svaboPisati ili ne pisati, pitanje je sad? Pisati! O čemu? Kome? Ne pisati!? Šutjeti sa strane, u svom komforu i biti mudrac?
Ovo su neka od pitanja koja mi kruže u glavi i tjeraju da razmišljam kuda i kako dalje, kako sa ovim Jutarnjim tračevima, tako i samom ovom stranicom i njenom budućnosti. Naravno, i koju novu misiju odrediti za Optimiste2004-Kozarac, koji ove godine obilježavaju 20 godina postojanja i djelovanja u Kozarcu. Optimisti i wwww.kozarac.ba povezani su od samog početka nastajanja, kako Kozarca kao zajednice tako i udruženje i same stranice. Zbog toga vidim da je prirodno da Optimisti kao organizacija preuzmu stranicu i rade na njenom jačanju. A sama stranica bila bi dobra baza sa same članove i virtualno mjesto na kojem bi se okupljali.
Kada sam počinjao sa Jutarnjim tračevima, malo nas je u Kozarcu imalo interenet konekciju, i sama činjenica da se javljamo iz Kozarca, kad ni harnog asvalta nismo imali, bila je ogroman uspijeh. I sjećamo se, neko više neko manje, tih vremena kada se pored ove zajednice počinjala kreirati i virtualna zajednica koja je homogenizirala tadašnju kozaračku dijasporu rasutu širom svijeta. To je također bio uspijeh što je u mnogome doprinijelo samom povratku i izgradnji Kozarca.
Skoro sve je išlo preko virtuala ali se završavalo ovdje u Kozarcu, kroz zajednička druženja u radnim akcijama, sportskim natjecanjima, subotnjim groznicama i koncertima.
O tome sam najčešće i pisao kroz tračeve, kao i ostalim dešavanjima u čaršiji i najveća satisfakcija bila bi mi kad bih vidio taj virtal u stvarnom Kozarcu, kad se svi spojimo povezani i nostalgijom za današnjim Kozarcem i lostalgijom za nestalim Kozarcem.
Na primjer, kad mi Peka kaže, dok vodi zapisnik na košarkaškom turniru,:”Ovo je Bosna u malom, Hrvati vode zapisnik, Srbi sude utakmicu a Bošnjaci se marišu pod košem”.
Tako sam počeo sa ovim tračevima i dosta godina sam bio jedan od aktera na čaršijskoj povratničkoj sceni a i aktivan na virtualu.
U jednom momentu prestao sam pisati, da ne spominjem sad razloge i vraćam u prošlost, ovo je više uvod u ovaj Jutarnji trač koji večeras pišem. Dvadesetak godina kasnije 🙂
Ostale su neke stvari iz prošlosti, prerasle u tradiciju. Godinu za godinom, ovog ljeta treba da pripremamo organizaciju 19. turnira kojeg smo nazvali po našem Amiru Ključaninu. To je nešto što ne mogu prekinuti tek tako i nešto zbog čega mi treba ova stranica, odnosno kontakt i komunikacija sa vama koji razumijete o čemu pišem.
I prošli put sam pisao o tome, da smo radili na planiranju kao i da smo svjesni trenutne realnosti i da ne postavljamo velika očekivanja.
Jedan od ciljeva je i jačanje same stranice , zbog toga sam se vratio ponovnom pisanju tračeva, ovako s vremena na vrijeme, sve u nadi da će stvari krenuti kako treba.
U dobroj strategiji, treba stati i pogledati gdje smo to na planiranoj ruti, u kojoj fazi putovanja i slične stvari, jer često insan ode na stranputicu.
Kada pišem Jutarnji, pokušavam biti objektivan, čuti informaciju sa najmanje tri strane, vidjeti ko priča i zašto i slično te osvjetliti problem sa kojim se tad kao zajednica suočavamo, što bi rekli, glavni trač to jutro.
Nekad su to male stvari, trivijalne, a nekad su ozbiljne i nisu samo virtualna zezancija. To je ono što, čini mi se, neki ne razumiju kada imamo diskusije vezane za Kozarac, da je virtualni Kozarac jedno, a ovaj stvarni sasvim drugi Kozarac, i da su drugačiji pogledi iz Kozarca u odnosu na izvana Kozarca, što je sasvim normalno i treba biti razumljivo i prihvačeno.
Uglavnom se trudim da osudim neka djela a ne samu osobu koja ih čini. I ako, to djelo osudimo, popravimo i promjenimo nešto, nema potrebe da idemo dalje, kao rulja da linčujemo sve krivce.
Ako je neko šarao zid, osudimo to djelo kao vandalizam i ofarbajmo, čim prije, zid. Ne tražimo krivce u djeci, roditeljima, meni koji o tome pišem 🙂
Ako je neko, u neznanju, snimo degutantan hip hop spot koji je brzo zatamljen, ne trebamo odmah linčovati ni umjetnika a ni odgovorne za neke stvari.
Spot se desio, naučimo lekciju i idemo dalje, a ne, kako čujem, da pišemo nekakve peticije. Popravljajmo stvari na bolje i biće nam bolje. Krenimo sa malim stvarima, radićemo i velike.
Od 30. aprila i sjećanja na promjenu vlasti u Prijedoru 92. krenućemo sa komemoracijama i drugim sličnim aktivnostima.
I ovaj 24. maj 2024. vratiće nam lostalgiju na predratni Kozarac i nostaliguju za sretnim poslijeratnim povratničkim vremenima, kad nije bilo fejsbuka i viber grupa, kad smo dizali ovo mjesto iz pepela.
U tom će i ljeto, kada nema na svijetu ljepšeg mjesta za živjeti, sa čim se fakat slažem tokom čitave godine 🙂
Kao i u svakoj zajednici, i naša ima i dobrih i loših stvari. Ako pišem o nekim lošim stvarima, problemima sa kojima se suočavamo, to ne znači da je loš život u Kozarcu i da kukakm na sudbinu da živim u najvećem malom gradu na svijetu, kasabi podno kamena.
Naprotiv, prije svega, ne osuđujem nikoga po tom pitanju, gdje ko živi. Ono što ne volim je kada kudimo ovaj život ovdje, jer ovdje ima života. Svakome je propisana nafaka, u to nemamo sumnje i ne trebamo se brinuti radi nje.
Kada nestane nafake, onda ide:”Rucaaj ruucaj, pa ćemo pa, pa…” I više bi nas trebalo brinuti to “pa, pa”, nego sama nafaka ali neću sad dersiti.
Samo ću manje brinuti.
Ovdje ću završiti, nadati se novim, vedrijim temama.
Ide i 1. maj i turnir na Ćamilovom a već 2. maja…
Vidimo se Kozarac 🙂
Add comment