svabo
Nidin pristup: Šero
Ecce homo
Otišli smo u Bosnu na samo dva dana, obići Senu u domu, izluftati kuću, pa natrag u Zagreb, jer je Dina morala raditi…Kako je bio četvrtak, nagovorila me da odem do placa protegnut’ noge, kupiti trahanu i još neke sitnice…
I, kako to već biva, zaustavljao sam se na svakom drugom metru: ili sam ja nekog prepoznao ili je netko prepoznao mene. Postalo mi je već traumatično da sam nekime zaboravio ime, nekoga nisam ni prepoznao, a mnoga, pogotovo mlađa lica izgledala su mi potpuno strano. Lica, pokraj kojih sam prolazio uglavnom su bila nasmijana i euforična, zagledana u nekog poznanika ispred sebe ili zauzeta biranjem nekog telefonskog broja, no sva su imala obilježja osobe koja je tu gdje treba, ali će morati brzo otići tamo gdje ga je ratna oluja izbacila. Kako sam se I sam tako osjećao, lako sam to mogao prepoznati i kod drugih. Otuda i ta potreba da prepoznamo ili da budemo prepoznati, ne bi li, barem na trenutak, vratiili nepovratno i zaustavili nezaustavljivo, a to je vrijeme koje sve jednako vozi prema našem kraju. Ne možeš ga zaustaviti brale, možeš samo stvarati nove i nove privide. Otud i onaj grč, vidljiv ispod maske tih nasmijanih i usplahirenih lica.
Nije mi trebala špigla da bih skužio da i ja tako izgledam u očima drugih. No, svejedno smo zastajali, grlili se, tapšali po već usukanim ramenima, zapitkivali o nekim rođacima i komšijama, koje dugo ne vidjesmo, slušajući irealne odgovore kakvih nije bilo u našim starim, prijeratnim životima: “…ah, njega su našli na Hrastovoj glavici…”, ”… odveden je s onom grupom na Vlašić!”, i sl.
Neki su mi govorili kako nas je više u Chiccagu, nego li u Kozarcu! “ Ah”, govorio je moj mozak sam sebi “ više nas je bilo gdje nego li u Kozarcu!” Neka lica djeluju toliko monumentalno i pripadajuće uz tu nadrealnu sliku, da bi ih čovjek mogao ostaviti tu gdje jesu i ne trebaš spomenike. Ona, ta lica, budili su prepoznavanje u gotovo svih prolaznika…
Osman Menković sa svojim knjigama i njegova vjerna hanuma i pratiteljica, oslonjeni na zid koji je nekad pripadao Bahrijinoj trgovini sa štofovima, a sad pripada tko zna čemu…Markantnost, ljudskost i sva veličina njegove žrtve za domovinu zračila je s tog izbrazdanog lica I opominjala svakog, tko mu se približi, da bude ponizan. Pitao sam se koliko tih knjiga treba prodati i kako preživljava, s vjerojatno mizernom penzijom, u ova teška vremena, no znajući kakvi su borci i on i njegova hanuma, nisam posumnjao da im ičega fali.
Za štandom mu je stajao i drugi naš eminentni insan Šerif Velić. I Šerif je napisao knjigu, za koju sam čuo, ali je nisam bio pročitao, pa nije bilo teško pogoditi o čemu su mogli pričati. Kad se , u vrijeme naše mladosti, netko napio u nekoj od silnih čaršijskih birtija, hodao je teturavo i usput vrijeđao koga je stigao, da bi se, već sutradan uz neminovni mahmurluk, išao ispričavati svima na koje naleti. Ja sam, pak, makar ne pijem alkohol već godinama, uvijek pristojan u mojim tekstovima, a u običnoj konverzaciji znam biti poprilično čangrizav, ponekad čak ciničan i ohol.
Nisam se pokazao baš ljubazan i pristojan naspram ljudi koji su napisali, pa čak i objavili knjige. Išlo mi je na živce što su tako olako išli u publiciranje napisanog, makar su bile vidljive jasne naznake oponašanja, plagiranja, pa čak i one vrsti stvaralačke ljenosti koja priječi otškrinuti nova vrata, pa se čak i naslovi prepisuju. Naravno, izjaviti nešto od toga naglas bilo bi baš pjanski, gotovo bogohulno, što me i nije zadržalo baš svaki put. Gogolj je, nekad davno, napisao “ Kabanicu”, što je rezultiralo najezdom mladih autora, koji su od kapi stvorili struju, čijim efektima svjedočimo i dan danas.
