“Prudske livade”: Tihić zaboravio žrtve, sada “čuva” fotelje!

"Bojim se dogovora Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka", poručio je nedavno predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić.

Ovaj političar, koji je, da podsjetimo, u naletu pregovaračkih ambicija, sugerisao Bošnjacima da trebaju izaći iz "pozicije žrtve", sada se boji, eto, da su Bošnjaci u raspodjeli državnih funkcija (Srbi 25, Bošnjaci 19, Hrvati 15) postali žrtve srpsko-hrvatskog sporazuma.

Pri tom, naravno, nije nevažno što Tihić sigurno pravi razliku između prvih i drugih "žrtava", između onih kojima su pale glave i onih kojima padaju fotelje, ali se treba bojati što u isto vrijeme pravi razliku između politika koje guraju Bošnjake u poziciju žrtve: politike ratnog zločina i politike ucjene. Ako je cilj prve bio etnički čista srpska teritorija, minimalni cilj druge je srpska dominacija u Bosni. Razlikovati te dvije politike, od koje je druga samo nastavak prve, znači uistinu biti žrtva te politike. To što se Tihić možda tako ne osjeća, ne znači da Bošnjaci nisu svjesni svoje pozicije.

Istina, nije predsjednik SDA jedini koji zagovara tezu o napuštanju "pozicije žrtve". Na nju su se odmah nalijepili svi "slobodnomisleći" ljudi, intelektualci, književnici, režiseri – sve sami izdanci zakašnjelog humanizma i renesanse, koji se, osim režiranja predstava i pisanja knjiga, razumiju u sve, pa i u politiku, pogotovo u politiku koja se duže od stotinu godina obrušava na Bosnu. Ovi "inžinjeri ljudskih duša" hoće nam, zapravo, reći: Srbi mogu da pamte i nesmetano sprovode ideologiju staru "vekovima", a vi zaboravite i ono što ste preživjeli prije dvadesetak godina.

Ide se tako daleko da se strahuje da bi duže ostajanje u "pozicija žrtve " moglo dovesti žrtvu u poziciju dželata. Jer, "pošto je nad našim narodom vršeno etničko čišćenje, mi imamo pravo na – etničko čišćenje"!? Ne hvaleći i ne braneći Bošnjake kao "malenu naciju anđeoskog statusa" koja nije "sposobna" za zlo, zaista treba biti budala ili zlonamjernik pa pomisliti da bi "bošnjačko etničko čišćenje" preživjelo duže od "sumraka do zore".

Ispravnije shvatanje ovih preporuka bi, naravno, bilo da "poziciju žrtve" treba napustiti u politici, i prepustiti je ličnom ili kolektivnom pamćenju na zajedničkim dženazama bošnjačkim žrtvama srpskog etničkog čišćenja. Priču o nedavnoj prošlosti treba ostaviti historiji, bez obzira što posljedice te prošlosti i danas, u najvećoj mjeri, određuju Bosnu i život u njoj.

Da se ovom preskakanju historijskih dionica ne protive samo Bošnjaci, istina rijetki (uopšte ih nema toliko koliko se propagiranjem napuštanja "pozicija žrtve" želi predstaviti), pokazuju primjeri iz Srbije. To potiskivanje "tragova istine" iz stvarnosti : "Vodi nas ka nečemu što je danas veoma moderno, a možemo ga nazvati politikom kulture zaborava. To je, nakratko, politički zahtjev i praksa da se, navodno, zbog budućnosti odričemo razlika iz prošlosti. Lično, kulturu zaborava doživljavam kao uvredljivu, ali i pogubnu, jer zamagljivanje, kamufliranje, manipulacija zarad lažnog mira uvodi život u prostor nestvarnog.

