svaboU Živinicama, u pansionu “Mala priča”, odsjeli smo ovu posljednju noć, nakon odvožene pretposljednje etape ovogodišnjeg maratona “Bihać-Srebrenica “.
Etapa je bila duga 80 km, od Konjević Polja, pa sve evo do Živinica.
Inače, u Potočarima i okolnim mjestima postoji veliki broj obnovljenih kuća koje domaćini, razasuti po bijelom svijetu, ustupaju učesnicima biciklističkog maratona, Marša mira, bajkerima ili pak nekome drugom kome je potreban smještaj u ovom periodu.
Mi već nekoliko godina unazad dijelimo smještaj sa našim bratskim biciklističkim klubom “Fantek” iz Ključa.
Obzirom da se nisam javljao skoro sedmicu dana, a iza Sabita i mene je već 11 dana provedenih na biciklu i skoro dvije hiljade odvezenih kilometara, nesumnjivo je da se iz dana u dan utisci sabiru, čineći nas iskusnijim i mnogo je toga za reći, napisati, svakako i za prešutjeti. Sad ćemo da napišemo što je za napisati! 🙂
Prošlog petka, dan nakon završetka “Maratona šest zemalja” krenulo nas je 17 ispred spomen-obilježja u Krkićima prema Bihaću, odakle ćemo već sutradan da se otisnemo put Jajca.
17 je impozantna cifra kada je broj polaznika iz jednog mjesta koji još nema oficijelno oformljen Biciklistički klub.
Međutim, prisustvo i samim tim podrška naših bratskih klubova “Fantek” iz Ključa i “Bike Club Austria” iz Beča, kao i pojedinaca iz okolnih gradova, pokazatelji su kako sport i zajednički interesi zbližavaju i povezuju ljude.
Uz impozantan broj polaznika, jednako za nas je impresivan broj osoba koje su nas došle ispratiti!
Uz to, ne mogu da ne spomenem naše bajkere koji već nekoliko godina unazad svojom pratnjom postavljaju kako defile, tako i doček, na stepenicu više!
Kao i svake prijašnje godine, u Bihaću je održan sastanak upriličen od strane domaćina-kluba ekstremnih sportova Limit iz Bihaća, na kojem je predstavljen plan i program ovogodišnjeg maratona.
Isti se odvijao u već poznatim, trima etapama:
Bihać -Jajce, 155 km
Jajce -Sarajevo, 168 km
Sarajevo -Potočari, 155 km.
Sabit Džonlagić, Edin Samardžić, Ahmet Bečić, Fehim Mujkanović, Denis i Elvis Turkanović, Sanjin Bešić, Aldin Đonlagić, Ajdin Badnjević i moja malenkost učesnici su ovogodišnjeg maratona Bihać -Srebrenica koji su, zajedno sa Emirom Mujkanovićem u ulozi logističara, završili ovogodišnji maraton Bihać -Srebrenica.
Grupa od oko 300 biciklista krenula je tog jutra iz Bihaća, da bi se taj broj iz dana u dan povećavao, te je sinoć, u memorijalni kompleks u Potočarima ušetalo preko 400 biciklista.
Ušetavši u kompleks Memorijalnog centra, “išetaš” iz nekih drugačijih, ličnih, dotadašnjih kompleksa.
U jednu ruku osjećaš ono zadovoljstvo što svaki sportista osjeća nakon zadanog cilja i ispunjenja istog-osjećaš zadovoljstvo.
Zadovoljstvo koje, zaključuješ, pada u drugi plan. Jer, u drugu, opet, ruku, osjećaš se malenim i ništavnim!
Osjećaš se kao mrav okružen svim tim nepreglednim bijelim nišanima. Osjećaš tišinu! Mnogo glasnu u tom trenutku!
Osjećaj je svakako individualan i možda je uzaludno i pokušati ga opisati, ali jednostavno je nemoguće razmišljati o dojmovima proteklih par dana, a ne spomenuti taj moment!
Sutra, odnosno već danas, (pošto je prošla ponoć) dakle, u srijedu planiramo stići u našu Čaršiju.
Dolazak je planiran za predvečer, između 20 i 21 sat.
Posljednja etapa je duga 200 km, na nama je da je odvezemo i da se vratimo tamo odakle je sve počelo.
Sabirati ćemo utiske još dugo. Sabirati i gledati da učimo na dosadašnjem stečenom iskustvu.
Bliži se memorijalna vožnja “Bihać-Kozarac” 19.7.
O istoj će svakako biti još vise riječi u danima ispred nas. Bliže se, između ostalog i nove akcije, projekti i vožnje koje ćemo na dva točka lakše “prevaliti”. Svakako, za dobre vožnje, potreban je i dobar kolovoz. Kolovoz koji će povezivati nas s našim prijateljima, komšijama i susjedima.
Na nama je da radimo na izgradnji istog, jer mi u ovom momentu jednakom jačinom odzvanja “hop! hop! hop!” školaraca koji su nas bodrili kada smo prolazili kroz jedno od alpskih sela Austrije, kao i današnji aplauz momaka koje smo zatekli kako igraju fudbal na školskom igralištu u Živinicama…
Bit će da je Mala priča samo ova u Živinicama… 🙂
Do skorog viđenja,
Amel Bešlagić
Add comment