San ili noćna mora?

Šta bi bilo da je devedesetih godina famozna Herceg-Bosna ipak spojena sa Republikom Hrvatskom? Kako bi izgledalo da je ostvaren san Franje Tuđmana, Gojka Šuška i velikog broja Hrvata u BiH? Gdje bi u tom slučaju sada skrivali svi hrvatski i bh. zločinci, kriminalci, lopovi, banditi?

Sljedbenicima Gojka Šuška i Mate Bobana – na čelu sa Antom Jelavićem – mora da je pao kamen sa srca. Danas se križaju lijevom i desnom i zahvaljuju Gospi iz Međugorja što je međunarodna zajednica ipak osujetila njihov plan i sačuvala suverenu BiH. Jer, gdje bi se danas skrivao osuđeni Branimir Glavaš? Gdje bi pobjegao optuženi Blaž Petrović? Kako bi bivši predsjednik te iste Herceg-Bosne Ante Jelavić mogao nesmetano posjećivati pijacu u Utrinama?

Zamislite paradoksa: oni koji su najviše radili na rušenju Bosne, boreći se da se Hercegovina pridruži Hrvatskoj, sada mogu biti najsretniji zbog njezina očuvanja. I mogu zahvaljivati Bogu što im pakleni plan – inspirisan iz Tuđmanovih dvora i provođen uz sponzorstvo Gojka Šuška – na kraju nije uspio. Da su im pri ruci, izljubili bi i Jacquesa Kleina, i Carla Bildta, i Paddyja Ashdowna, i Wolfganga Petritscha i sve one koji su razbijali Herceg-Bosnu kako bi očuvali Bosnu i Hercegovinu. Učinili su im uslugu, a da tada nisu toga bili ni svjesni. Ni jedni, ni drugi.

I tako je za Hrvate u BiH na kraju sve sjelo na svoje mjesto. Imaju se u slučaju nevolje gdje skloniti – Hrvati u Hercegovinu, Hercegovci u Hrvatsku – a opet uživaju neke privilegije koje dolaze sa državljanstvom RH: mogu sudjelovati na izborima u Hrvatskoj, mogu slati svoje zastupnike u Hrvatski sabor, mogu Hrvatskoj krojiti sudbinu na referendumu (naprimjer, prilikom ulaska u EU). Mnogi od njih obogatili su se na hrvatskim proračunskim sredstvima, dok im je Hercegovina svejedno ostala kao sklonište od kaznenog progona u Hrvatskoj. Poput enklave pod zaštitom UN-a. Samo mnogo sigurnije.

Ajmo malo karikovati i zaključit kako bi danas, nakon posljednjeg bijega Branimira Glavaša u Ljubuški, upravo oni koji su se u Hrvatskoj najviše protivili Tuđmanovu planu aneksije Herceg-Bosne, mogli za tim planom najviše žaliti. Jer, da su Tuđman i Šušak uspjeli provesti ono što su naumili, možda sada njihovi sljedbenici poput Glavaša, Jelavića i drugih ne bi pronalazili spas u Hercegovini i čarima dvostrukog državljanstva, već bi ostajali u dometu hrvatske policije i pravosuđa. Ali dobro, to je već previše smiješno.

Nije, međutim smiješna paralela prema kojoj je Hrvatska od 1992. do 2000. godine u Hercegovinu poslala najmanje deset milijardi kuna pomoći, da bi sada taamo slala svoje optuženike i osuđenike. Svjetlan Stanić uredno se godinu dana skrivao od optužbi za Maestro, Blaž Petrović spokojno je obavio formalnost sa BiH policijom u Ljubuškom, kao što se sada Branimir Glavaš u tom istom Ljubuškom uredno prijavio za dokumente BiH. Zanimljiva je ta Hercegovina: nekad tako blizu, a opet tako daleko.

Vratimo se na početak. Nakon svega što se dogodilo, valja vjerovati da bi Franjo Tuđman i Gojko Šušak ipak bili zadovoljni onim što je ostalo od njihova paklenog plana. Njihov je san možda mrtav, ali noćna mora koju su nam ostavili itekako je živa.

(index)