San ili noćna mora?

Šta bi bilo da je devedesetih godina famozna Herceg-Bosna ipak spojena sa Republikom Hrvatskom? Kako bi izgledalo da je ostvaren san Franje Tuđmana, Gojka Šuška i velikog broja Hrvata u BiH? Gdje bi u tom slučaju sada skrivali svi hrvatski i bh. zločinci, kriminalci, lopovi, banditi?

Sljedbenicima Gojka Šuška i Mate Bobana – na čelu sa Antom Jelavićem – mora da je pao kamen sa srca. Danas se križaju lijevom i desnom i zahvaljuju Gospi iz Međugorja što je međunarodna zajednica ipak osujetila njihov plan i sačuvala suverenu BiH. Jer, gdje bi se danas skrivao osuđeni Branimir Glavaš? Gdje bi pobjegao optuženi Blaž Petrović? Kako bi bivši predsjednik te iste Herceg-Bosne Ante Jelavić mogao nesmetano posjećivati pijacu u Utrinama?

Zamislite paradoksa: oni koji su najviše radili na rušenju Bosne, boreći se da se Hercegovina pridruži Hrvatskoj, sada mogu biti najsretniji zbog njezina očuvanja. I mogu zahvaljivati Bogu što im pakleni plan – inspirisan iz Tuđmanovih dvora i provođen uz sponzorstvo Gojka Šuška – na kraju nije uspio. Da su im pri ruci, izljubili bi i Jacquesa Kleina, i Carla Bildta, i Paddyja Ashdowna, i Wolfganga Petritscha i sve one koji su razbijali Herceg-Bosnu kako bi očuvali Bosnu i Hercegovinu. Učinili su im uslugu, a da tada nisu toga bili ni svjesni. Ni jedni, ni drugi.

I tako je za Hrvate u BiH na kraju sve sjelo na svoje mjesto. Imaju se u slučaju nevolje gdje skloniti – Hrvati u Hercegovinu, Hercegovci u Hrvatsku – a opet uživaju neke privilegije koje dolaze sa državljanstvom RH: mogu sudjelovati na izborima u Hrvatskoj, mogu slati svoje zastupnike u Hrvatski sabor, mogu Hrvatskoj krojiti sudbinu na referendumu (naprimjer, prilikom ulaska u EU). Mnogi od njih obogatili su se na hrvatskim proračunskim sredstvima, dok im je Hercegovina svejedno ostala kao sklonište od kaznenog progona u Hrvatskoj. Poput enklave pod zaštitom UN-a. Samo mnogo sigurnije.

Ajmo malo karikovati i zaključit kako bi danas, nakon posljednjeg bijega Branimira Glavaša u Ljubuški, upravo oni koji su se u Hrvatskoj najviše protivili Tuđmanovu planu aneksije Herceg-Bosne, mogli za tim planom najviše žaliti. Jer, da su Tuđman i Šušak uspjeli provesti ono što su naumili, možda sada njihovi sljedbenici poput Glavaša, Jelavića i drugih ne bi pronalazili spas u Hercegovini i čarima dvostrukog državljanstva, već bi ostajali u dometu hrvatske policije i pravosuđa. Ali dobro, to je već previše smiješno.

Nije, međutim smiješna paralela prema kojoj je Hrvatska od 1992. do 2000. godine u Hercegovinu poslala najmanje deset milijardi kuna pomoći, da bi sada taamo slala svoje optuženike i osuđenike. Svjetlan Stanić uredno se godinu dana skrivao od optužbi za Maestro, Blaž Petrović spokojno je obavio formalnost sa BiH policijom u Ljubuškom, kao što se sada Branimir Glavaš u tom istom Ljubuškom uredno prijavio za dokumente BiH. Zanimljiva je ta Hercegovina: nekad tako blizu, a opet tako daleko.

Vratimo se na početak. Nakon svega što se dogodilo, valja vjerovati da bi Franjo Tuđman i Gojko Šušak ipak bili zadovoljni onim što je ostalo od njihova paklenog plana. Njihov je san možda mrtav, ali noćna mora koju su nam ostavili itekako je živa.

(index)

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.