Košmari bivših vojnika

Ivan J. (52) i Milan (54) su se 1991. godine možda borili jedan protiv drugog. Zajednička im je bila prošlost u istoj državi i rat koji ih je doveo na prvu liniju bojišnice.

Danas Ivana iz Hrvatske i Milana iz Srbije vežu košmarni snovi i sindrom koji je poznat pod skraćenicom PTSP – posttraumatski stresni poremećaj.

“Najgore mi je kad sanjam raznesene prijatelje… Jedan momenat bilo je sve lijepo, vrijeme sunčano, kartali smo… U drugom trenutku – pucnjava, buka, eksplozije… Onda smo nosili njihova raskomadana tijela u šatorskim krilima”, Ivan J. opisuje užas koji još uvijek proživljava.

Milan kaže da su njegove traume počele odmah po povratku s ratišta u Vukovaru.

“Još dok sam se vraćao u svoje selo, osećao sam da se sve promenilo, više nisam bio isti čovek. Često mi se vraćaju slike s ratišta i sanjam kako bežim, padam i pucam svuda oko sebe. Ljudi trče i vrište, svuda se čuju samo granate i meci – i onda se probudim i jedva uspevam da dišem…”, kaže Milan, koji opisuje i svoj najčešći san.

“Sanjam kako jednog mog prijatelja pogađa metak s leđa. I dok mu izlazi na stomak, sa sobom izvlači čitavu njegovu utrobu. Ja sam paralisan od straha i samo ga gledam, a on, svestan da će uskoro umreti, s teškom mukom uspeva kratko da nam kaže: ‘Čuvajte mi decu’”, priča Milan.

Stručnjaci tvrde da je na prostorima zemalja nastalih raspadom Jugoslavije u kojima je bio rat, danas puno onih koji pate od PTSP-a, a među njima je veliki broj nekadašnjih vojnika. Tačan broj oboljelih, kao i tačan broj boraca u tim ratovima, teško je utvrditi.

Ipak, postojeće procjene govore da u Srbiji više od 30 posto ratnih veterana pati od PTSP-a, u Hrvatskoj procjene idu preko 15 posto, dok za Bosnu i Hercegovinu, gdje su ratna dejstva trajala najduže i bila možda najteža, procjene kažu da je moguće i da 40 posto boračke populacije danas pati od ovog sindroma.

Oboljeli kažu da u sve tri zemlje briga za oboljele nije adekvatna. Kažu i da postojeći uslovi života, slaba ekonomska situacija i često podsjećanje na rat, pogoršavaju njihovu bolest. S tim se slažu i liječnici.

Veliki broj samoubistava među populacijom bivših vojnika u sve tri zemlje samo je jedan od pokazatelja koliko je PTSP ozbiljan problem.

Samir (40) iz BiH je u ranim dvadesetim postao vojnik. Kaže da je nakon pogibije prijatelja na liniji izgubio vjeru “u sve”. Danas Samir, dok pali cigaretu za cigaretom, priča da pati od nesanice, a kada uspije zaspati, pred očima su mu slike s ratišta od prije 17 godina.

“Meni se dešava da navečer kad legnem… sve mi se to vraća i sam sebe optužujem. Spavam vrlo malo. Uglavnom se budim jako umoran jer bude tih košmarnih snova. Nekad ih i ne pamtim. Kažu da je to dobro. Ali ujutro znam da sam sanjao ružne snove”, priča Samir.

Ponovno preživljavanje ratnih trauma sasvim je uobičajeno kod osoba koje boluju od PTSP-a, tvrdi dr. Alma Džubur-Kulenović, psihijatrica koja već deset godina radi na Odjelu za stresom uzrokovane poremećaje Klinike za psihijatriju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.

“Prvo dolaze ti košmarni, traumatski snovi koji se prilično razlikuju od uobičajenih snova, utoliko što su te slike jasne i opipljive, a moji pacijenti ih zovu ‘filmovi’. Traumatski događaj se dešava ponovo i oni osjećaju kao da su tamo. Bude se i u trenutku ne znaju gdje se nalaze. Traže pušku, ili udare osobu koja je pored njih, jer misle da se bore za svoj život”, pojašnjava Džubur-Kulenović.

