“O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)
“Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će oprostiti sve grijehe, On puno prašta i milostiv je.” (Ez-Zumer, 53.)
Jedno od akaidskih pravila koja su predmet jednoglasnog stava kod učenjaka ehli-sunneta jeste pravilo: “Vjernik živi između straha i nade”.
Kada bi dominirala jedna od dvije komponente, tada bi ili nestalo nade u Allahovu milost, što neminovno vodi ka ostavljanju djela, ili bi bila beskrajna i varljiva nada koja daje isti rezultat.
Stoga vjernik čini ono što mu je naređeno, izbjegava zabranjeno i nada se Allahovoj milosti. ali istovremeno strahuje za svoja djela, što ga navodi da iz dana u dan povećava svoju iskrenost prema Allahu.
Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti.
Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod jednog mladića koji je bio na samrti. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Šta osjećaš (u svojoj duši)?”
“Tako mi Allaha, Allahov Poslaniče, nadam se i strahujem za svoja djela.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Kod koga se spoje ove dvije stvari na samrtnoj postelji, Allah će mu dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje.” (Tirmizi, sa dobrim lancem prenosilaca)
Uzvišeni Allah nas u časnoj Knjizi bodri da ne gubimo nadu u Njegovu milost.
Uzvišeni kaže: “Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će oprostiti sve grijehe, On puno prašta i milostiv je.” (Ez-Zumer, 53.)
Nužno je nakon pokajanja ostaviti grijehe i činiti dobra djela, jer ispravna nada mora biti popraćena činjenjem dobrih djela, kako kaže Milostivi: “Oni koji vjeruju i koji hidžru učine i bore se na Allahovom putu, oni se Allahovoj milosti nadaju.” (El-Bekare, 218.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Bilalu: “Obavijesti me o djelu u koje polažeš najveću nadu, jer sam čuo zveket tvojih papuča u Džennetu?” Bilal odgovori: “Ne polažem veću nadu ni u jedno djelo od toga da uvijek klanjam određeni broj rekata nakon što se abdestim.” (Buhari)
Gubljenje nade opasnije je od samog grijeha, jer nadu u Allahovu milost ne gube osim pravi nesretnici.
Uzvišeni Allah, navodeći riječi Jakuba, a.s., kaže: “O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova i ne gubite nadu u Allahovu milost, doista, nadu u Allahovu milost ne gubi osim narod nevjernički.” (Jusuf, 87.)
Allah nam spominje riječi Ibrahima, a.s., koji kaže: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56.)
Neki islamski učenjaci uvrstili su u velike grijehe gubljenje nade u Allahovu milost.
Ibn Abbas prenosi da je jedan čovjek upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o velikim grijesima! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.” (Taberani)
Fudala b. Ubejd kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O tri skupine ljudi ne pitaj… i čovjeku koji izgubi nadu u Allahovu milost.” (Ahmed)
Dakle, nije dozvoljeno zbog straha od Uzvišenog Allaha izgubiti nadu u Njegovu milost, već treba strahovati i u isto vrijeme nadati se oprostu i nagradi za dobra djela koja se čine.
Učenjaci kažu da su najgori ljudi koji druge udaljavaju od Allahove milosti i podstiču ih na gubljenje nade, a Allah najbolje zna.
Mr. Safet Kuduzović
Add comment