Napad 11. septembra 2001. bio je odlučujući za Ameriku. Politički i psihološki utjecaj usklađenog i vidljivog napada u Americi na Amerikance bio je ogroman – dapače, zanimljiva je "slučajnost" da je došlo do napada na jedan dan u godini čije spominjanje učvršćuje javni osjećaj opasnosti i hitnosti: 9-1-1.
Značajan razvoj u ‘90-im godinama je bila informacija o neokonzervativnim ‘think-tankovima’ poznatim kao PNAC (Projekt za novo američko stoljeće), čiji su članovi prilagodili stavove izraelske vlade i za buduću administraciju SAD-a, koja dijeli njihove poglede. To se desilo 2000. godine s izborom Georgea W. Busha, i jedan tadašnji autor je opisao vrh neokonzervativnog ledenog brijega u njegovoj prvoj administraciji ovako:
"Autsajderi iz PNAC-a su sad postali snažni "insajderi", postavljeni na važne pozicije, s kojih će vršiti maksimalan pritisak na politiku SAD-a… PNAC cilja na kreaciju vojne politike u Bushovoj administraciji."
Naročito važno, u smislu nastupajućih događaja, bilo je obznanjivanje u jednom PNAC-ovom dokumentu da njihov program za Ameriku (i Izrael) neće biti dobro primljen među američkim narodom. Šta ovo treba da znači, PNAC je izrazio u 2000. godini, da će "proces transformacije, čak i ako donese revolucionarne promjene, vjerovatno biti dug, osim u slučaju nekog katastrofalnog i katalizirajućeg događaja, kao što bi bio jedan novi Pearl Harbor."
11. 9., ponovo razmotren
Jedanaestog septembra 2001. godine PNAC-ovi ljudi u vladi i izvan nje, a također i AIPAC i Izrael, "slučajnošću" su dobili događaj koji im je trebao, samo 8 mjeseci nakon dolaska na vlast.
Većina ljudi dobro poznaje događaje toga dana – dva putnička aviona su se zabila u dvije najviše zgrade u Svjetskom trgovinskom centru u New Yorku, dok je treći završio u Pentagonu, a četvrti na jednom pensilvanijskom polju. Malo ljudi može zaboraviti snimke gorućih zgrada, njihovog rušenja i osjećaja šoka i tragedije koji su uslijedili.
Rad službene Komisije za 11. 9. i njihov izvještaj su u najmanju ruku bili krnjava vježba. Mnogi ljudi odbacuju nalaze Komisije, a među njih spadaju i njeni kopredsjedavajući. Mnogi drugi, koji su krajnje nepovjerljivi prema izvještaju Komisije za 11. 9. i ciljaju na službeni prijenos, kao i na "unutrašnje djelatnosti", uključuju vojne pilote veterane, medicinske tehničare hitne pomoći, eksperte za zračnu odbranu, iskusne pilote avionskog saobraćaja, eksperte za rušenje, arhitekte i civilne inžinjere – nijedna od profesija koje inače privlače i uključuju naivne i laike.
Meni su mnoge stvari veoma jasne iz pažljive procjene i službene verzije i kritičkih procjena napada 11. 9.
Prvo, avioni koji su udarili u zgrade jednostavno nisu mogli dovesti do rušenja bilo koje od pogođenih zgrada, na način na koji su se srušile, a pogotovo ne rušenje zgrade u koju avion nije udario (pretpostavljam da je avion koji je namjeravao da to uradi završio na pensilvanijskom polju), prema datim materijalnim dokazima i vještačenjima eksperata. Ovo znači da su napadači imali pomoćnike na terenu, a oni su morali djelovati prije nego što su napadi uslijedili: pripremiti zgrade za kontrolisano rušenje nije nešto što se radi nekontrolisano usred haosa.
Drugo, samo dvije tajne službe imaju stručnjake, mogućnost i političku zaštitu da izvrše 11. 9. na zemlji i u zraku: naša CIA i izraelski Mosad. A samo jedna od njih ima motivaciju za princip „dva dobra": Mosad. A ta motivacija se savršeno poklapa s neokonskim planovima i već od ranije eksplicitno najavljenom potrebom za inicijalni događaj koji bi mobilizirao američku javnost za njihove ratove, koristeći američku vojnu snagu da se unište neprijatelji Izraela.