“Oko 8,8 odsto veterana ima aktuelni posttraumatski poremećaj, a svaki peti u svojoj emotivnoj istoriji ima ‘prebolovani’ PTSP”, kaže psihijatar Željko Špirić, načelnik Prvog odjeljenja Klinike za psihijatriju Vojnomedicinske akademije (VMA) u Beogradu.

On naglašava da više od polovine ratnih veterana (54 posto njih) ima najmanje još jedan psihijatrijski poremećaj – najčešće su zastupljeni depresija (u 22 posto slučajeva) i alkoholizam (u 20 posto slučajeva).

Iskustvo psihijatara koji se u praksi suočavaju s PTSP-om, kaže Špirić, govori da se veliki broj ratnih veterana razvodi i da jedan broj njih postane nasilan prema članovima svoje porodice.

Milan Latinović, pomoćnik ministra zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, kaže da je u porastu broj osoba koje imaju mentalne probleme i bolesti.

“Kod ovih bolesnika veoma su izražene određene posljedice, odnosno suicid, onesposobljenost za posao, tako da ova bolest i poremećaj značajno utiču i na ekonomsko-socijalni život svake zajednice, pa tako i RS-a”, navodi Latinović.

Radomir Drobac, šef psihijatrije u Županijskoj bolnici u Bjelovaru u Hrvatskoj, radi s braniteljskom populacijom već dugi niz godina. Kao neke od najčešćih simptoma po kojima se prepoznaje PTSP, dr. Drobac navodi da se kod svih osoba koje su proživjele užas može dogoditi “ponovno proživljavanje traume u kratkotrajnim sjećanjima, noćnim morama…”.

“Također, može se pojaviti i emotivna tupost i odvojenost od drugih ljudi, gubitak životne radosti i izbjegavanje aktivnosti koje podsjećaju na traumu. Ako se suoče s tim, burno reagiraju, često s idejama samoubojstva”, upozorava dr. Drobac.

U sve tri države, bivši vojnici negoduju zbog tretmana koji imaju. Osnovni problem im je procedura kojom dokazuju da su oboljeli od PTSP-a, te određivanje stepena invalidnosti na toj osnovi. Prema stepenu invalidnosti određuje se novčana naknada, koja je izuzetno značajna za mnoge koji pate od PTSP-a i koji često nisu u mogućnostu da rade.

Procedura je duga i često naporna za oboljele.

Prema Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica Federacije BiH, za određivanje procenta invaliditeta uzimaju se “okolnosti pod kojima je kod ratnog vojnog invalida nastupilo oštećenje (…) i manifestiralo se do 23. 12. 1997. godine”.

Doktorica Džubur-Kulenović tvrdi da se PTSP može javiti bilo kada nakon traume – neposredno ili 30 godina poslije, a može se prenositi i transgeneracijski.

“Ako otac više nije naprasit, mrk i ako se rehabilitira, onda je šansa da ćemo spriječiti transgeneracijski prenos. Zato je liječenje zapravo toliko bitno. Tako liječeći pojedince, nadamo se da ćemo izliječiti društvo”, kaže Džubur-Kulenović.

Doktorica Džubur-Kulenović ističe da je zaposlenost kod ljudi koji imaju PTSP veoma bitna, te kako bi društvo trebalo kroz kompenzaciju pomoći demobilisanim borcima.

“Jako je teško liječiti čovjeka koji voli svoje dijete ali nema marku za užinu svaki dan. Taj čovjek ima sjećanje na život koji je vrijedio nečega, a onda ima sjećanje na to kad je bio u rovu četiri godine i dobio mišiju groznicu. Ima svakodnevni serijski film o vlastitoj nevažnosti i bespomoćnosti – jer nema”, pojašnjava dr. Džubur-Kulenović.

Zbog raznih zloupotreba i velikog broja ranjenih i psihički oboljelih branitelja, utvrđivanje invaliditeta u Hrvatskoj se provodi dosta rigorozno.

“Tijekom utvrđivanja, koje traje oko tri godine, branitelj se pojavi pred Komisijom za utvrđivanje invaliditeta šest puta. Tri puta pred prvostupanjskom i tri puta pred dugostupanjskom”, navodi za BIRN Radomir Drobac, šef psihijatrije u bjelovarskoj Županijskoj bolnici.

Sami oboljeli, bivši borci, nerijetko se organizuju u udruženja kako bi olakšali život s PTSP-om, ali se i izborili za svoja prava. Takvo je i Udruženje “Život” u Sarajevu. Kerim Toholj, predsjednik Udruženja, kaže da nije zadovoljan odnosom vlasti prema bivšim borcima koji se liječe od PTSP-a.

