svabo
Da se radi o nekoj drugoj i drukčijoj knjizi, ili da je nasuprot knjige čitatelj koji s otklonom doživljava svjetove i astmosferu koju ona opisuje, knjiga Polaroid kauboj, zbirka priča Refika Hodžića koje na neki način funkcioniraju kao roman, s obzirom na njezin obim mogla bi se pročitati unutar jednoga dana. Međutim, ako se pred tom knjigom nalazi ranjivi čitatelj koga njezina težina jače pritišće, ona se čita sporo i s velikim pauzama između priča, pauzama koje znaju biti višednevne.
To ne znači da Refik Hodžić piše „teško“ ili da postoji bilo kakav problem u vezi stila ili ritma pripovijedanja. Naprotiv! On piše s lakoćom i jednostavnošću svojstvenima pripovjedačima s talentom, njegov tekst je vrlo prohodan i jasno strukturiran. No, već od prve priče, Sretno dijete, nagoviješteno je da će Hodžićeve sretne priče biti suptilno protkane užasom, koji ne mora nužno biti ratni – koji slijedi nakon njegova prijedorskog djetinjstva – nego je prosto nusprodukt ljudske egzistencije, tereta koji dolazi s obitelji, međuljudskim odnosima i suočavanjima s vlastitim životom.
Pričajući priče iz svog djetinjstva, Hodžić dočarava multinacionalni jugoslavenski Prijedor, svijet koji nije mogao pretpostaviti da će odjedanput biti otpuhnut, brutalno uništen radi izgradnje neke nove države. Pisac o ratu ne piše direktno, nema ovdje opisa mučenja niti patetičnih heroiziranja, on se ne bavi nacionalnom martirologijom niti piše u slavu bilo koje apstraktne države ili nacije. Tek – i to radi na maestralno efektan i minimalističan način – pred kraj neke sretne priče suoči čitatelja sa strašnim preokretom koji se dogodio 1992. godine.
Primjerice, kada u priči Šala opisuje dječje pasjaluke koje je izvodio sa svojim drugom Adom – nazivali su ljude na telefon i pravili im smicalice, a ona koju su priredili komšiji Ešrefu pozivajući mu njegovog taksistu Žigića u pola šest ujutro posebno je uspjela – čitatelj se opusti, uživa u komičnoj atmosferi priče, ne bez simpatija na strani malih Refika i Ade, da bi ga Hodžić zadnjom rečenicom, epilogom priče smještenim u deceniju kasnije, oblio hladnim znojem: „Ešref je skončao u Omarskoj, taksista Žigić u Hagu, a moja mati je četiri puta mijenjala broj nakon što se vratila u Prijedor po završetku rata, zbog anonimnih poziva u kojima nije bilo nikakvog razloga za smijeh.“
I tada biva sve jasno, otvori se čitav svijet kojeg Hodžić dalje ne opisuje, jer za to nema ni potrebe, poznato je: pa taj taksista Žigić iz priče zapravo je poznati i zloglasni Zoran Žigić. I istovremeno se budi pitanje: tko li od ljudi koje svakodnevno srećemo – taksista, univerzitetskih profesora, novinara, portira, šalterskih radnika… predstavlja potencijalnog „Zorana Žigića“, tko bi od njih u za to povoljnim okolnostima protjerivao, zlostavljao, mučio i ubijao „ustaše“, „UZP-ovce“, „genocidaše“, „četnike“, „munđose“, „turke“ i tako dalje, u zavisnosti već od nacionalnog predznaka i rasporeda snaga – a sve u ime stvaranja ili obrane države, sve zarad obrane i izgradnje nacije.
Ivo Andrić u jedan od svojih likova upisao je devizu „da je čovjek dužan svome zavičaju“. Ovom knjigom Refik Hodžić vraća dio tog duga, čuvajući od zaborava zavičaj – i sve ono što je u njegovo značenje bilo upisano – kome je bilo namijenjeno i određeno da nestane, i fizički i iz povijesti. Pri tome, kao nepopravljivi zavičajac – a to znaju svi koji ga poznaju prije i izvan ove knjige – Hodžić je istovremeno građanin svijeta, koji nadilazi kontekst iz kojega je potekao, kao i cjelokupni današnji bosanskohercegovački društveni kontekst. Ako dam sebi za pravo da riječi Ivana Lovrenovića iz knjige Ulazeći u Varcar istrgnem iz njihovog konteksta i cjeline i ugradim ovdje, zavičajnost je Hodžiću „teška i neizlječiva ljubav“, ali on je svjestan da je „Blâgo biti otkinut. K nebesima to te uzvisuje“ te ne dopušta zavičajnosti da ga „snizuje, k zemlji pribija“.
A jednako kao i zavičaju, ako ne i više, Polaroid kauboj predstavlja Hodžićev pokušaj vraćanja duga majci čija se ljubav ocrtava kao svod kišobrana nad svijetom malog i velikog Refika, njegovoj Esmi „što ga vječno čeka na verandi da joj dođe sa daleka puta“. Majka je pozadinska muzika ove knjige, svake njezine priče, i ako u nekoj priči iznimno nije eksplicitno prisutna, ona je implicitno tu, a svakako – u posebnim kratkim crticama napisanima crvenom bojom nakon svake priče.
I zbog toga ova knjiga nije lagana za čitati onima koji su ostali željni nekoga od svojih roditelja, svjesni da je sve što je bilo, i što nije bilo a moglo je biti, zauvijek ostalo zatvoreno. A treba je pročitati, zaista, od prve do zadnje priče, jer se one ne tiču samo autora i njegovog zavičaja, jer su one, Kafkinim riječima, „sjekira koja će rascijepiti zamrznuto more u nama“ – i jer su u stanju da od svakog empatičnog čitatelja naprave, bar na trenutak, malo boljeg čovjeka nego je bio prije toga.
(Franjo Šarčević, Prometej.ba)
Add comment