svabo
Otrgnuli su nas od našeg mjesta i sad smo, skoro pa svi, negdje drugdje i ako nismo poratna, onda smo ona prijeratna, ekonomska dijaspora, čiji se privremeni egzodus pretvorio u doživotni.
Živimo drugdje, razasuti poput rakove djece, od Pertha pa sve do Edmontowna, a kad sanjamo, kad su naše slike pokrivene patinom nekog starog, već odavno izgubljenog vremena, onda smo u našem Kozarcu, grudi nam se nadimlju, gurajući novu krv u srce i plaveći mozak poput plime, gdjekad nam klizne i neka krupna suza, koju otiremo, da nitko ne vidi i da ne bi morali objašnjavati neobjašnjivo.
Vijesti dolaze do nas internetom, skypeom, Whats Appom, viberom i messengerom i mi već predugo ne živimo stvarnim životima, već smo postali dijelom nekog virtualnog eksperimenta, koji se iz nagovještene konačnosti, pred našim očima pretvorio u udaljavanje, koje ne prestaje, nalik onome kako fizičari predstavljaju udaljavanje galaktika jedne od druge.
Cijelo vrijeme se odmičemo prema crvenom dijelu Dopplerova spektra, a povratak i nekekva neviralna interakcija ostat će samo tlapnja, duboko zakopana u nama, nešto čiji je ishod toliko loš po nas, da ga jednostavno unaprijed poričemo, po onoj staroj freudovskoj matrici.
Prihvatanje istine bi nas, dakako, ozdravilo, ali tko bi želio biti zdrav, a bez nade. Radije ćemo bauljati dalje i tražiti naše sekvence izgubljenog vremena.
Svako malo, za nas neprozirna budućnost, kakvom ju je Allah dž.š.napravio, doplavi poneko zrnce za koje pouzdano znamo da je pripadalo strukturi onoga što smo nekad bili i što nam je dalo ovo neugasivo zračenje, kojim pulsiramo, unatoč svemu što su nam uzeli, oteli, iščupali, obeščastili i uništili.
Nikad nisam skužio što će to potaknuti ove nekontrolirane izboje nostalgije i u koju škrabicu mojeg mozga će udaritita fliperska loptica, koja se naoko nekontrolirano bacaka po mojoj razuđenoj, ali ipak čvrsto ograđenoj podsvijesti.
Kao i većina mojih sumještana, vijest da je umro moj komšo Ismal, pročitao sam na facebooku. Nisam se iznenadio koliko sam trebao, no praznina u mojim grudima postajala je sve većom i većom i gušilo me…
Dobri naš Ismal, Magdin Ismal, otišao je za njom, nije mogao više čekati…
Da ovo piše rahmetli Hasan el Basri, sigurno bi posegnuo za onom svojom vanvremenskom mišlju:“Bio je poput zdravlja, čiju vrijednost spoznamo tek kad ga izgubimo!!!”
Eto, upravo sam to pomislio u času kad sam čuo da je moj dobri i pošteni komšo Ismal Balić preselio na onaj drugi svijet, o kojemu ne znamo ništa, jer je koprena, koja nas dijeli od njega uvijek jednako neprozirna i samo je jedan način da zavirimo na drugu stranu, a njega izbjegavamo koristeći sve svoje raspoložive resurse, sve do posljednjeg daha…
Zato je, valjda, za nas teška i stresna svaka priča o toj neumitnosti, pa makar se radilo i o drugim insanima. Moj motiv, bilo da pišem svoje fikcijske pričice, bilo da pišem o stvarnim ljudima, koje su mnogi poznavali, uvijek je isti, dakle, ugradnja još jedne svilene niti u negdašnji čaršijski backgraund, reinkarnacija nukleusa te duhovne tvari, koja nas je činila takvima kakvi smo bili i koja nas je načinila posebnima unutar prostornovremenskog kontiniuma i koja je odolila svim, pa i ovom zadnjem, barbarskom pokušaju našeg fizičkog i duhovnog brisanja.
Iako se u ovom epitafskom tekstu radi o stvarnoj osobi, ograđujem se od možebitnih faktičkih pogrešaka, jer u tom se aspektu ne bih zakleo na apsolutnu točnost niti kad govorim o vlastitoj obitelji.
Ismal i Magda su bili komšije nezamislive u današnjem vaktu, bili su više od familije, uvijek tu pokraj nas i za nas. U prekratkom vremenu, koje sam podijelio s njima, siguran sam da smo probali baš svaki kolač, koji je Magda napravila, nisam zaboravio ni da nam je donosila i najljepše paradjze i krastavce iz bašće, nisam zaboravio sandale, koje su nam donijeli, kad su radili u Njemačkoj, nisam zaboravio ni duge noći kad smo s rahmetli Smajom (Ismalov brat) kartali remi u njihovom podrumu, nisam zaboravio ni kahvendisanja ispod guste brajde i ledenu vodu iz bunara, ma nisam zaboravio ništa od toga, jer ništa nije bilo vrijedno zaborava, jer ništa od toga nije bilo prizemno, osim, valjda naših materijalnih primanja, gdje nas je mnogo živjelo od jedne ili dvije plaćice…
Ismal je jedan od tri mušketira čaršijskog zidarskog obrta, koje sam poznavao i cijenio cijelog svog života. Preostala dvojica su rahmetli Hamdija Mujkanović i Mušan (tek da utažim radoznalost čitatelja). Naravno, bilo ih je još, ali ovo je Nidin pristup, pa ostavljam svakome da ima svoje zidarske favorite, ovi su moji!
Ismal se u jednom dalekom zakutku mladosti, poput većine od nas iz kažnjeničkog mjesta, zaputio u avanturu poznatu pod nazivom “trbuhom za kruhom”.