"Svi smo živjeli u surovom i mračnom vremenu koje je bilo ali je još naša sadašnjost i bliska, nedavna prošlost. Šta je, u stvari, sadašnjost? Rekla bih minimalna, ali beskrajna crta između prošlosti i budućnosti. Ne vjerujem u stvarnu snagu ljudskog uma koji zagovara tezu ili stav da moramo prepustiti historičarima pravo da analiziraju, sude i procjenjuju vremenski period o kome govorimo. Riječ je o našoj sadašnjosti, bliskoj prošlosti i budućnosti. I ko bolje od nas samih može da je promišlja i sudi o njoj?", smatra Nadežda Gaće, predsjednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije, inače bosanskoj javnosti poznata kao koautor (sa Milovanom čilasom) knjige o Adil-begu Zulfikarpašiću.

Tako, dakle, govore i misle srbijanski nezavisni intelektualci, a da bi i naši bili "nezavisni", pošto su prikraćeni za agresiju i masovnije zločine koji su počinili Bošnjaci, ne preostaje im ništa drugo nego da Bošnjacima preporučuju da izađu iz "pozicije žrtve". Zahvaljući tim bosanskim genijalcima dolazimo u položaj da, dok pojedini srbijanski inteleketualci traže odgovornost, makar i moralnu, za ono što je učinjeno tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, pa i u Bosni, ovdašnji intelektualci traže od žrtve da zaboravi ono što je preživjela. Samo što ostaje pitanje: čija se odgovornost traži u Srbiji, ako u Bosni nema nikog ko je u poziciji žrtve!?

Ipak, možda se misli da nastup s pozicija žrtve treba napustiti samo u aktuelnoj politici? Jer, ta pozicija je "način da se pribavi protivzakonita povlastica" kad se ostane bez političkih i pravnih sredstava? Ali, kako ćeš odvojiti žrtvu od politike, kad ta politika i danas proizvodi "žrtve". Nisu li, najviše, Bošnjaci žrtve viznog režima zbog opstrukcija srpskih političara u Parlamentu BiH? Stvarne žrtve, pale poslije rata u nastojanju da pribave sebi "privilegiju" i vrare se kući po osnovu Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, ne treba ovaj put ni spominjati.

Borba ( i fizička) Fadila Banjanovića-Bracike da vrati prognane Bošnjake u Zvornik i Kozluk, granatiranje i ubijanje ljudi iz snajpera u Koraju u jesen 1997. godine, ubistvo djevojčice Melihe Durić u Vlasenici, paljenje autobusa i kamenovanje Bošnjaka koji su bili u obilasku ruševina Ferhadije u Banja Luci, … sve su to već "prekrili snjegovi i šaš".

Ali, žrtva i dalje sebi drsko pribavlja privilegiju, tako što, recimo, na četnička orgijanja, uz povike: "Ovo je Srbija!" (dan nakon dženaze u Srebrenici), uzvrati: "Ovo je Bosna!". A pošto im zakon ne dozvoljava povlasticu da svoju državu zovu pravim imenom, tri djevojčice iz Srebrenice su zaradile prekršajne prijave.

Stvari bi se, možda, promijenile kad da bi žrtva prva pružila dobar primjer, onako kako se u ovdašnji medijima ponovo žvaće i preživa stara priča da Sarajevo treba pružiti primjer Republici Srpskoj? Ma može se od Sarajeva napraviti i Brisel, ali Srbe zanima samo čista Republika Srpska, očišćena čak i od prefiksa bosanski.

Ako bi čovjek malo glumio Sulejmana Tihića, i poželio da bude popustljiv do neprepoznatljivosti, mogao bi da pomisli kako se imperativ napuštanja "pozicije žrtve" odnosi samo na aktulenu politiku. Ali, sam Tihić ga odmah demantuje, jer to je ona politika koje se i on, sa zakašnjenjem od godinu (toliko je, naime, aktuelan nacionalni debalans u imenovanjima na državne pozicije), uplašio da je rezultat neprincipijelne srpsko-hrvatske koalicije.

Pa, zar se Tihić sam tu ne poziva na žrtve, jer prema kojem drugom argumentu on traži participaciju u vlasti prema popisu stanovništva iz 1991. godine? A stotine hiljada ljudi sa tog spiska više nema. Ili su ubijeni ili rasljeni od Australije do Amerike? Čije su to žrtve? Nisu li, možda, bošnjačke? Bez poziva na te žrtve sa popisa iz 1991. godine Tihić i SDA ne bi imali ni ovoliko vlasti koliko sad imaju. To su "mrtvi glasovi" prilikom raspodjele funkcija u vlasti prema prijeratnom popisu stanovništva.

