svabo
Pise: Suada Ramic
Sjecanje na nase zrtve, koje su izgubile svoje zivote u smrtonosnom logoru Omarska a to su: Edna Dautovic, Sadeta Medunjanin, Mugbila Besirevic, Velida Mahmuljin i Hajra Hadzic …
Svjedoci, logorasi, gubitnici familije i ostali, dosli su trenuci i teska situacija da se trebamo probuditi i da shvatimo nase muke kroz koje smo prolazili.
Tesko je shvatiti, a mislim da ne postoji mozak na ovom svijetu koji bi mogao obuhvatiti tu nevjerovatnu dimenziju stradanja nesrpskog stanovnistva drzave Bosne i Hercegovine i njenih gradova u ljeto 1992.godine.
Slusajuci ispovjesti prezivjelih svjedoka, logorasa i gubitnika familije, tek sad shvatamo da ne vrijedi pokusavati razmisljati o toj beskonacnosti mrznje i divljastva koju su svom svojom zestinom ispoljile nase komsije Srbi, neki cinili zlodjela, neki aplaudirajuci zlikovcima, a neki nijemo posmatrajuci ubijanja dojucerasnjih prijatelja, ni ne pokusavajuci sprijeciti zlo. Jedna od stotinu dozivljaja koje su nam ostavile nijemim i zgrozenim, potresajuci svaki nas damor u nasim venama je prica za sebe i nase porodice .
Mislimo da je dovoljno kad kazemo da smo “zene-zrtve-rata“ da smo svjedoci, da smo logorasi, da smo svojim golim tjelom branili Bosnu .
Da li shvatate sta znaci biti necija zrtva?
Neki ce reci pa bilo ih je jos! I jeste…. Bog zna koliko jos, no nekad je, kazu prezivjeli svjedoci i logorasi, metak je bio nagrada i nekad su, ma koliko se zgrazali, svjedoci i logorasi su molili za metak ! Eto, da nam se skrate nase muke, da se katili prestanu izivljavati nad nama zenama i ljudima, da i katili prestanu uzivati nad nasim zivotom ! Svjesni smo bili svega dozivljaja tog, sto je sigurno, i bjezeci pred katilom, koji bi nas i nako svega pobio, pojedini su odabrali nacin da nepadnu u ruke zlocincima!
Primjetivsi da dolaze djelati, lupaju na vrata, urlaju i galame i rafale pustaju, pojedini ljudi su bili svjesni sto ih ceka! I onda: jedni ljudi su bjezali preko livada, suma, oranica, cestom, parkovima, jedni su se bacali sa svojih balkona svojih zgrada, bjezeci pred zlikovcima. Tesko je bilo gledati, silovanje, masakri, tucu, palenje svojih najdrazi.
U jednom trenutku ugasila su se nasa ognjista i nestajalo familije, na sramotu svojih komsija koji su ili apludirali ili nijemo posmatrali ne pokusavajuci da nas sklonu i spase od sigurne smrti za koju su znali da nas sugurno ceka.
No ono sto nas poslije svega naprosto zbunilo i zgrazavala jeste surovost, hladni i macehinski odnos naseg kompletnog drustva prema svjedocima, logorasima, gubitnicima familije, braniteljima Bosne i ostalim stradalnicima. Pocevsi od samog vrha vlasti koji nisu snasli shodno da pomognu ovim stradalnicima, a pogotovo o sehidima da se pobrinu da se ukopaju i nisani ili spomenici podignu makar oni simbolicni da se nase zrtve oznace na bilo koji nacin. Kako bi mi svjedoci, logorasi, poznanici, prijatelj mogli ih obici da im proucimo Fatihu ili odamo pocast.
Eto da bar na simbolicki, da nam pokazu da nismo sami i prepusteni sami sebi!.
Nazalost jesmo, a kao surovi pokazitelj svega jeste cinjenica da evo i nakon borbe osnivane saveza-logorasa bih i ostalih udruzenja kako bi se svih logorasi i stradalnici civilne zrtve rata mogli registrovati.
Samo kad im trebamo onda nas svi traze, svima nam je itekako poznato: TV novinari, nisu htjeli objavljivati ni jednu nasu molbi ili zahtjev.
Jesmo….. Sami smo….. I nikad vise usamljeni nismo bili prepusteni sami sebi ! Ostaje nam borba za pravdu, ostaje nam bol i tuga, Ostaje nam borba i rat protiv zaborava i to sad nas samih a protiv svih ostalih.
Doslo je vrijeme da se moramo sami boriti za svoj status i svoja prava, nemojmo dozvoliti da nas vode oni koji nisu bili zrtve. Iza nasih najmilijih ostali smo mi, no iza nekih nije moglo ni ostati niko.
Svjedoci jos uvjek se bore za pravdu i istinu. Svjedocima je jos uvjek trnovit put i slika se uvjek vraca tuga i bol .
Zene logora
Keraterm, Omarske i Trnopolja
Add comment