Geert Wilders

nido2 piše:

Švabo me baš zna izazvati s ovim tekstovima, što ih probere za “Dzummu”! Ponekad mi izgleda da se obraća baš meni i da me pita: “Ha, buraz, što misliš o ovome!? Je li dovoljno aktualno i je li to ono što bi ovog petka moglo upozoriti naše braću i sestre na neku novu situaciju ili pak upozoriti one zaboravne među nama na sve opasnosti na našem putu do Kuće mira!?”

Ovog petka, čitajući dzummu, znao sam da se neću moći zadovoljiti običnim komentarom, pa sam morao probati i vas, moje čitatelje, upoznati s Nidinim pristupom, kad je u pitanju nova, stara, pojava xenofobične europske desnice, ovaj put u liku nizozemskog političara Geerta Wildersa, koji se usudio, nama najsvetiju Knjigu, onako blasfemično dovesti u vezu s “Mein Kampfom”, čime implicira njezino redizajniranje, pa i zabranu.

Na samom uvodu par riječi o fašizmu. Po običaju, ja imam svoje definicije te pojave i one odražavaju moje mišljenje (zato članak i ima podnaslov, kojeg ima) i ne kanim ga mijenjati ni pod kakvim pritiskom. Ako bi politički spektar na zamišljenoj brojovnoj crti, označili tako da se od nule prema desno poredale desne, a od nule prema lijevo lijeve političke stranke, u sredini, dakle oko same nule, nalazile bi se stranke političkog centra.

Znamo, dakle, gdje je centar i što je lijevo, a što desno, ali ne znamo gdje je kraj lijevog, odnosno desnog i to je prepušteno prosudbi pojedinca.

Eh, u mojoj prosudbi, na tom spektru nema mjesta za fašiste, iz jednostavnog razloga što mnoge ideje koje oni zastupaju nisu politički legitimne i kao takve mogu nastati samo i jedino kao produkt stanovitog patološkog poremećaja.

Mentalno zdrav čovjek ne može nekome stavljati u zaslugu (pa ni u krivnju, naravno) nešto na što ovaj ni na koji način mogao utjecati. Naravno da mislim na naciju, boju kože, porijeklo, fizički izgled, zdravstveno stanje i neke tome rubne stvari, kao što su imovno stanje, naobrazba, predmet kulturnih, sportskih i inih interesa i sl.

A, sada na stvar.

Geert Wilders, nizozemski politicar, desne provenijencije bio bi, naravno, smiješan da nije opasan, kao i mnoge slične pojave novijeg datuma na zapadnjačkoj političkoj sceni. Nova Europa izrasla je na zasadima antifašizma, slobode kretanja ljudi, roba i ideja i to joj je već u startu dalo dobar vjetar u leđa.

Ako se tome pridoda “sjajna” kolonijalna prošlost i od tog vremena zaostale interesne sfere i jeftini izvori sirovina i radne snage te tržišta za robe, koje nisu mogli “utopiti” kod kuće, stara dama (Europa), o kojoj je ovdje riječ, mogla je računati s tim da će brzo stati uz bok USA i euroazijskim divovima Japanu, Kini, Koreji, Singapuru i novoj Rusiji.

Politički i ekonomski kolonijalizam pratio je, dakako, i onaj kulturni, vjerski i svaki drugi, pa tako imamo izvoz jeftinih instant ideja i svjetonazora, koji prati uvoz dijamanata u amsterdamske brusionice.

Slobodu u svojim zemljama licemijerni europljani drugacije su prakticirali na isprebijanim tijelima svojih kolonijalnih i postkolonijalnih domacina. Tako su im, u silnom zanosu, promakle stvari koje se protive samoj prirodi njihovog svjetonazora i koje nemaju utemeljenja ni u kršćanstvu a niti u idejama francuske revolucije, na koje se, tobože, ideološki trebao oslanjati Zapad.

“Sloboda, jednakost i bratstvo!!!!”, te zvučne formule, na kojima bi trebao počivati taj Zapad, i nisu bile bas konzistentno primjenjivane na njhihovim prekomorskim posjedima. Tamo su nastavili Columbov trend davanja vašarskih staklenih ogledalaca u zamjenu za zlato, dijamante, naftu i druge tražene sirovine. No, s vremenom su se i ogledalca učinila preskupima, pa su kolonizatori jednostavno otimali sve do čega bi im bilo stalo.

Za svoju unutrašnju upotrebu, pravdali su to zaostalošću i nerazvijenošću opljačkanih. Takvo opravdanje tražilo je i dalje držanje žrtava u mraku neznanja i segregiranja po svim osnovima.

Rasna disakriminacija je u prošlosti, recimo Nizozemske, iz koje gornjeimenovani vrli puritanac dolazi, držana za potpuno legitimnu metodu u ostvarivanju “viših ciljeva”, makar ona nema nikakvog utemeljenja niti u jednoj  vjerskoj knjizi, s kojom se služilo svećenstvo dok je prosvjećivalo urođenika.

