svabo
Redžić piše:
Culi smo da je stigla nova grupa prognanika iz Bosne i Hercegovine i da medju njima ima i Kozarcana. Datuma se ne sjecam jer u Houstonu su tri ljeta i jedno proljece u istoj godini pa je vrlo tesko neki dogadjaj iz proslog vremena smjestiti u pravo godisnje doba. U toj grupi bila je familija Hazima i Dade Gutic.
U Houstonu su ostali vrlo kratko vrijeme jer su imali sina sa vrlo teskim ostecenjem vida i culi su da u St. Louisu postoji klinika u kojoj bi se njihovom Adnanu moglo pomoci.
Gutice sam ponovo vidio prosle jeseni kad sam sa Seadom obilazio kozaracke sokake po St. Louisu. Kad sam upitao Hazima kako je Adnan umjesto odgovora uveo me je u omanju lijepo uredenu sobu u kojoj su zidovi prekriveni medaljama, plaketama i drugim odlicjima.
Rekao mi je da je Adnan na studijama, da vrijeme preko sedmice provodi u internatu, a kuci dolazi preko vikenda. Problemi sa vidom i dalje su prisutni i gotovo da i nema nekih znacajnijih poboljsanja. Rekao mi je da se Adnan vrlo rano poceo baviti sportom i da je sva ova priznanja, plakete i medalje izborio u raznim sportovima.
Saznavsi da Adnan ponekad dolazi na takmicenja i u Colorado rekao sam da bi mi bilo drago da se javi kad dodje pa da se vidimo.
Proslog vikenda u sjevernom dijelu Denvera, u Northglennu susreo sam se sa Adnanom. Dosao je na takmicenje u dzudou. Ocekivao sam da cu susresti neko brdo od covjeka, a docekao me je mladic osrednjeg rasta i tezine, sa naocarima vrlo jake dioptrije, vrlo stalozen i skroman.
Za par sati vrlo ugodnog razgovora saznao sam da se Adnan bavi uglavnom borilackim sportovima, hrvanjem i dzudoom. Hrvanjem se bavio dugo godina i bio je cetiri puta prvak Central Northwest Region u USA, a to je regija koja obuhvata nekoliko saveznih drzava, povrsine haman kao polovina Evrope.
Prije dvije godine poceo se baviti dzudoom i vec je zaradio zeleni pojas. Planovi i zelje su mu da nastavi usavrsavanje u ovom sportu koji mu, kaze, posebno lezi. Vec sada pobjeduje protivnike koji su bolje rangirani.(Rekao mi je i koje su farbe tih “uckura” po redu, ali ja sam to zaboravio).
Osvajao je Adnan medalje i u plivanju i atletici. I sve to sa samo dvadesetak procenata vida na jednom oku dok na drugo ne vidi nikako.
Rekao mi je da mu je velika zelja da nastupi na Paraolimpijadi u Londonu 2012. godine. Za sada je rangiran dosta dobro i smatra da ce ispuniti uvjete i plasirati se u reprezentaciju USA.
Iako je iz Bosne protjeran jos dok je bio vrlo mali i malo toga pamti kaze da bi najradije nastupio za reprezentaciju nase zemlje. Prenio je svoju zelju i ambasadorici Bosne i Hercegovine u Americi, ali jos nema nikakvog odgovora.
Zivotna mu je zelja da zavrsi studije i magistrira na odjelu za fizicku kulturi i da postane trener hendikepiranim mladim osobama koje imaju zelju da se bave sportom.
Za sada sve ide po planu, izvanredan je student, skolarinu je dobio zahvaljujuci cinjenici da je odlican ucenik i da ima znacajne rezultate u sportu. Nema sumnje da ce Adnan dobiti i ovu bitku.
Svoje fizicke nedostatke Adnan nadoknadjuje ogromnim i konstantnim radom, neogranicenom voljom i zeljom. Za njega jednostavno nema prepreka i kad ga slusate imate osjecaj da je pred vama osoba koja puca od zdravlja i snage.
Adnanova sreca je sto zivi u zemlji u kojoj su pomagala hendikepiranim osobama puno lakse dostupna i tehnicki savrsenija. Sigurno je da bez ovih pomagala i njegove mogucnosti bi bile znatno limitiranije.
Kad sam ga upitao prati li vijesti iz Bosne i Kozarca rekao je da mu program radi samo na engleskom jeziku i da ne moze citati na nasem.
Medjutim, pomagala su ipak samo pomagala i ona pomazu samo u ogranicenoj mjeri, a uspjeh u najvecoj mjeri ovisi od onoga ko ih i kako koristi.
Adnan ne trazi isprike za bilo sta vec pokusava i ono sto izgleda neostvarivo razvijajuci kod sebe borilacki duh.
Dan nakon naseg susreta na rasporedu mu je bilo desetak borbi, od toga neke i sa osobama koje nisu hendikepirane. Ja na zalost nisam mogao prisustvovati tim borbama, ali sam saznao da je Adnan ostvario znacajan uspjeh.
Kad smo se dovezli do hotela gdje je odsjeo pitao sam treba li ga otpratiti do sobe, ali on je to pristojno odbio.
Sve u svemu nakon ovog susreta ja samo mogu izraziti svoje ogromno divljenje ovoj mladoj osobi koja se ne zaustavlja pred preprekama i ne zaobilazi ih vec trazi nacin da ih savlada.
Kazu da nam Bog svima na necemu da, a na necemu uskrati. Do nas je da u sebi otkrijemo sta nam je to dao i tako umanjimo efekte onoga sto nam je uskraceno. Adnan je u sebi nasao tu snagu i svoje nedostatke ublazio na najbolji moguci nacin.
Na pitanje ima li izgleda da mu se vid nekako povrati rekao je da je mogucnost u transplantaciji, da se to radi na jednoj klinici u Bostonu i da je u fazi prikuplanja informacija.
Bilo bi zaista divno kad bi se to ostvarilo i kad bi Adnan dobio tu najvazniju bitku svog zivota.
A ovo sto je do sada postigao ogroman je uspjeh.
Add comment