NJEMAČKO SJEČANJE NA MRAK

Piše:Edin Ramulić

Njemačka važi za zemlju koja je otišla najdalje u suočavanju sa vlastitom mračnom prošlošću. Iako je denacifikacija, koju su nakon Drugog svjetskog rata u svojim zonama provodile USA, SSSR, Britanija i Francuska, bila duboka i bolna tek u zadnjem desetljeću nastali su neki od najznačajnijih memorijala. Čini se da je u Njemačkoj i nakon više od 60 godina od pada nacizma sjećanje na to vrijeme itekako živo i prisutno.

Na poziv Robert Bosch fondacije išao sam na studijsko putovanje u kojem je dvadesetak predstavnika nevladinih organizacija sa područja bivše Jugoslavije imalo priliku da obiđe značajnija mjesta koja su obilježila noviju njemačku (evropsku) historiju uključujući i zaostavštinu ”hladnog rata”.

Prva destinacija nam je bila Berlin. Prelijep grad sa 3 i pol miliona stanovnika, širokih bulevara, prepun zelenila i biciklista koji posvuda imaju uređene staze, to je, kažu, trenutno najveće gradilište u Evropi i zaista svugdje niču grandiozne zgrade sa oku ugodnim fasadama.

Odveli su nas prvo u muzej koji je autentična fabrika Otta Weidta, slijepog njemačkog industrijalca čije ime je upisano u Aleji pravednih u Izraelu. On je proizvodio četke i zapošljavao slijepe ljude, kada su Nacisti počeli proganjati Jevreje on ih je primao kod sebe i čuvao ih u sred Berlina u srcu Rajha sve do 1943.godine.

Podmićivao je Gestapo a koristili su i tajnu odaju za skrivanje u fabrici. Oto je išao čak u Auschwitz-Birkenau da pokuša spasiti neke od njegovih slijepih radnika Jevreja, ali su i njega ubili 1944. godine. Samo troje je preživjelo rat a među njima i Inge Deutschkron koja nas je pričom provela kroz vrijeme i prostor koje kao da je stalo u Ottovoj fabrici.

Drugi muzej koji su nam pokazali je muzej njemačkog otpora. Centralna figura u tom muzeju je general Wehrmachta Stauffenberg koji je pokušao u atentatu ubiti Hitlera tako što je unio bombu na sastanak glavnog štaba. Bomba je eksplodirala ispod Hitlerovog stola ali je čudom preživio, pukli mu bubnjići, stradala ruka i zadobio kontuzije ali je ostao živ i još više ubijeđen da je ”božji čovjek”. Stauffenberg i ostali zavjerenici su mislili da je ubijen i započeli su puč i preuzimanje vlasti ali su ih ubrzo sve pohvatali i strijeljali. Stauffenberga u dvorištu muzeja koji je nekada bio štab njemačke redovne vojske Wehrmachta a sada je to uz muzej i vojna akademija.

Svidjelo mi se kako kustosica Stefani Werle ironizira ”njemački otpor” jer se manje od jedan posto Nijemaca protivilo nacizmu, ostali su bili ZA, uključujući i ove zavjerenike koji su prije atentata izgradili velike vojne karijere služeći nacizmu.

Muzej Jevrejima Evrope, u samom centru Berlina, nadomak Branderburških vrata i Bundestaga, podignut je tek prije tri godine, izgradnja je koštala 28 miliona EURA a njegovo održavanje košta dodatnih 2 miliona. Tolika je cijena sjećanja.

Neki umjetnici su predlagali da se u prah smrve Branderburška vrata i da taj šljunak bude memorijal, a bilo je i prijedloga da se na autoputevima popločaju dionice pa kada vozači naiđu da ih to podsjeti na holokaust nad Jevrejima.

Memorijal čine blokovi poredani kao grobnice, planine i doline, klaustrofobično stjecište tjeskobe i otuđenja, i nigdje niti jedne šare na tim blokovima jer redovno čiste i održavaju. Pod zemljom je smješten muzejski prostor sa četiri osnovne prostorije. Jedna mi se posebno dopala, Soba tišine kako je zovu jer su postigli dobar efekat tišine i dostojanstva sa minimalno predmeta u prostoriji i posebnim svjetlom.

U Berlinu je nakon Drugog svjetskog rata vođen najžešći ”hladni rat” u vrijeme blokovske podjele svijeta. Sovjeti su američku zonu u potpunosti izolovali velikim zidom i tako potpuno podijelili grad. Rušenje Berlinskog zida označilo je kraj jedne epohe, pad komunizma, raspad bivšeg SSSR-a i naročito krvav raspad bivše nam domovine.

