Dio slagalice III

nido2 piše:

Prije nego što se i upustim  u bilo kakvu veleumnu ekspertizu, ostavite svaku nadu, jer glupost je nepobjediva! Ona se jednostavno hiperproducira i ne može joj se umaći.
Uglavnom je percipiram kao sipinu tintu, koja kulja iz bezbrojnih rupica u tkivu desetodimenzionalnog svemira. Sam svemir, naime, vec dugo nije samo euklidski, kako smo navikli misliti, već i on robuje Riemannovoj geometriji i skušljan je ko’ grudva papira, pa su preostale dimenzije, osim, dakako, one četiri koje smo naučeni percipirati, zapravo nevidljive, ali su tu negdje.

Kad ugledamo plastičnu cijev za zalijevanje bašće, kupljenu u trgovačkom centru, na vrtnom odjelu, ili zmiju u terariju, izgledat’ će nam poput crte, sve dok im ne priđemo bliže. E, tek tada , ćemo, pod uvjetom da smo dovoljno ludi da se primičemo tako ubojitim stvarima, uočiti njihovu zaobljenost. Takvu tvrdnju, dakle o svemiru, kao grudvi papira bačenoj na cestu, počeli su iznositi sasvim relevantni fizičari u drugoj polovici, najbližeg nam od svih, XX stoljeća, a unutar koncepta nazvanog “String theory” .

Teorija je za poludit’, i što više pojedinosti o njoj saznajete, to vas ona sve više uvlači i stvari nikad više ne doživljavate kao prije nego li ste čuli za taj šašavi koncept. Postoje, naravno, i ozbiljni oponenti te teorije, među kojima je i sasvim relevantni nobelovac, moj favorit u mnogim stvarima, Richard Phillips Feynman, osebujan i skroznaskroz simpatičan lik, koji je sudjelovao na onom projektu u Los Alamosu, a koji je kasnije rezultirao Hiroshimom, Nagasakyjem i hladnim ratom.

Čovjek je, ni manje ni više, dobitnik  Nobelove nagrade za unapredjenja s područja kvantne elektrodinamike i igra u prvoj ligi, kad su u pitanju najdalja područja do kojih je ljudska znanstvena misao uspjela stići. Feynman vas, naravno, ispuni skepsom naspram te stvari,čim zine, jer on je,k vragu, tako briljantan um, da nikog ne ostavlja ravnodušnim, no kad ste već jednom inficirani teorijom po kojoj se neke subatomske čestice, čija se veličina odnosi naspram našeg nokta, isto tako kako se njegova veličina  odnosi naspram naše galaktike, ponašaju poput strune na violini ili elastike na gaćama i kad zamislite da se te čestice protežu i prostorno, ali i vremenski, teško vam se ikada više vratiti nekom običnijem svemiru. Jednostavno će vam svaki drugačiji svemir izgledati sakat i nedostatan. Vaša laička intuicija će vas početi upozoravajuće cimati da  u onim starijim i “normalnijim” teorijama, nešto gadno nedostaje.Teško da pomen ove teorije, u čijoj je pozadini zapravo pokušaj fizičara da objedine četiri velike sile, vladarice svemira (gravitacija, jaka i slaba nuklearna sila i elektromagnetizam) i matematički definiraju njihov suodnos, može dočarati nezaustavljivost gluposti, te tamne tvari duhovnog svemira, no svakako nam može barem donekle uprizoriti sumornu činjenicu da svemir pripada njoj, gluposti, i da ona kulja iz svih tih neočekivanih dimenzija, a na razumnima je laktati se da bi se dočepali mrvice svjetla, dok  ona, ta nepobjediva glupost, zastire li zastire, baš sve na području obzora.

Fizici i matematici ću se još vraćati, makar sam svjestan da će me to otjerati još dalje od nekih dragih ljudi, a razlozi toga će se pojasniti svim onima koji dovoljno dugo ostanu uz tekst i koji su, recimo, barem na razini informacije, svjesni da nas u svakom času može zveknuti neki komet, kojeg još nismo uočili, jer je naš mentalni televizor još uvijek crnobijeli i možemo gledati samo jedan program, dva sata dnevno.

Zar i to nije znak!?

( “ Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina…”- Fussilet, 41/53.)

