“Stazama djetinjstva”-Eso Balić: Juli

Juli je bio u mom djetinjstvu mjesec dana borca?

Zbog toga sam uvijek mislio da je Juli više sličan Rambu ili nekom Supermanu koji stalno iznova ima potrebu da svoju snagu dokazuje svojoj manje snažnoj braći koja su ga bojažljivo gledala.

Zamišljao sam ga kao nekog dobrog bogatog tetka koji je došao iz Australije i koji ima moć naše školsko ferije produžiti koliko on hoće.

Juli je bio mjesec u kojem sam i rođen pa mu je to davalo neku posebnu draž. Kada bi on dolazio onako golem i jak i donosio poklone u vidu voća, sunca, raznih boja prirode i zbog nas djece svaki dan pomalo produžio dan da se duže možemo igrati, mi bi ga grlili i jednostavno bez riječi govorili mu da ga volimo. Tada sam još naučio da riječi u ljubavi imaju malo značaja, ako se to što govorimo ne osjeti, sve je džaba.

Juli je kao iskusni mangup, bez ijedne riječi, osjećao našu ljubav i uzvraćao na najbolji mogući način.

Iako je izgledom bio jak reklo bi se nedostupan ili čak opasan, on je znao pokazati emocije u vidu suza koje su se jutarnjom rosom caklile i donosile sljedeći još ljepši i uzbudljiviji dan.

Juli je i mjesec žetve. Na svaki svoj i rođendan čuo sam iznova tu priču kako je moja majka, samo dan prije poroda žela pšenicu a već sutradan sam uz pomoć moje nane u staroj kući došao na ovaj svijet.

Mislio sam da im mogu pomoći na njivi ali su mi rekli da sam premali da nosim srp i opremu za žetvu.

Kao i većina ljudi i ja sam se lako navikao da ne moram raditi već sam sa uživanjem počeo udisati taj čisti zrak mojih Krčevina daleko od svakog lošeg zadaha života.

Prošle su godine i krenulo se u školu. I za vrijeme škole mjesec Juli je bio najdraži. Školski odmor ili raspust, kako se tada zvao, trajao je puna tri mjeseca a Juli se baš tako postavi između njih dvojice, da mi djeca dobijemo osjećaj da dug i jak Juli nikad proći neće.

Svadbe, veselja, ašikovanja, muzika sa radia, vožnja biciklom, smijeh kosaca, ispraćaji, kupanja, izleti i sve čega se čovjek može sjetiti doživljavalo je kulminaciju u Julu.

Dok jedne godine, dvadesete po mom rođenju, nisam shvatio da i on kao i ja i kao većina ljudi koje znam ima ogromnu sposobnost mimikrije.

Odjednom je taj isti Juli dobio konture koje su ga poružnile, učinile nepoznatim i imao sam sumnju da je kod dolaska te godine zamjenjen u porodilištu gdje se svake godine iznova godina porodi.

Taj Juli ličio je, uz dužno poštovanje, nekom hladnom Januaru, naizgled sve je bilo isto, sunce i drveće i sve što se prirodom zove. Ali sa ljudskom prirodom, dok sam nas gledao, nešto nije štimalo. Kao da smo bili opijeni, pijanci bi rekli pijani i kao da je sve što smo do tada znali otišlo u nepovrat.

Dječiji smjeh pa čak i plač je utihnuo. Ptice su zašutjele. Drveće je čak i svoj šum utišalo da bolje osmotri šta se tu dešava.

Rijeke i ribnjak koji je bio u blizini, svoju vodu zamjenili su nečim što nije bila voda. Više je bilo nalik na suze. One, tužne koje se samo jako nesretnoj i razočaranoj rijeci mogu oteti.

Umjesto dječije vriske kroz igru, rijeke su protiv svoje volje, tog bosanskog Jula, bile natjerane da nose mnoga veća ili manja tijela.

Tog Jula, mješavina žutog sunca, plavog neba, zelenih šuma, zlatnih njiva sa tek friškim frizurama i crvenih rijeka davali su jednu čudnu smjesu boja koju bih nazvao Dûga.

Dugu i njene prelijepe boje, koje do tada sam mislio da je moguća vidjeti samo na nebu. Bila je tu pred nama i po starom vjerovanju govorila mi da zamislim želju.

Zamislio sam više njih ali jedna mi je bila najbliža srcu. Pošto nisam bio pristalica praznovjerja kojem je i ta priča sa dugom pripadala, njoj sam se lijepo zahvalio, pa zamolio Onog za kojeg mislim da sve naše želje može ispuniti, dragog Boga.

Svojim riječima rekao sam:”Dragi Bože, samo ti znaš ono što mi ne možemo dokučiti pa i razlog ovoj našoj nesreći. Molim te da ovo, duboko zakopano zrno naše posijane tuge, nikne kad tad, ponovo na ovoj istoj zemlji bosanskoj i bude prostor na kojoj će svi ljudi moći ponovo doživjeti onaj stari dobri i sretni Juli.”

Amin!