svabo
Nedaleko od grada Prijedora smješteno je selo Zecovi, do kojeg se dolazi neasfaltiranim putem. Gusta šuma i pašnjaci obojeni bjelinom stada ovaca, te povremeno kuckanje čekića u kućama povratnika, daju nadu da tu još uvijek ima života.
Kraj uskog puta smještena je i kuća Zijada Bačića, s pogledom na ostatak sela i dvorište u kojem su mu prije 18 godina ubijeni majka, sestra i dva brata.
“Na tom mjestu se 25. jula 1992. godine desio veliki zločin. Bio sam u kući kada su došli maskirani vojnici i rekli: ‘Izlazite svi napolje!’ Zadnji sam izlazio, i dok sam tražio obuću, počela je pucnjava. Čuo sam vrisku žena i djece. Nekako sam protrčao ispred te žive vatre i sakrio se kraj druge kuće. S tog mjesta sam vidio tijela mrtvih, a poslije i ruku s pištoljem kako puca u one koji su bili živi”, prisjeća se Zijad, koji je tada imao 14 godina.
Prema kazivanjima preživjelih i članova porodica ubijenih, tog 25. jula 1992. godine “srpska vojska” je opkolila selo Zecovi kraj Prijedora. Tada su vojnici izvršili pretres kuća u kojima su se krili žene i djeca, i tu su ih potom strijeljali. Većina ubijenih civila bili su iz porodica Bačić i Horozović.
Zijad Bačić pojašnjava da je vojska u kući u kojoj se on tada krio strijeljala 29 civila, žena i djece.
“Tu je bilo 15 djece. Najmlađe je imalo dvije godine, a najstarije 17”, kaže Zijad.
O zločinima u tom selu bilo je riječi i u Haškom tribunalu, tokom jula 2002., na suđenju Milomiru Stakiću, pravomoćno osuđenom na 40 godina zbog zločina u Prijedoru. Tada je zaštićena svjedokinja V tokom svjedočenja u korist Tužilaštva rekla da su “srpski vojnici” u julu 1992. godine u selu Zecovi ubijali sve mještane koje su pronašli u kućama.
Iako je od ubistva civila u selu Zecovi prošlo 18 godina, još uvijek nije podignuta ni jedna optužnica kako u Haškom tribunalu, tako ni pred sudovima u BiH.
Mnoge porodice s tog područja smatraju da pravosudni organi u BiH ne čine dovoljno da se pronađu i uhapse odgovorni za taj zločin, te locira masovna grobnica koja krije posmrtne ostatke njihovih najmilijih.
Borba za istinu
Fikret Bačić je u Zecovima izgubio 13 članova porodice, među kojima majku, brata, suprugu i dvoje djece. Njegova borba za istinu kreće 1998. godine, kada je stupio u kontakt s pravosudnim organima kojima je nosio dokaze o zločinu u Zecovima. Ipak, i pored njegovih napora, kako kaže, do danas nije ništa urađeno.
“Tada sam u policiju u Sanskom Mostu odveo svjedoke koji su dali izjave o onome što se desilo. Kontaktirao sam Tužilaštvo BiH, ali još uvijek ništa. Mi znamo njihova imena, a to znaju i nadležni organi, međutim do sada nije ništa sprovedeno. Ta lica nisu ni saslušana ni procesuirana, a zašto, ne znam”, kaže Fikret Bačić.
Izjavu o onome što se u Zecovima desilo u ljeto 1992. godine, dao je različitim istražnim organima i Hidajet Horozović, koji je sa sestrom tada teško ranjen, ali su preživjeli strijeljanje. Izgubili su majku, dvije nane i ostalu rodbinu, za čijim kostima i dalje tragaju.
“Tragamo za tim zločincima kako bismo došli do informacija koje bi nam pomogle da makar nađemo kosti, da ih fino možemo pokopati. Nažalost, nema te organizacije koja bi pomogla da se to jednog dana završi, da i mi malo odahnemo i odmorimo sebe od toga svega”, kaže Horozović, koji je u vrijeme zločina imao 10 godina.
Horozović i Bačići su se vratili u Zecove nakon rata, i pored činjenice da su tu izgubili svoje najmilije. Ono čemu se nisu nadali kada su donijeli odluku da se iz Njemačke, gdje su boravili, vrate u svoje selo, jeste da će na ulicama viđati osobe koje su sudjelovale u ubistvima.
U Zecovima većinom žive Bošnjaci, dok je u Prijedoru većinsko srpsko stanovništvo. Povratnici sezonski rade u Sanskom Mostu, koji je u neposrednoj blizini, a gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo.
“Radimo u Sanskom Mostu. Kad idemo na posao, srećemo ovog što je ubijao. Ali šta ćeš? Ne možeš ti tu ništa, možeš samo gledati. Nije jednostavno vidjeti ga… nije lako, ali šta ćemo…”, objašnjava Horozović, ne želeći otkriti o kome se radi kako ne bi ugrozio provođenje istrage.
Trenutno istragu o ubistvima u Zecovima vodi Tužilaštvo BiH, u kojem kažu da im treba još vremena da je okončaju jer imaju jako puno predmeta ratnih zločina koji se odnose na regiju Prijedora.
“Postoje predmeti protiv većeg broja osumnjičenih za zločine na području Prijedora i okolice. Do sada smo došli do saznanja o određenim više ili niže rangiranim zapovjednicima Vojske Republike Srpske, kao i običnim vojnicima i pojedincima”, rekao je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, istaknuvši da će sve doći na red, ali samo treba vremena jer su “kapaciteti prilično ograničeni, a predmeta je na stotine”.
Unatoč ovom stavu, žrtve ipak apeluju da se istrage što prije privedu kraju kako bi mogli mirnije živjeti, ali i doći do kostiju svojih najmilijih.
“Puno bi mi značilo – za mene i za ono moje dijete i za sve – da se oni uhvate. Mirnije bih možda i spavao. Oni su nedaleko od moje kuće, i nemaš mirnog sna. Mislim da kad bi bili iza rešetaka, da bih se bolje osjećao”, kaže Horozović.
Budući da je prošlo 18 godina od počinjenja zločina u Zecovima a da uz pomoć istražnih organa nisu pronađeni ostaci ubijenih, Horozović i Bačić su jedino uspjeli saznati da su odvedeni u nepoznatom pravcu.
“Tijela do danas nismo uspjeli pronaći. Svjedoci kažu da je došao kamion ‘tamić’, kakav su vozili radnici komunalnog preduzeća, pokupio tijela i odvezao”, pojašnjava Fikret Bačić.
Zbog bezuspješne potrage za posmrtnim ostacima, preživjeli počinju sumnjati da ih nikada neće pronaći.
“Kad bih ih pronašao, meni bi pao neki teški teret sa srca i duše. (…) Davali smo i DNK da se može ta analiza izvršiti, i uvijek smo se na pozive odazivali, ali ja pomalo gubim nadu u sve to jer će ipak za dvije godine biti 20 godina otkako se to desilo, a oni nisu pronađeni”, kaže Zijad Bačić.
Add comment