Andaluzija - put kroz historiju

Redzic pise:

Kopajuci po internetu krajem prosle godine u namjeri da nadjem povoljan aranzman za Brazil naletio sam na stranicu: Costa Del Sol.

Bio sam ugodno iznenadjen ponudom osmodnevnog aranzmana i istovremeno shvatio da mi se velika zelja da posjetim karneval u Brazilu nece ostvariti. Shvatio sam da ne treba vuci vraga za rep jer pitanje je kako bi moje visokotlacno i poprilicno umorno srce podnijelo sav taj drmoguz. Prezalio sam Brazil i poceo pazljivije prebirati po Costa Del Sol. Odusevio me nacin na koji ta agencija organizira izlete. Sve elemente biras po vlastitom nahodjenju i slazes mozaik, bez ikakvih ogranicenja, a iznenadila me je vrlo prihvatljiva cijena aranzmana. Kompletan osmodnevni aranzman kosta manje nego avionska karta do Zagreba. Nije trebalo dugo da se odlucimo, trebalo je docekati kraj marta.

Smjesteni smo u ogromnom hotelskom kompleksu Torremolinos, desetak kilometara jugozapadno od Malage.

Iako elemente biras po vlastitom nahodjenju posjeta Rondi dolazi u svakom paketu. Za Rondu nikad ranije nisam cuo i bilo mi je malo cudno da kod Granade, Alhambre i Cordobe ima prioritet.

Vrlo komforni Volvo autobusi pocnu u rano jutro kupiti nas ispred hotela . Iznenadio sam se koliko je to ogroman kompleks. Od Malage do Marbelle je oko sedamdesetak kilometara obalom Sredozemlja i cijela ta povrsina je prenapucena hotelima. Putevi su okiceni mimozama koje su tad bile u punom cvatu.

Kroz Marbellu smo samo prosli, ali i to je bilo dovoljno da se osjeti ljepota tog mjesta.

Cinjenica da Saudijski kralj ima rezidenciju ovdje i da je uz nju nedavno napravio dzamiju vjerovatno je dovoljna da se pretpostavi ljepota tog mjesta.

Ovdje napustamo obalu i penjemo se prema unutrasnjosti Andaluzije. Nakon nekoliko desetaka kilometara smo na oko hiljadu metara nadmorske visine vozeci se krivudavom, prilicno sirokom i vrlo kvalitetnom cestom. Sve ovo puno podsjeca na Dalmaciju i Dalmatinsku Zagoru samo sto je ovdje sve daleko sredjenije, vegetacija osjetno bujnija i organizacija prostora puno kvalitetnija.

Do Ronde ostaje jos oko osamdeset kilometara po prelijepoj visoravni, punoj blagih, uredjenih brezuljaka. Grad Ronda poznat je po nekoliko znamenitosti.

Prva znamenitost je sto je ovaj grad osnovao Gay Julije Caesar koji je, prije nego ce postati vladar Rimskog carstva, bio namjesnik ove pokrajine. Uz Rondu osnovao je i izgradio puno toga, a jedan grad se i danas zove po njemu, Casares (izvedeno od Caesarus). Rimljani su ovu oblast zvali La Betica, kraj svijeta, jer je ovo bila krajnja zapadna tacka do koje je dopiralo njihovo carstvo.

Druga velika znamenitost Ronde je arena za borbu bikova koja je najstarija i najveca u Spaniji. Arena je za oko deset posto veca od ostalih arena standardnih dimenzija, a izgradio ju je kralj Filip II, kao poligon za obuku konja.

Uz arenu je prekrasan muzej u kojem je znacajan dio posvecen Orsonu Wellsu, velikom engleskom glumcu i reziseru, koji je bio veliki zaljubljenik borbe s bikovima i redovni posjetilac korida. Ni u jednoj areni se ne rezerviraju mjesta za borbe, osim u ovoj u kojoj je uz kralja i Orson imao svoje sjediste.

Po oporuci pola njegovog pepela nakon kremiranja prosuto je po ovoj areni.

Ovdje je sve u znaku njegovog velicanstva vola, a nas vodic iznio je jedan interesantan podatak: Samo 14 posto mladih Spanaca pokazuje zanimanje za ovu vrstu tradicije.

Treca znamenitost, iako je Spanjolci uvijek stavljaju na prvo mjesto je Gradska katedrala. Gradjena prvenstveno kao Rimski temple pretrpjela je dvije velike promjene. Prodorom Arapa preuredjena je u dzamiju, a njihovim protjerivanjem prepravljena je u katedralu. Njena neobicnost je sto unutar jednog objekta imate dva potpuno razlicita stila gradnje: Juzni dio je u gotskom stilu, a sjeverni, noviji dio je u renesansnom. Svaki dio ima svoj oltar okrenut na suprotnu stranu. Iako je podjela vidljiva i sa vanjske strane ovaj objekat funkcionira kao jedna vrlo interesantna cjelina.

U novijem dijelu vecina ukrasa je od orahovog drveta, a u starom dominiraju zlatni ukrasi.

Ostataka Arapa, (Spanci su ih zvali Mauri sto dolazi od grcke rijeci Mauros-crn), odnosno naznake da je ovo nekad bila dzamija, nema. Ovdje su vrlo brizljivo eliminirani.

Priblizilo se vrijeme rucku i mene je uhvatila blaga nelagoda. Cuo sam pricu kako je jedan nas zemljak, mozda moj, a mozda i Iznogudov imenjak ( a ime ne spominjem da se Tanja ne naljuti) dosao u Spaniju da vidi koridu i nakon toga mrtav gladan usao u restoran. Taman sto je sjeo a konobar donosi za susjedni sto pun tanjur mirisnog mesa. Zapahnut tim mirisima nas zemljak upita konobara moze li i on dobiti isto jelo. Konobar mu kaze da su to jaja od bika i da imaju samo jednu porciju dnevno. Rezervira to zemo za sutra i na vrijeme se pojavi opet mrtav gladan, kad nosi konobar dvije kuglice bez mirisa . Kaze nas zemo da je nesporazum, da je on porucio nesto sasvim drugo, a konobar mu mrtav hladan odgovori: Gospodine, ponekad i bik pobijedi. Iz svake predostroznosti mi smo rucali ribu 🙂

I dok su se drugi putnici zasluzeno odmarali poslije rucka smo se spustili do jos jedne znamenitisti: mostova u Rondi.

Ronda je, zemljotresom ili drugim tektonskim poremecajem presjecena ogromnim klancem, sirokim dvadesetak, a dubokim i preko pedeset metara. Sa ivica tih provalija, koje dijele grad na stari i novi dio puca prekrasan vidik na zapadni dio Andaluzije.

Klanac je prebrodjen sa tri zidana mosta od kojih je tesko izabrati najljepsi.

Najstariji most radili su Mauri i do njega se treba spustati desetak minuta vrlo strmim ulicicama. Objasni nam vodic kako je najlakse doci i, posto su mostovi moja ljubav nadjem ja tu veliko zadovoljstvo.