svabo
Sabah je. Tišina je. I opet – 24. maj.
Trideset tri godine prošlo je od one nedjelje 1992. godine.
Nedjelje koja nije svanula.
Nedjelje kad su ulice Kozarca umukle pod zvukom tenkova. Kad su ljudi nestajali u panici, a dim prekrio pogled na svijet koji smo poznavali.
Tog dana, život nam je stao. A istorija nas je natjerala da počnemo iznova.
Bio sam mladić, osamnaest godina. Ubrzo, zatvorenik. Broj u logoru Trnopolje. Svjedok. Preživjeli.
I danas sam ovdje.
Na ovaj dan ne gledam u kalendar. Gledam slike. Lica koja nedostaju. Komšije koje su nestale preko noći. Riječi koje nismo stigli reći. I jednu zajednicu koja je preživjela ono što niko ne bi smio, a ipak zadržala dostojanstvo.
Ne pišem iz bijesa. Niti tražim sažaljenje. Pišem jer još uvijek ima onih koji pitaju:
„Šta se to desilo u Kozarcu?“
Desilo se da su nevini zatvoreni. Da su djeca gledala smrti svojih očeva. Da se zlo nije desilo negdje daleko, nego ovdje. Među nama. Sa potpisima, uniformama i šutnjom.
Ali desilo se i nešto drugo.
Desilo se da smo preživjeli. Da smo se vratili. Da smo obnovili ne samo kuće, već i priče. Da nismo zaboravili.
Jer pamćenje nije osveta. Pamćenje je otpor.
Trideset tri godine kasnije, još uvijek svjedočim. Pričam. Opominjem. Ne zbog prošlosti, već odgovornosti prema budućnosti.
Jer zlo nikad ne počinje vikom. Počinje šaptom. Ravnodušnošću. Tišinom.
A završava, onako kako mi to dopustimo. Zato neka danas svi čuju:
Kozarac je pao. Ali nije nestao.
Mi nismo nestali.
I nikad više nećemo šutjeti.
—
Jutarnji trač, Kozarac, nedjelja, 24. maj 2025.