Samo neočekivana jačina iračkog otpora sačuvala je Siriju i Iran od napada Bushove vlade. Očigledan trag 11. 9. i ratova u Afganistanu i Iraku vodi ka PNAC-u, AIPAC-u i njihovim pomagačima i to putem većinskih jevrejskih neokona u Bushovoj administraciji i izraelske vlade. Nijedan demantij niti verbalne finte ne mogu promijeniti tu činjenicu. Pojmovi kao što su izdaja, prevara i lukavstvo ne mogu opisati šta su oni ustvari.
Na kraju, moramo bliže pogledati zbog čega su mainstream mediji obratili više pažnje na garderobu Sarah Palin nego što su se posvetili očiglednim lažima i kontradiktornosti u načinu kako se američka vlada postavila prema 11. 9. i vojnim akcijama koje su nakon toga uslijedile.
Razlog leži u tome da su po ovom pitanju svi istog mišljenja i da oni svi više vole zvaničnu verziju događaja – pod „svi" podrazumijevam PNAC-ove pulene koji su preuzeli poluge na ključnim mjestima Bushove vlade kao i njihove duplikate u Obaminoj vladi. A to su AIPAC i drugi brojni PAC-ovi, mainstream mediji i Izrael. Pogled na medijski menadžment u Americi 2002. godine je posebno informativan i od tada se nije znatno promijenio.
Direktori tih firmi su se mijenjali mnogo puta. Ali ako pogledamo na izbor najvećih američkih firmi u sredini 2002. godine vidjet ćemo da deset američkih Jevreja upravlja većinskim dijelom američke televizije, kao i drugih medija kao što su filmska industrija, radio i novine. Od tada se nije mnogo promijenilo.
Pogled naprijed
Danas imamo istu stvar s Iranom, od istih ljudi – Obama pokušava biti nezavisan, ali većina ključnih ljudi njegove administracije imaju iste stavove po pitanju Izraela i Bliskog Istoka kao i njihovi prethodnici. A sam sadašnji Kongres je pokazao više podaničkog mentaliteta nego sastav prije njega.
Ali AIPAC firme igraju opasnu igru u Americi i ako se okliznu, reakcije koje bi uslijedile bile bi kobne po njih i po Izrael. Istraga 11. 9. i ratova koji su nakon toga uslijedili mogla bi biti ta banana na koju bi se mogli okliznuti. Amerika je izazvala žrtve 60.000 ljudi, vojnika i civila koji su ubijeni ili ranjeni nakon 11. 9. u Iraku i Afganistanu i nepoznat broj onih koji bi stradali ako bismo krenuli u rat s Iranom (ili ako bismo bili uvučeni u njega u slučaju izraelskog napada na Iran). Svjesno usmjeravanje žalosti koje je uzrokovano 11. 9. je tim ratovima dalo izdržljivost. Ali žalost je bliski prijatelj gnjeva, a gnjevna Amerika je nezgodna, kao što se iz naše historije da vidjeti. Amerikance su lagali mnogo puta i za ostatak svijeta oni djeluju kao naivna i lakomislena nacija u globalnoj politici. I ima istine u tome.
Ali gnjevna Amerika ima drugačiji karakter. Potrebno je da samo bacite pogled na to šta se desilo Japancima i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu, njihovim gradovima i selima, kad je Amerika doslovno masakrirala milione njemačkih i japanskih civila – od kojih su većina bili žene i djeca. Znali su da su civili i nije ih bilo briga za tim. Cilj je bio uništiti i obuzdavanje nije bila osobina o kojoj se tih dana mnogo pričalo.
Ako ti Amerikanci ikad saznaju da je patnju kojoj su izloženi izazvao Izrael i njegovi američki advokati, onda će ih kazniti zbog njihove nelojalnosti i zbog skrivanja istine. Izrael bi mogli ostaviti kao što su Rimljani ostavili Kartagu nakon što su završili s njom.
To bi bila velika greška Izraela.
Napisao: Alan Sabrosky koji je deset godina služio u američkim marincima i pitomac je američkog ratnog koledža (US Army War College).
Islambosna.ba
Add comment