Završio je u Zagrebu, u starom Trnju, koje više i ne postoji u svom arhaičnom i romantičnom izdanju, dijelom zahvaljujući katastrofalnoj poplavi, koja ga snašla tih godina, a dijelom nekim drugim stvarima, koje nisu predmet ove storije.
Karakterno je vjerojatno bio flegmatik, a fizički lijep, na način onog doba, nešto poput Ivesa Montana, izrazito pristojan i strpljiv.
Što se zidarije tiče, bio je pravi Švabo, temeljan, precizan i nepopustljiv. Wasser vaga mu je bila ugrađena u očni vid i znao je prepoznati svaku anomaliju u materijalu, ali i na samoj strukturi gradnje. Materijal nikada nije štedio na račun kvalitete i to je znalo iritirati njegove mušterije, jer su ljudi u nestašicama tražili raznorazne prečace, ne bi li jeftinije prošli.
E, kod Ismala to nije palilo. Baš to, o čemu sad govorim, bila je jedina točka u kojoj se nikada nije dao nagovoriti od mog rahmetli oca, dok smo gradili kuću, prije šezdesetak godina, no kad sad razmišljam o tome, uvjeren sam da je Ismal bio u pravu baš u svemu, vezanom za tu gradnju. Nisam onda tako mislio, ali sad znam da nam je čovjek, ne podilazeći, napravio bolju kuću.
Velika je to stvar, a znam da je jednako tako postupao i u Zagrebu, a i u Njemačkoj, što mu je priskrbilo ogroman respekt kod svih poslodavaca za koje je radio.
Magdu je upoznao Zagrebu, gdje je i sama došla iz svog Žumberka zaraditi svoju koricu kruha. Ljubav je bila prava i Magda je bez imalo krzmanja odlučila slijediti svojeg čovjeka do tamo nekog Kozarca, za kojeg vjerojatno nije ni čula sve dok ga nije upoznala.
Nije mi poznat ni jedan sličan primjer da se osoba iz drugog podneblja tako dobro socijalizirala u našem mjestu. Sve dobre navike donijela je sa sobom i sve takve naše prihvatila je ad hoc. Definitivno se ne sjećam ničega što bih ikada mogao prigovoriti toj ženi. Prešutno je bila prihvaćena od cijele čaršije, a čaršija bi i reizu našla mahanu.
Iako su kuću u Omladinskoj napravili negdje kad i mi, Ismal je imao jednu tihu patnju, za koju su znali svi s kojima se družio.
Sjetio sam se toga neki dan kad sam bio u Kozarcu. Kad sam dole i krenem na Akšam ili Jacijski namaz, volim se spustiti niz čaršiju, pa se vratiti Kalatom uz Starenicu, sve do vrha čaršije i Mutničke džamije.
Starenica ima svoju malu tajnu, a ta je da se žamor čaršijskih glasova stopi s njezinim žuborom i klokotanjem, tako da je kalatski mir gotovo potpuno odijeljen i odmaknut od svega.
Eh, kad se, ispunjen tim nenadanim mirom, zaustavim kod mezarja, ispod Jakupovića i Mahmuljina kuća, obično proučim Fatihu za one koji su preselili, a mnoge sam i poznavao pa mi njihova lica prođu pred očima. Kad malko podignem pogled ukazat’ će mi se obrisi Kozaračkog kamena, a ako se skoz smračilo, ugledat ću zvjezdanu konstelaciju Velikog medvjeda, u svom najboljem mogućem izdanju.
Kad god gledam to zviježđe, znam da nigdje na planetu nije bliže oku promatrača. Dojma sam da bih ih sve mogao pobrati, samo da se malko zaskočim.
Nisam probao samo iz razloga, jer sam se bojao razočarenja, ako ne uspijem. Fakat je da je neke stvari bolje ostaviti implicitnim…
Ako bi Ismalovu slatku tajnu željeli izraziti samo jednom rječju, rekli bi: Barakovac.
Prvo je to brdo, ak’ se krene iz Kalate prema Kozari. Na tom brdu se nalazilo staro Ismalovo kućište, kojem se svakodnevno vraćao u danima svoje mirne starosti.
Odozgo se Kozarac vidio kao na dlanu, a zrak je bio tako ugodan, tamo gore, da si morao početi zahvaljivati Allahu dž.š., što nam ga je uopće dao, ovakvima nedostojnima!
Dakle, da poentiram: kad god sam ugledao moje favorit zviježđe, pomislio sam:” Eno ga, baš na Ismalovom Barakovcu!!!”
Njega sam zadnji put vidio u staračkom domu, bio je poprilično izgubljen bez svoje Magde, koja je prethodno slomila kuk, pa je morala u bolnicu. Još jednom smo razgovarali i nisam siguran da je on znao tko sam ja, ali ja sam cijelo vrijeme znao tko je on.
I poslije su se samo ugasili, prvo Magda, a sad evo i Ismal.
Naoko je to obična priča, kakvih je na stotine, ali za mene je monumentalna, jer predstavlja zrnce i otisak sa višeslojne kozaračke freske!
Neću biti dole na džennazi, ali podavno sam shvatio da mi ne biramo ni džennaze na kojima ćemo biti, prije da one biraju nas, pa ću se oprostiti na jedini način na koji to znam, ovako na daljinu.
Znam, gotovo sigurno, kad budem učio Fatihu tebi i našoj Magdi, dole u kalatskom mraku, podići ću pogled prema onom zviježđu iznad Barakovca i poželjeti da vas vidim, onako kako sam vas zapisao u svome srcu onih krasnih negdašnjih ljeta…
Sretno vam putovanje u vječnost, drage moje komšije!!!
Nihad Deumić
Add comment