No, našao se jedan među njima, stanoviti Ljermontov, koji je sakupio toliko intelektualnog poštenja da je izgovorio ono što su svi vidjeli: “ Svi smo mi izišli ispod Gogoljeve “ Kabanice “!!!”
Jedan od razloga što ja nikada nisam otisnuo svoje priče leži u činjenici da mi se čini da ću ih obezvrijediti ako ih zalijepim i fiksiram u vremenu. To sam ja i to se neće promijeniti, dao sam tome i ime “ Nidin literarni konceptualizam “(kad o sebi pričaš u trećem licu, psihijatrija u tome vidi emocionalni poremećaj egomanije I sl. ).
Poneki Gogolj se nađe i dan – danas, no Ljermontova, definitivno nema ni na vidiku. Naravno, struja misli, koju mi šejtan redovito skrene prema receptorima, ne da se uvijek zaustaviti, niti prevenireti, ali šetnja ovim trodimenzionalnim okružjem, zvanim dunjaluk, zna rezultirati i takvim izbojima da sam prihvatio da je ponekad bolje biti neugodan, nego li neiskren.
To je glavni razlog zašto sam se stalno suzdržavao od komentiranja nekih knjiga ili nekih autora. I sam sam teški amater, no moja ljubav za pisanu riječ nije nimalo amaterska i ne volim kad netko banalizira moju najdražu curu. No, sve do tog četvrtka nisam kužio da mi je veliki dio slike ostao u sjeni i da je moja legendarna minucioznost bila zaslijepljena predrasudom. Sama činjenica da pišeš svjedoči o tome kako pokušavaš biti pisac, no ako objaviš knjige, onda pokušavaš biti i književnik. Eto, to me ostavilo na drugoj obali, pa mogu davati moje priče portirima kad dolazim u noćnu smjenu i živjeti po sedam dana od njihove laske ili farbati nešto, davno napisano, novim bojama i sl. Jedini način da pobjegneš od loše kritike ti je da nikada ništa i ne publiciraš…
Šero je želio razgovarati samnom, pa smo pozdravili našeg Osmana i njegovu hanumu i završili smo u hladovini, u dvorištu moje punice, stotinjak metara podalje od placara i trženja. Volio sam s njim razgovarati. Za razliku od mene, dao je i drugima doći do riječi i nije bio naporan i čangrizav, znao je sputavati se, slušati, poštovati druge ljude i često je citirao Božju Objavu iliti hadise, upravo na mjestu, gdje je to i pristajalo.
Dakle, živio je svoju mudrost i iskustvo, nije morao glumatati. Ne volim baš govoriti ljudima ono što vole čuti, no Šero mi je oduvijek izgledao kao frajer svjetskog kalibra i ne sumnjam da mu je jedan Sidran napisao onakvu recenziju, potaknut ičim drugim doli esencijalnim respektom. Čuo sam puno o njegovom životu i siguran sam da je i on jedna od kornjača na kojima leži naš sadašnji svijet, kako bi to vidjeli daleki budisti.
Dali su se ti ljudi ( mislim na sve naše logoraše ), nikad im se ne mogu dovoljno nadiviti, a na kraju im je ostao samo život, nakon svih tih muka i trauma…
Ne mogu se oteti dojmu da i to što im je ostalo, koriste na mnogo bolji, boguugodnij način i da prenošenje poruka te kalvarije shvaćaju kao svoju misiju i poslanje, posljednji pijev, ali i akciju dostojnu insana. Naš Šero je i osobno upoznao mnoge znamenite ljude, koji su pomogli širenju prave istine o onome što ja naš ummet preživio i čemu je bio izložen.
Kad ti je prekoputa goebelsovska mašinerija najtežeg kalibra, sve te antimuslimanske predrasude, svi ti potpuno lažni mitovi, svi ti sotonini diplomati i bosnofobi, preteško je polučiti i jedan najmanji poenčić. No, naš Šero, koji me, rječju, djelom, pa i izgledom, više podsjeća na Seana Conneryja ili nekog harvardskog profesora, nego li na komšu iz Kevljana, znao je impresionirati i dinosaura svjetskog novinarstva Eda Vulliamyja i najboljeg scenaristu ikada, Sidrana, našeg dobrog i poštenog Satka Mujagića i još plejadu velikih svjetskih igrača, koje bi teško okupili i najbolji svjetski promotori i lobisti i sa gutama para.