“Uvijek kažem, mi nemamo PTSP od rata, mi doživljavamo traume sada, poslije rata. Ljudi su prije imali posao, imali su sve, sada nemaju ništa. Sad su zgurani u ćoškove, gledaju ljude koji nisu ni prišli liniji – imaju poslove, voze skupe aute… To su sve traume na neki način. Ljudi postaju isfrustrirani”, kaže Toholj.

Toholj tvrdi da je osnivanje Federalnog saveza veterana rata liječenih od PTSP-a, koji čine sva kantonalna udruženja, bilo “jedini način” da počnu ostvarivati svoja prava i ciljeve, te da se ovaj problem u našoj državi počne ozbiljno shvatati. Ipak, bez obzira na to što su se nekada borili na suprotnim stranama, želja mu je, kako kaže, da se ujedine udruženja oboljelih od PTSP-a iz cijele države.

“Rat je stao i sada imamo svi iste probleme. Spremni smo na saradnju i ima nekih pomaka i razgovora o tome. Valjda će ljudi shvatiti da se zajednički treba boriti da nešto dobijemo u životu”, kaže Toholj.

Doktorica Džubur-Kulenović kaže da pomoć postoji, i lako je dostupna pacijentima u sve tri države.

“Sve što treba napraviti jeste obratiti se za pomoć. Ali, ljudima je obično puno lakše ići doktoru jer ih boli ruka ili noga nego zbog svih psihičkih simptoma, uključujući i PTSP. Postoje te barijere, ne samo kod nas nego u svim društvima”, naglašava Džubur-Kulenović.

Milan je odmah nakon povratka s ratišta pokušao pronaći pomoć i obraćao se ljekarima. Ipak, niko od ljekara nije prepoznavao PTSP. Tek poslije 2000. godine, nakon što je došao do VMA, i kontakta s psihijatrom Željkom Špirićem, uspio je svoje mentalno zdravlje bar malo popraviti. Od 2005. godine redovno odlazi na terapije na VMA i kaže da mu je danas bolje.

“Pomoć koju dobijam, za sada je dobra, ali postoje periodi kada se sve pogorša, pa onda opet dođe vreme kada mi je bolje”, kaže Milan i dodaje da je s PTSP-om jako teško živjeti u maloj sredini gdje ljudi ne razumiju kakav je to poremećaj.

“Neki ljudi me gledaju kao da sam nenormalan, i to mi teško pada. Ponekad se osećam potpuno izgubljeno i obezglavljeno”, kaže Milan.

Iako već pet godina odlazi na terapiju, Samir govori kako i danas mora kriti kada ide u bolnicu, jer to je nešto što “ne može pričati ljudima”. Ipak, ne krije da mu je terapija uveliko pomogla da kontroliše ljutnju i bijes koji se povremeno javljaju, kao i nagon za fizičkim obračunom s drugom osobom.

“Kad sam pod ovim terapijama, uspijevam naći u tom trenutku snagu da kažem sebi ‘nemoj da do toga dođe’. Kontrolišem se…”, kaže Samir.

Samir se liječi od 2004. godine, kada mu je postavljena dijagnoza – hronični PTSP s trajnim promjenama ličnosti i jakom depresijom. PTSP mu je, priča za Justice Report, uticao i na porodične odnose.

“To je najgora stvar. Dešavalo se da galamim na dijete. Bilo je čak i situacija da se ne mogu kontrolisati, da čak pokušam i fizički se obračunati sa suprugom. Bilo je situacija… A ja znam da je tako i kod drugih ljudi, jer mi pričamo o tome. Bilo je trenutaka kad uopšte ne znam…”, prisjeća se Samir.
 
Članovi Udruženja “Život” također su se susretali sa sličnim problemima, a spas su potražili u okupacionoj terapiji, praveći vaze od recikliranog stakla.

“Imali smo slučaj čovjeka koji je dva puta pokušao da se ubije, a koji je ovdje našao mir. On je mislio da svima smeta, došao je ovdje i počeo s nama raditi. Svi ti ljudi na neki način traže spas, a najbolja terapija je okupaciona. Ne dozvoliti ljudima da budu sami i da se vraćaju na te tragične događaje”, kaže Toholj.

(birn)