpuno zatiranje, a rukovodilac tog Centra Stojan Zupljanin je jedan od ideologa genocidnog zla pocinjenog na podrucju Bosanske Krajine.
Kakva je i kolika je Seadova uloga u nasem zlu tesko ce se ikada saznati. Nusret Sivac, koji je isto tako proveo najveci dio svog prijeratnog radnog staza u SUPu, doduse ne tako visoko pozicioniran i tetosen kao Sead, a koji je vjerovatno imao odredjene informacije, u svojoj knjizi “Kolika je u Prijedoru Carsija” stavio je Seada na pocasno prvo mjesto izdajica vlastitog naroda.
Seadova uloga u ovom periodu ostace vjerovatno nerazjasnjena i zasticena velom tajnovitosti. Ko god i koliko god se trudio da nadje i mrvu opravdanja za njegove postupke tesko ce uspjeti. Puno blize zdravom razumu je da je Seada u ovom leglu zla i cetnistva odrzalo cinkarenje i provaljivanje ljudi iz vlastitog naroda. Poznato je da smo svi mi imali svoje dosijee u fiokama Drzavne Bezbjednosti, a Sead je imao neogranicen pristup svim informacijama.
Po zavrsetku rata, odnosno po obavljenom poslu Sead je dobio zasluzenu penziju i vratio se na mjesto zlocina. Jos uvijek pun snage, a koristeci ratne i predratne veze nasao je i posao i skrasio se u Prijedorputevima s kojima prije rata nije imao bas nikakve veze. I da apsurd bude veci darezljivi gazda, koji jos ni jednom nije isplatio dividendu malim dionicarima, velikodusno mu je poklonio reprezentativno vozilo koje ni po kom osnovu ne bi dobio ni u jednoj normalnoj kompaniji.
Bilo bi normalno, ako ima i zehru savjesti da se oglasi i da objasni svoje postupke u vrijeme rata. To je i njegov dug prema svim onim funkcijama koje je obavljao jer je na sve biran zbog svoje nacionalnosti. Da je Sead bio Srbin prije rata kao za vrijeme i poslije rata sanse da se proseta po svim tim funkcijama bile bi zanemarljive.
Uz sve to Sead je nosilac priznatog i ponosnog prezimena Besic, potice iz isto tako ugledne familije, cestitih roditelja i karakternog brata, koji u ratu nije imao Seadove privilegije i koji je dijelio sudbinu svojih sunarodnika pa su sve to dodatni motivi i obaveze da objasni svoje postupke.
Svjedoci smo sve veceg broja pokajnika iz redova najokorjelijih ubica koji nagodbama sa sudstvom peru i ciste djelomicno svoju savjest. Hocemo li docekati da i Sead bar djelomicno rastereti svoju dusu i pomogne u rasvjetljavanju uzroka nase tragedije. Sead je vise nego bilo ko od Bosnjaka bio blize epicentru zla, ustvari bio je u samom epicentru iz kojeg su ugasene hiljade nevinih zivota medju kojima i sedamdeset i dva sa njegovim prezimenom.
Add comment