Uostalom, na koga se SDA, ali i druge političke stranke, pozivaju kad se protive uvrštavnju odrednice o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti na budućem popisu stanovništva u Bosni? Ne pozivaju li se upravo na prijeratnu etničku sliku Bosne, koja je agresijom i etničkim čišćenjem izmijenjena? Zašto se, onda, pozivati na ljude kojih tamo više nema, ako žrtve etničkog čišćenja i genocida treba zanemariti u politici? Zato, valjda, da se koliko-toliko anuliraju rezultati zločina koji je počinjen nad Bošnjacima i Hrvatima, i to prema zakonu, odnosno, pravu na povratak kojeg garantira Dejtonski sporazum.

Ne nalaže, dakle, nužno "faktor žrtve" u politici niti radikalizaciju niti poziciju Kalimera koji u "crtićima" kuka: "Šta mi ovo rade?", nego pruža jedan, možda i jedini, argument da se jedan narod izvuče iz "pozicije žrtve", ali ne dekretom o samozaboravu. Nego principom po kojem žrtva ne traži povlasticu, ali ne pristaje ni na ucjene iz zločinačke tvorevine.

Koji drugi argument ostaje probosanskim snagama? Možda dokazi kako Bosna treba u Ervropu? Problem je što do Evrope vode dva putića, jedan Dodikov, ultimativni, i drugi popustljivi, bezidejni, gotovo nepostojeći bosanski put.

Sasvim druga je stvar što od predsjednika SDA, ili bilo kojeg drugog političara, niko i ne traži da spominju bošnjačke žrtve pale tokom etničkog čišćenja i genocida (Tihić u Prudu sa Dodikom nije razgovaro o bošnjačkim žrtvama kad je sklepao propali sporazum)?

No, ne treba se zavaravati, nije predsjednik SDA preporučio napuštanje "pozicije žrtve" nakon nekog dubljeg razmišljanja. To je bio elementarni politički (politikantski) refkles na, možda i prečesto, pozivanje dr. Harisa Silajdžića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, na posljedice etničkog čišćnja i genocida, i potrebu njihove korekcije kroz ustavno uređenje.

Silajdžić je zbog toga, ali i principijelnog pariranja agresivnom srpskom premijeru, u paketu sa Dodikom označen "blizancima zla". Silajdžić, koga su strani izvještači iz UN-a 1992. godine predstavljali "kao tužnog premijera, tužnog koliko je tužna i njegova napadnuta zemlja" je, čini se, ušutio, a Dodika više niko ne naziva "protagonistom zla".

Sve ovo naravno ne znači da upšte postoji dilema trebaju li Bošnjaci izaći iz "pozicije žrtve", samo što je ključno pitanje: šta je učinjeno da Bošnjaci izađu iz pozicije žrtve jedne politike? Politike koja i danas prijeti cijepanjem države, koja uslovaljava njen napredak ka Evropi, politike koja je svojim opstrukcijama na državnom novou glavni krivac što su, u najvećem broju, Bošnjaci ostavljeni u getu usred Evrope.

Prva pretpostavka za izvlačenje Bošnjaka iz položaja žrtve jest da političari koji to preporučuju prvi izađu iz pozicije servilnosti i beskrajne popustljivosti. Oni bi, valjda, svojim primjerom trebali pokazati da Bošnjaci više nisu žrtve, nego jedan od kreatora odnosa u državi u kojoj žive. Ali, kako da povjerujete političaru da Bošnjaci trebaju odmah, na Tihićevu riječ, napustiti poziciju žrtve, kad on sam pada kao "žrtva" Dodikove politike. Dok ga je, naime, vodao po "prudskim livadama", Dodik mu je osvajao državu iza leđa.

(Hamid Deronjić-PSS Magazin)