Izdaja i prevara: 11. 9. i nakon njega

Napad 11. septembra 2001. bio je odlučujući za Ameriku. Politički i psihološki utjecaj usklađenog i vidljivog napada u Americi na Amerikance bio je ogroman – dapače, zanimljiva je "slučajnost" da je došlo do napada na jedan dan u godini čije spominjanje učvršćuje javni osjećaj opasnosti i hitnosti: 9-1-1.

Značajan razvoj u ‘90-im godinama je bila informacija o neokonzervativnim ‘think-tankovima’ poznatim kao PNAC (Projekt za novo američko stoljeće), čiji su članovi prilagodili stavove izraelske vlade i za buduću administraciju SAD-a, koja dijeli njihove poglede. To se desilo 2000. godine s izborom Georgea W. Busha, i jedan tadašnji autor je opisao vrh neokonzervativnog ledenog brijega u njegovoj prvoj administraciji ovako:

"Autsajderi iz PNAC-a su sad postali snažni "insajderi", postavljeni na važne pozicije, s kojih će vršiti maksimalan pritisak na politiku SAD-a… PNAC cilja na kreaciju vojne politike u Bushovoj administraciji."

Naročito važno, u smislu nastupajućih događaja, bilo je obznanjivanje u jednom PNAC-ovom dokumentu da njihov program za Ameriku (i Izrael) neće biti dobro primljen među američkim narodom. Šta ovo treba da znači, PNAC je izrazio u 2000. godini, da će "proces transformacije, čak i ako donese revolucionarne promjene, vjerovatno biti dug, osim u slučaju nekog katastrofalnog i katalizirajućeg događaja, kao što bi bio jedan novi Pearl Harbor."

11. 9., ponovo razmotren

Jedanaestog septembra 2001. godine PNAC-ovi ljudi u vladi i izvan nje, a također i AIPAC i Izrael, "slučajnošću" su dobili događaj koji im je trebao, samo 8 mjeseci nakon dolaska na vlast.

Većina ljudi dobro poznaje događaje toga dana – dva putnička aviona su se zabila u dvije najviše zgrade u Svjetskom trgovinskom centru u New Yorku, dok je treći završio u Pentagonu, a četvrti na jednom pensilvanijskom polju. Malo ljudi može zaboraviti snimke gorućih zgrada, njihovog rušenja i osjećaja šoka i tragedije koji su uslijedili.

Rad službene Komisije za 11. 9. i njihov izvještaj su u najmanju ruku bili krnjava vježba. Mnogi ljudi odbacuju nalaze Komisije, a među njih spadaju i njeni kopredsjedavajući. Mnogi drugi, koji su krajnje nepovjerljivi prema izvještaju Komisije za 11. 9. i ciljaju na službeni prijenos, kao i na "unutrašnje djelatnosti", uključuju vojne pilote veterane, medicinske tehničare hitne pomoći, eksperte za zračnu odbranu, iskusne pilote avionskog saobraćaja, eksperte za rušenje, arhitekte i civilne inžinjere – nijedna od profesija koje inače privlače i uključuju naivne i laike.

Meni su mnoge stvari veoma jasne iz pažljive procjene i službene verzije i kritičkih procjena napada 11. 9.

Prvo, avioni koji su udarili u zgrade jednostavno nisu mogli dovesti do rušenja bilo koje od pogođenih zgrada, na način na koji su se srušile, a pogotovo ne rušenje zgrade u koju avion nije udario (pretpostavljam da je avion koji je namjeravao da to uradi završio na pensilvanijskom polju), prema datim materijalnim dokazima i vještačenjima eksperata. Ovo znači da su napadači imali pomoćnike na terenu, a oni su morali djelovati prije nego što su napadi uslijedili: pripremiti zgrade za kontrolisano rušenje nije nešto što se radi nekontrolisano usred haosa.

Drugo, samo dvije tajne službe imaju stručnjake, mogućnost i političku zaštitu da izvrše 11. 9. na zemlji i u zraku: naša CIA i izraelski Mosad. A samo jedna od njih ima motivaciju za princip „dva dobra": Mosad. A ta motivacija se savršeno poklapa s neokonskim planovima i već od ranije eksplicitno najavljenom potrebom za inicijalni događaj koji bi mobilizirao američku javnost za njihove ratove, koristeći američku vojnu snagu da se unište neprijatelji Izraela.