Kuriozitet je da od tog zida nije ostalo skoro ništa osim što se prodaje u komadićima u suvenirskim radnjama. Kustos muzeja posvećenog Berlinskom zidu nam je govorio kako će za potrebe muzeja rekonstruisati dijelove zida.

Organizator nas je odveo i da vidimo željezničku stanicu odakle su deportovali sve berlinske Jevreje do logora smrti širom okupirane Evrope. Zgrada je stara više od stoljeća ali nismo mogli prići do perona 17 odakle su kretali vozovi jer se tamo održavala ceremonija za izraelskog ambasadora. Na pragovima pruge su upisana mjesta kuda su odvozili Jevreje u smrt.

Neobično dojmljiv je bio kompleks bivšeg političkog zatvora tajne policije DDR-a. Nekadašnja istočna Njemačka je imala najveći broj agenata po glavi stanovnika u svijetu, na 17 miliona je bilo 89.000 agenata i još 179.000 njihovih saradnika. U centralnoj zgradi Stasija koju smo posjetili postoji arhiva sa preko pet miliona dosjea ljudi koji su bili praćeni. Građani uz određenu proceduru mogu pristupiti svojim dosjeima i saznati ko ih je špijunirao.

Zanimljivo je da su agenti Stasija u zadnje dvije sedmice svoga postojanja pokušali uništiti glavnu dokumentaciju i isjekli su je u mašini za sječenje papira, ali se sada ti sitni dijelovi skeniraju i odgovarajući Software će u narednih tri godine potpuno rekonstruisati te dokumente jer su bili uredno složeni u džakovima.

Zatvor Stasija koji smo posjetili je jedno sumorno mjesto sa filmskim kadrovima kud god da pogledate. Stotine i stotine identičnih soba za ispitivanje a glavna tortura je bila potpuna izolacija i psihičko iscrpljivanje zatvorenika. Dešavanja u zatvoru su filmski ovjekovječena u sjajnom filmskom ostvarenju, dobitniku Oskara za najbolji strani film 2007. godine ”Život drugih” koji se bavi upravo mračnim dešavanjima u tom zatvoru.

U tom zatvoru koji je pretvoren u memorijal posebno mračan je dio kompleksa gdje su Sovjeti držali zarobljene Nijemce i one koji su bili pod sumnjom da su nacisti. Taj dio kompleksa je egzistirao do 1950-te i imao je sobe za mučenje a redovna su bila ubistva ili smrt uslijed bolesti i gladi.

U Berlinu smo još posjetili vilu na jezeru gdje su se nacisti odmarali i usaglasili ”Konačno rješenje” za Jevreje, u zgradi Bundesthaga nas je primio potpredsjednik njemačkog parlamenta, a imali smo i projekciju filma o Auschwitzu nakon kojeg smo razgovarali sa rediteljem Robertom Thalheimom.

Iz Berlina smo se uputili za Weimar, gradić koji je prepun historije i u kojem su se rodili neki od najznačajnijih Nijemaca Wolfgang Goethe, Friedrich Nietzsche, Sebastian Bach a dugo vremena je tu živio i pjesnik Schiller. Nadomak tog živopisnog gradića u kojem je uspostavljena Vajmarska Njemačka ima jedna šuma, zove se Buchenwald. Tu su nacisti tridesetih godina izgradili jedan od najsvirepijih logora za Jevreje, homoseksualce i protivnike nacizma. Poslije smo se uputili Frankfurt ali o tome neki drugi put.

Njemačka svakako treba biti uzor Bosni i Hercegovini kada je u pitanju obilježavanje tragičnih događanja u kojima su stradali nevini ljudi. Izgradnja memorijala bi morala biti dio sistema i taj posao bi trebalo da obavljaju vrhunski stručnjaci. Nažalost svjedoci smo prave najezde različitih rogobatnih spomenika na javnim površinama koje kod ljudi ne izazivaju nikakve emocije ili pak izazivaju pogrešne emocije kao što su strah, mržnja, inferiornost.

Posebno bi trebalo biti pažljiv kada je u pitanju podizanje spomenika u školskim dvorištima jer mladim ljudima treba dati jasnu poruku o onome što se desilo a ne provoditi nad njima različite političke i ine indoktrinacije. Većina spomenika podignutih u mjestima u dolini rijeke Sane su nedolični i nisu u funkciji sjećanja na žrtve, najčešće oni imaju funkciju demonstriranja sile pobjedničkog naroda u tom mjestu i zastrašivanja onh koji treba da se vrate. Meni se često čini da oni koji dižu spomenike žrtvama ustvari dižu spomenike sebi i svojoj taštini.

(MojaSana)