Baš sam živo zainteresiran kako je to neki anglikanski, kalvinistički, protestantski ili pak, katolički svećenik, objašnjavao svojoj obojenoj pastvi zašto  u svojoj vlastitoj zemlji moraju prihvatiti postojanje dviju crkava, za bijele i za obojene, a Isus nije govorio o tome, pitam se i kako su tim ljudima mogli objasniti da je u naprednoj Nizozemskoj moguće vjencati muškarca s muškarcem, muškarca i auto, moguće je oporučno ostaviti milione guldene svojem kućnom ljubimcu, moguće je potpuno legalno dobiti laku drogu u kafiću, prostitucija je legalizirana, (samo plati PDV ). Na Zapadu i danas, bez imalo srama, vrijeme kolonijalne ekspanzije nazivaju zlatnim dobom, na isti način kako bi to neki veliki pljačkaš banaka evocirao svoju prošlost, prije nego što je bio uhvaćen ili se pak, pretvorio u “poštenog businessmana”.

No, utrka za extraprofitom, kako to već biva, donijela im je i stanovite kolateralne štete. Naime, kako niti jedan suodnos ne može biti jednosmjeran, tako se “ velika” kultura u srazu s “malom” i sama počinjala mijenjati i praviti, s početka sitne, a kasnije već i krupnije, makar iznuđene ustupke.

Počeli su tako u nizozemski raj na zemlji pristizati hiperjeftini nogometaši s Nizozemskih Antila, glazba puna duha i ritma tih malih naroda, njihova živopisna odjeća, polako su se poput dima, uvukli u pore godinama čistog i uredjenog društva. Koliko su se god domaćini u  tuđoj kući ponašali poput slona u staklarskoj radnji, bili su jako zbunjeni tim došljacima, koji su se ponašali drugačije i sjeme ksenofobije počelo je klijati.

Kao prirodna posljedica toga, u većini zapadnih zemalja se domaći fakini organiziraju na matrici narodnjačkog populizma, ne bi li s političkih margina, s početka izopćeni, a poslije sve prihvaćeniji, jer im se uredno gledalo kroz prste, rekli ono, što je mislila i visoka politika, ali to nije smjela reći, a to je manje-više ono čuveno:”strance u lance!”, “ auslanders raus!!!”, i sl. Prevedeno na najjasniji čaršijski vokabular, ako si htio udarati ispod stola, morao si imati svoju rigidnu desnicu.

Na zasadima te posve jasno licemijerne ideje, jačali su raznorazni Bossiji, Heideri, La Peni, a evo i ovaj, ni po čemu drugačiji Wilders.

Udar na Kur’an, je udar na kulturu najmanje milijarde ljudi, udar na njihov moral, svjetonazor, tradiciju i svetinju. Pljuvači Svete Knjige su uvijek dobro prolazili na Zapadu: od Mahfuza, preko Salamona Rushdija, pa sve do danskih “karikaturista” i njima sličnih, jer su isti dobro prepoznali ono, što je njima neprihvatljivo, a to je potpuno neprihvaćanje dvostrukih mjerila, koje Kitab isključuje na bilo kojoj razini.

Pravila, koja bi važila za sviju podjednako, što je, uostalom i Musa a.s. dobio od Gospodara našeg,  na Sinaju, a Kur’an ih rehabilitirao i zacementirao, nisu više bila dobra pravila, jer su ona ponuđena svima, a ne samo njima. Bog, koji nudi i duhovno, a ne samo materijalno blagostanje, Bog koji nudi jednakost, a ne exkluzivitet, Bog koji nam nudi mogućnost da sreću nađemo okrećući se prema sebi i svojim obiteljima, a na uštrb vanjskog sjaja i nametljivog konzumizma, ne može biti dobar bog za  insana Wildersa, a njegova Knjiga bi se trebala prilagoditi zemlji, koja zna biti depresivna i izvan geografskog pojmovnika.

Dakle, da skončam: “ Gospon Wilders, kad ja pucnem prstima, vi će te se probuditi i shvatit’ ćete da je “Raj” koji zastupate, već sada, u mnogim svojim elementima, zapravo, “pakao” i da vi niste nikakav uljuđeni konzervativac i narodnjak, već bijedni fašistički imbecil, a to što imate čak devet zastupnika u Parlamentu Kraljevine Nizozemske, nije nikakvo postignuće, već ozbiljna pljuska demokraciji u vašoj zemlji. Imam lagani dojam da su vas i slične, vaše Vlade držale na predugačkom lancu i da bi mogli zakužiti i vlastiti okoliš dok budete lovili vještice.

Tamo, negdje u vašoj bližoj okolici, imate i Stranku pedofila. Jednog dalekog dana, kad se probudite, nećete to moći objasniti ni sebi, a kamo li ikome drugom!

I da pređemo na “ti”, kako i dolikuje ovakvim prigodama: “Boj se Allaha!!!”, jer:

“Eshedu en la ilahe illallah, ve eshedu enne Muhammeden abduhu, ve resuluhu!”