Samo neočekivana jačina iračkog otpora sačuvala je Siriju i Iran od napada Bushove vlade. Očigledan trag 11. 9. i ratova u Afganistanu i Iraku vodi ka PNAC-u, AIPAC-u i njihovim pomagačima i to putem većinskih jevrejskih neokona u Bushovoj administraciji i izraelske vlade. Nijedan demantij niti verbalne finte ne mogu promijeniti tu činjenicu. Pojmovi kao što su izdaja, prevara i lukavstvo ne mogu opisati šta su oni ustvari.

Na kraju, moramo bliže pogledati zbog čega su mainstream mediji obratili više pažnje na garderobu Sarah Palin nego što su se posvetili očiglednim lažima i kontradiktornosti u načinu kako se američka vlada postavila prema 11. 9. i vojnim akcijama koje su nakon toga uslijedile.

Razlog leži u tome da su po ovom pitanju svi istog mišljenja i da oni svi više vole zvaničnu verziju događaja – pod „svi" podrazumijevam PNAC-ove pulene koji su preuzeli poluge na ključnim mjestima Bushove vlade kao i njihove duplikate u Obaminoj vladi. A to su AIPAC i drugi brojni PAC-ovi, mainstream mediji i Izrael. Pogled na medijski menadžment u Americi 2002. godine je posebno informativan i od tada se nije znatno promijenio.

Direktori tih firmi su se mijenjali mnogo puta. Ali ako pogledamo na izbor najvećih američkih firmi u sredini 2002. godine vidjet ćemo da deset američkih Jevreja upravlja većinskim dijelom američke televizije, kao i drugih medija kao što su filmska industrija, radio i novine. Od tada se nije mnogo promijenilo.

Pogled naprijed

Danas imamo istu stvar s Iranom, od istih ljudi – Obama pokušava biti nezavisan, ali većina ključnih ljudi njegove administracije imaju iste stavove po pitanju Izraela i Bliskog Istoka kao i njihovi prethodnici. A sam sadašnji Kongres je pokazao više podaničkog mentaliteta nego sastav prije njega.

Ali AIPAC firme igraju opasnu igru u Americi i ako se okliznu, reakcije koje bi uslijedile bile bi kobne po njih i po Izrael. Istraga 11. 9. i ratova koji su nakon toga uslijedili mogla bi biti ta banana na koju bi se mogli okliznuti. Amerika je izazvala žrtve 60.000 ljudi, vojnika i civila koji su ubijeni ili ranjeni nakon 11. 9. u Iraku i Afganistanu i nepoznat broj onih koji bi stradali ako bismo krenuli u rat s Iranom (ili ako bismo bili uvučeni u njega u slučaju izraelskog napada na Iran). Svjesno usmjeravanje žalosti koje je uzrokovano 11. 9. je tim ratovima dalo izdržljivost. Ali žalost je bliski prijatelj gnjeva, a gnjevna Amerika je nezgodna, kao što se iz naše historije da vidjeti. Amerikance su lagali mnogo puta i za ostatak svijeta oni djeluju kao naivna i lakomislena nacija u globalnoj politici. I ima istine u tome.

Ali gnjevna Amerika ima drugačiji karakter. Potrebno je da samo bacite pogled na to šta se desilo Japancima i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu, njihovim gradovima i selima, kad je Amerika doslovno masakrirala milione njemačkih i japanskih civila – od kojih su većina bili žene i djeca. Znali su da su civili i nije ih bilo briga za tim. Cilj je bio uništiti i obuzdavanje nije bila osobina o kojoj se tih dana mnogo pričalo.

Ako ti Amerikanci ikad saznaju da je patnju kojoj su izloženi izazvao Izrael i njegovi američki advokati, onda će ih kazniti zbog njihove nelojalnosti i zbog skrivanja istine. Izrael bi mogli ostaviti kao što su Rimljani ostavili Kartagu nakon što su završili s njom.

To bi bila velika greška Izraela.

Napisao: Alan Sabrosky koji je deset godina služio u američkim marincima i pitomac je američkog ratnog koledža (US Army War College).

Islambosna.ba