E, konačno smo kod kuće, što znači da je Šetač hodajući prijedorskom čaršijom prema autobusnoj stanici,  upravo tako nekako proživljavao prirodu svog poslanstva. Baš to, što je glupost sveprisutna i nepobjediva, jer će jednom sve svjetlo morati biti prekriveno općim mrakom, obavezivalo je na neupitno suprostavljanje. Dakle, prije nužnost, nego li ideal. Ako je to jasno, haj'mo dalje!

Volim svoje textove nazivati fikcijom i miniminizirati njihovu povezanost sa stvarnim osobama i događajima, no pri tome se “ubijam” ne bih li čitatelju dočarao duh vremena i mjesta kojeg opisujem. Jasno mi je zbog čega sam si navukao ta ograničenja, koja me limitiraju, ali, istine radi, i čine me slobodnijim, no nije mi trebalo puno da skontam kako i najbolja pravila pate od izuzetaka, pa da ću i ja povremeno morati raditi kompromise sam sa sobom i evo nas pravo pred par  takvih slučajeva. Da je veliki  William Faulkner kojim čudom pisao o našem mjestu, nazvao bi ga, naravno, Jefferson, dao bi nacrtati skicu na koricama knjige: ovo je Kalata, ovo je potok Starenica, ovo je Čamilov, a ovo Džihića sokak, ovo je Mutnička džamija, ovo je Pilana, a ovo Štamparija, ovo Šusterska…, i sve tako dok se čitatelj ne navikne na te lokalitete, kao da su dio njegovog rodnog grada.

Najveći, pak, od svih ljudi koji su pisali, neponovljivi Irac, James Joyce (zamislite politikantstva – nije Nobelovac), vodi svojega “šetača”, Leopolda Blooma, ulicama Dublina i ulicama povijesti, ulicama svijesti i podsvijesti, ulicama literature i legende, ulicama jave i sna, tako da će svaki čitatelj vrlo brzo zalutati, prateći ga. Moram priznati da sam se tek kod četvrtog čitanja “ Ulixa”, dosjetio nabaviti Plan grada Dublina, što je genijalni prevoditelj, Paljetak, sugerirao već u uvodnim napomenama na koricama i da mi je to poprilično razbistrilo taj nenadmašni tekst i djelomice je krivo što ću se tom textu vraćati dok sam god živ, no ako se nađa naivac, koji će povjerovati da mi je bio dovoljan samo Plan grada Dublina, morat’ ću mu aludirati na onaj vic o engleskoj travi.

Dakle, da bi čitanje “Ulixa”, iz nemoguće misije, preraslo u najveći užitak potrebno je samo imati tu knjigu,  osobito dobro poznavati fine note engleskoirskog političkog i kulturološkog odnosa, pročitati Spinozu, Tomu iz Aquina, Shakespearea, Homera i koga sve ne, od antike do danas, povijest Židova, naučiti note (e, tu sam falio),prepoznavati stilske figure (takve onomatopeje nisam nigdje sreo, a o metaforama i alegorijama je suvišno i pričati ( čovjek je područje Palestine nazvao “ starom, sasušenom p….. svijeta”), cijelo jedno poglavlje je napisano u pluskvamperfektu, a u jednome su potpuno izostavljeni svi interpunkcijski znakovi, i neka sam proklet ako to nije ludi presedan u modernoj književnosti, a ako i nije, onda je genijalna inovacija.

Svi ti silni, jedinstveni i genijalni istupi u neočekivano, uopće ne djeluju nametljivo, a niti pretenciozno, samo što čitatelja obuzme malodušnost već zbog same činjenice da se sam nikad ne bi sjetio tako nečeg očitog, itd., itd.( da vas ne zamaram dalje, jer čitanje te knjige vas zapravo tjera da čitate i druge tekstove, pa je to multipliciranja krugova na vodi ili preteča Windowsa), i kad ste konačno sve te pripreme obavili, trebate to napraviti barem 300 puta i shvatit ćete. Neki će reći da je to nemoguće u jednom životu i baš s njima ću se složiti. Najviše što možete napraviti s “Ulixom” je to da mu se naučite vraćati dok ste živi. Ali zar to nije odlika svih velikih knjiga (Bože, oprosti mi ako sam opet upao u neko skrnavljenje, ali, naprosto sam slab na tu knjigu, kako bi netko normalan bio slab na neki ustaljeniji grijeh, recimo pušenje).

