Vraćanje duga majci i zavičaju

foto: Prometej.ba

Da se radi o nekoj drugoj i drukčijoj knjizi, ili da je nasuprot knjige čitatelj koji s otklonom doživljava svjetove i astmosferu koju ona opisuje, knjiga Polaroid kauboj, zbirka priča Refika Hodžića koje na neki način funkcioniraju kao roman, s obzirom na njezin obim mogla bi se pročitati unutar jednoga dana. Međutim, ako se pred tom knjigom nalazi ranjivi čitatelj koga njezina težina jače pritišće, ona se čita sporo i s velikim pauzama između priča, pauzama koje znaju biti višednevne.

To ne znači da Refik Hodžić piše „teško“ ili da postoji bilo kakav problem u vezi stila ili ritma pripovijedanja. Naprotiv! On piše s lakoćom i jednostavnošću svojstvenima pripovjedačima s talentom, njegov tekst je vrlo prohodan i jasno strukturiran. No, već od prve priče, Sretno dijete, nagoviješteno je da će Hodžićeve sretne priče biti suptilno protkane užasom, koji ne mora nužno biti ratni – koji slijedi nakon njegova prijedorskog djetinjstva – nego je prosto nusprodukt ljudske egzistencije, tereta koji dolazi s obitelji, međuljudskim odnosima i suočavanjima s vlastitim životom.

Pričajući priče iz svog djetinjstva, Hodžić dočarava multinacionalni jugoslavenski Prijedor, svijet koji nije mogao pretpostaviti da će odjedanput biti otpuhnut, brutalno uništen radi izgradnje neke nove države. Pisac o ratu ne piše direktno, nema ovdje opisa mučenja niti patetičnih heroiziranja, on se ne bavi nacionalnom martirologijom niti piše u slavu bilo koje apstraktne države ili nacije. Tek – i to radi na maestralno efektan i minimalističan način – pred kraj neke sretne priče suoči čitatelja sa strašnim preokretom koji se dogodio 1992. godine.

Primjerice, kada u priči Šala opisuje dječje pasjaluke koje je izvodio sa svojim drugom Adom – nazivali su ljude na telefon i pravili im smicalice, a ona koju su priredili komšiji Ešrefu pozivajući mu njegovog taksistu Žigića u pola šest ujutro posebno je uspjela – čitatelj se opusti, uživa u komičnoj atmosferi priče, ne bez simpatija na strani malih Refika i Ade, da bi ga Hodžić zadnjom rečenicom, epilogom priče smještenim u deceniju kasnije, oblio hladnim znojem: „Ešref je skončao u Omarskoj, taksista Žigić u Hagu, a moja mati je četiri puta mijenjala broj nakon što se vratila u Prijedor po završetku rata, zbog anonimnih poziva u kojima nije bilo nikakvog razloga za smijeh.“

I tada biva sve jasno, otvori se čitav svijet kojeg Hodžić dalje ne opisuje, jer za to nema ni potrebe, poznato je: pa taj taksista Žigić iz priče zapravo je poznati i zloglasni Zoran Žigić. I istovremeno se budi pitanje: tko li od ljudi koje svakodnevno srećemo – taksista, univerzitetskih profesora, novinara, portira, šalterskih radnika… predstavlja potencijalnog „Zorana Žigića“, tko bi od njih u za to povoljnim okolnostima protjerivao, zlostavljao, mučio i ubijao „ustaše“, „UZP-ovce“, „genocidaše“, „četnike“, „munđose“, „turke“ i tako dalje, u zavisnosti već od nacionalnog predznaka i rasporeda snaga – a sve u ime stvaranja ili obrane države, sve zarad obrane i izgradnje nacije.

Ivo Andrić u jedan od svojih likova upisao je devizu „da je čovjek dužan svome zavičaju“. Ovom knjigom Refik Hodžić vraća dio tog duga, čuvajući od zaborava zavičaj – i sve ono što je u njegovo značenje bilo upisano – kome je bilo namijenjeno i određeno da nestane, i fizički i iz povijesti. Pri tome, kao nepopravljivi zavičajac – a to znaju svi koji ga poznaju prije i izvan ove knjige – Hodžić je istovremeno građanin svijeta, koji nadilazi kontekst iz kojega je potekao, kao i cjelokupni današnji bosanskohercegovački društveni kontekst. Ako dam sebi za pravo da riječi Ivana Lovrenovića iz knjige Ulazeći u Varcar istrgnem iz njihovog konteksta i cjeline i ugradim ovdje, zavičajnost je Hodžiću „teška i neizlječiva ljubav“, ali on je svjestan da je „Blâgo biti otkinut. K nebesima to te uzvisuje“ te ne dopušta zavičajnosti da ga „snizuje, k zemlji pribija“.

A jednako kao i zavičaju, ako ne i više, Polaroid kauboj predstavlja Hodžićev pokušaj vraćanja duga majci čija se ljubav ocrtava kao svod kišobrana nad svijetom malog i velikog Refika, njegovoj Esmi „što ga vječno čeka na verandi da joj dođe sa daleka puta“. Majka je pozadinska muzika ove knjige, svake njezine priče, i ako u nekoj priči iznimno nije eksplicitno prisutna, ona je implicitno tu, a svakako – u posebnim kratkim crticama napisanima crvenom bojom nakon svake priče.

I zbog toga ova knjiga nije lagana za čitati onima koji su ostali željni nekoga od svojih roditelja, svjesni da je sve što je bilo, i što nije bilo a moglo je biti, zauvijek ostalo zatvoreno. A treba je pročitati, zaista, od prve do zadnje priče, jer se one ne tiču samo autora i njegovog zavičaja, jer su one, Kafkinim riječima, „sjekira koja će rascijepiti zamrznuto more u nama“ – i jer su u stanju da od svakog empatičnog čitatelja naprave, bar na trenutak, malo boljeg čovjeka nego je bio prije toga.

(Franjo Šarčević, Prometej.ba)

Add comment

BLISTAVI DOM – Vaša sigurnost i povjerenje su naš emanet!

Highlight option

Turn on the "highlight" option for any widget, to get an alternative styling like this. You can change the colors for highlighted widgets in the theme options. See more examples below.

Advertisement

Small ads

Flickr

  • Les oranges
  • Spree
  • None of us ... is.
  • out of many
  • Glamazon
  • Wine
  • Knopf-harmonica
  • Cecy
  • Des ongles

Social Widget

Collaboratively harness market-driven processes whereas resource-leveling internal or "organic" sources.

ThemeForest

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.