svabo
Tri stvari su po nani odlučivale hoće li biti kiše toga dana i hoće li biti pravo” nevrime”.
Prva, ako bi se oblaci prijeteći probijali prema Kozarcu od strane Prijedora ili Pridora kako se kod starijih izgovaralo. Iz Banjaluke su bili suhi i bezopasni. Možda jednostavno dobri.
Drugo po čemu se prepoznavalo nevrijeme jeste fenomen koji su nam objasnile majka i nane. Naime. Ako bi se lišće na drveću dok vjetar puše okretao i prevrtao na gore značilo je to da će dole na zemlji “počimati šiz” kako se to govorilo u nekim selima.
I treće što je upućivalo na nevrijeme bio je – žig. Ta tako kratka a opasna riječ i sa tako dugoročnim posljedicama. Znači, bolovi na nogama ili leđima koji su zarađeni i ostavljeni kao uspomene na neka mladalačka teška vremena kod starijih ljudi pojavljivali su se i kao dosadno dijete kada želi da mu se nešto kupi, bockali sa strane čovjeka i nametali se da budu primjećeni. Uvijek su i uspjevali jer kosti, posebno kako rekoh starije, nikada nisu varale kada je promjena vremena u pitanju.
Bilo mi je fascinantno kako su ljudi i prije metereološke službe, raznih aparata i čuda znali uspostaviti dijagnozu i prognozu vremena. Kada bi nailazila ta baš velika nevremena to je iziskivalo i posebne pripreme. Deke -marke Ambasador i peškiri nepoznatog imena bili su poredani da nam prekriju glave kada započne paljba iz nama najbližih oblaka.
Nisam ih nikad mogao do kraja razumjeti. Mislim na oblake. Pored toliko nenaseljenog prostora gdje su se mogli igrati, bacati jedni na druge komade leda ili jednostavno imati malo obzira da su ovdje djeca koja se boje, oni se ko’ za inat upućivali prema našim kućama.
Bjeli oblaci su još i znali samo posuti malo kiše i kao uz malo izvinjenje otići ali oni crni…. Kao da se nisu brijali godinu dana, umašćeni od raznih putovanja, Boga pitaj kud je to lunjalo, primicali su se i tačno se mogao vidjeti zlosutni osmjeh na njihovom licu.
I oni najhrabriji bi tada našli razlog da se sakriju i nevino čekaju sudbinu. Ali – nane ne! Uzela bi u jednu ruku mašice, opasala oko sebe i na glavu jos par peškira i naredživački okom pokazala da joj se doda sofra. Pogledala bi u nas i kao da joj je to zadnji okršaj u nekom kaubojskom filmu krenula bi vani.
Mi smo znali da nju dozivati da se vrati u kuću i izbjegne eventualne gromove i munje nema smisla. A ona je znala da ako ona ništa ne uradi sama i mi sigurno nećemo ništa.
Inače smo i mi bili hrabri ali ne znam šta se tad dešavalo, ostajali smo bez reakcije. Ispod deka svi oznojeni gledali smo kroz prozore šta će se desiti.
Toliko se znalo smračiti u po bijela dana da je jedina mogućnost za vidjeti nešto bila kada munja prepolovi nebo i kao onaj žig kod čovjeka, opasno zaprijeti.
Sreća za nas gledaoce bila je ta da, kada krene lom i nebo se priveže za zemlju sijevanje nije ni prestajalo pa smo mirne duše mogli gledati nanu na prvoj liniji odbrane.
Kada su crni oblaci već bili tu nadomak Krčevina i onako sigurni u svoju pobjedu nonšaltno i polako počeli megafonom zvati da se ukućani inkluziv i mi djeca predaju i iziđu van, počinjala bi borba koja je po svemu sudeći bila nefer i unaprijed izgubljena.
Kao u filmovima kada iznenada iz daleka dolazi oslobodilačka borba i sa jakim juriiiiiššš pomete neprijateljsku vojsku, tako smo i čuli nanin doduše piskutav ali prodoran glas.
U njemu nije bilo straha. Da li su joj pomagala neka nevidljiva bića ne bih smio reći samo znam da smo umjesto oslobodilačkog juriša čuli ezan.
Šta su te mašice, sofra i ezan imale zajedničko nikad mi nije bilo jasno ali se golim okom moglo vidjeti čudo. Neko bi izgleda iz glavne komande crnih oblaka naredio momentalnu obustavu grada, leda, vjetra i svih drugih oružja i orudja i oblaci bi pomalo kivni na Gazdu morali priznati predaju.
Nane bi stajala sva mokra, promukla i ponosna i gledala u daljinu da se uvjeri da su otišli i da se neće vratiti. Mi iza nje stajali smo ponosno i bez riječi divili se hrabrosti.
Iscrpljena ali zadovoljna svakom ko nema roditelje davala je loptice leda koji se bijelio po avliji i koji je valjda bio ukusan.
Božeee svašta, čuli bi se tihi glasovi ukućana dok smo mi hrabo i ponosno skidali prekrivače sa naših glava.
Add comment