Ispod svih tih silnih naslaga u toj nadknjizi ili sveknjizi ili antiknjizi ipak je prizorište sama dublinska čaršija i Joceov šetač nam cijelo vrijeme prislanja njezino bilo na uho. To je zapravo jedina pravilnost ili konstanta tog genijalnog teksta, sve drugo vam je živo u ruci i mijenja se dok gledate u njega i nikad više neće biti onako, kako ste ga jednom vidjeli.

Neupitno je, dakle, da kad se svi ti slojevi razmaknu, da nam je pisac htio utisnuti i učiniti bliskim taj krajolik, kojim se Bloom kretao. Hoću reći da se ni najveći ne mogu olako riješiti barem natruhe jalovine dokumentarizma, dok izlažu sjaj svojeg iskopanog zlata. To bi trebalo amnestirati lajbeka poput mene, pa se mogu  riješiti grižnje savjesti, vjerne pratiteljice svih onih koji javnosti izlažu tuđu osobu, onakvu kakvom su je u jednom posve subjektivnom kontekstu doživjeli.

Stari Joyce je, dakle, pokušao u tu knjigu pospremiti sve što mu je palo na pamet, a toga je bogme bilo ohooho,i onda je možda već i davno prije svoje biološke smrti, ugledao okolo sebe i svojega svijeta, čijim je dijelom bila i ta čudesna knjiga,neke zidove, nalik onima u unutrašnjosti kocke od slagalica, kakvima se igraju djeca, pokušavajući složiti prizor iz neke bajke ili lice nekog klauna. Vjerojatno je u tom času shvatio da osim što je sasvim jalov pokušaj da opiše baš sve što je Bloom prošao tog dana (Bloomsday vam je 16. lipnja,1904.) , da je cijelo vrijeme zatvoren unutar neke kutijice, koju će neka beba u Pamper's pelenama, prekriti s nekom drugom većom kutijom, a onda će netko neznan, sve to prekriti nekom većom kutijom, pa će onda netko staviti još veću kutiju preko svega toga, i ponavljat’ će se to sve dok melek smrti ne stavi predzadnju veliku kutiju. A onda će i samoga meleka smrti prekriti pokrov. Mogla bi to na kraju biti kutijica beskrajno malih dimenzija i beskrajno velike mase u ruci Onoga koji je “causa sui”.

Sve to mi je prolazilo tintarom dok sam gledao Šetača, okruženog preostalom petoricom kozaračkih učenika drugog ce, šupa u Prijedoru, kako lijeno povlači svoje noge u pilanskim šegrtskim bakandžama, mokrim prijedorskim asfaltom. Pitao sam se zna li i on, možda, da će stvari ići baš tim pravcem i krije li se u toj spoznaji njegova ravnodušnost naspram svih prijetnji kojima je okružen.

Šetačevi pratitelji izgledali su poput zaštitnog eskorta, makar je svatko normalan mogao znati da za tim nije bilo nikakve potrebe, još otkako je Ićo ispričao, tamo u Učiteljskoj, da svi kozarački đaci dobiju britve od Reufa brice kad pođu u Prijedor u školu. To je naravno bila laž, ali s obzirom na tužnu okolnost da je narod uvijek bio skloniji vjerovati predrasudama, nego li golim činjenicama, ta laž se valjala i godinama poslije, s tim da se ponekad pričalo kako svi kozarčani nose nož i sl. Našim šupovcima, naravno, nije ni padalo na pamet demantirati jednu takvu priču, ma ne, oni su je još ojačali sočnim detaljima. A da istina ne bi skroz umrla treba barem ovdje reći, pa i sa tolikom zadrškom, da je Šetač imao još dva brata i oca, a da nitko od njih nikada nije smio ni pile zaklati, već je to uvijek radila mati (đe će joj duša?!), na avlijskom panju za cijepanje drva.

Sam Šetač se jednom posjekao sjekirom dok je cijepao drva, jer je uporno pokušavao ne pogoditi kokošju krv, rasutu po panju. Ah, šta se može, pa niko normalan ne pere krv s panja.

Dakle, hodali su prema stanici, na onaj đački u 13 i dvadeset, ta svatko zna za taj bus…

A zna li se na koncu zašto ti prokleti teoretičari  Teorije struna daju svemiru baš deset, ili 11, a ne, recimo petnaest dimenzija, to bi pisac trebao reći, jer već ponestaje texta na ovom dijelu slagalice!?

Ljubavnike i čitatelje, pokraj objekta njihovog interesa, može zadržati samo radoznalost. Citiram, valjda Bregovića:“ …divno bješe glavni biti, dok me nisu pročitali…trala,la, la la…”