Potpisao je knjigu mojoj ženi, kad nam je donijela kahvu i sok. Rekao mi je da ga je Vuliami pozvao da govori u britanskom parlamentu, što držim da je najveća stvar ikad ponuđena nekom naturščiku igdje, a kamo li iz Kevljana, BiH. S obzirom na današnju geopolitičku situaciju i daljnje perspektive naše napaćene države, takav jedan nastup svakako bi predstavljao najveći uspjeh naše promidžbe u svijetu. Samo još telad ne znaju što bi to značilo, pa neću gubit’ slova na to.
Elem, iako je Šeri cijelo vrijeme izgledalo (kao, uostalom, i većini mojih sugovornika), da ga ja uopće ne čujem i da cijelo vrijeme sudjelujem samo u vlastitom monologu, zapravo sam prikrivao svoju impresioniranost, a u mozgu, u onoj crvenoj zoni, stalno mi je zvonilo: “…ne varati, morat ćeš to pročitati!!!”
Idemo, dakle:
Već Sidranova preporuka za tisak rekla mi je da je knjigu čitao s istom predrasudom kao i ja, no između redaka te (nipošto obične, odrađene) recenzije iščitao sam stanoviti interes za taj tekst, koji nije mogao biti hinjen. To me naoružalo s potrebnim oprezom, pa sam nastavio dalje. Kad sam čitao ono što je Šero naslovio kao “Slova moje mladosti“, osjetio sam istinsko poštovanje za taj epski život i prepoznao sam putešestvije mnogih naših predaka, kojima je život odredio prevelike i gotovo nesavladive prepreke, no oni su istrajnošću žilavog bosanskog kljuseta vukli taj svoj balvan zagledani u maglu neizvjesnosti negdje daleko ispred njih. Nikakvog obećanja, a izložiti se svemu tome, a sve to nije pretjerano i cijelo vrijeme mi je zvonilo da smo to baš mi i da smo tako nastajali i profilirali se… Subhan Allah!!! Na jedno 20-ak stranica sam plakao k’o godina i zahvaljivao Allahu da je pročistio moj nefs, barem dok ne pročitam tu knjigu…
Sljedećih 50-ak stranica su bili naslovljeni : “ Iz sehare mojih priča “
Sva oskudica u koju su bila obučena ta vremena emanira iz njegovih pričica: siromaštvo i kevljanski previdovi i naša Bismilla svagdašnja i Jusuf i Ahmed, sve smo to bili mi, to je ono što nije nestalo s našim kućama i našim bašćama, sve to zlatno etnografsko trunje, koje bi bilo pometeno i neprimjećeno da Gospodar svemira nije uputio dobrog insana Šeru na taj, tako mali, a tako impresivan napor…
Znam ja da je glavni motiv tog bilježenja, vraćanja vremeplova u maglovite doline prošlosti, zapravo vlastito detraumatiziranje, borba za vraćanje smisla u besmisao, koji su kreirale horde zla, znam ja da se tu radi o rafiniranju zbilje, dezinfekciji, no sva ta nepatvorena iskrenost, taj blagoslov da ostaneš insan i kad si u životinjskom posjedu, to je veličanstveno I mi smo nagrađeni s najvišeg mjesta, iako smo počesto nesvjesni toga…
“ Četrdeset mudrih slova “, naziv je za sljedećih 15-ak stranica
Nailazio sam na ovu formu iskazivanja određenih mudrosti, recimo Nietzscheov znameniti spis “Ecce homo“ napisan je po tom obrascu, pa knjiga mog kuma Marka Franciškovića “Poslanice velikog učitelja“, Hasan el Basri “Šum čujem, prijatelja ne vidim“, I još neke. Radi se, dakle, o formi koja koketira s aforistikom, zapravo hibrid aforizma i kratke priče, takvo nešta…
Evo jednog od tih četrdeset mudrih slova, koji me se osobito dojmio, no nikako nije i jedini, treba ih sve pročitati:
“Bosanski lonac volim. Probao sam ja i beogradski lonac… To je bilo u logoru. Osim vode… Nejma u njemu gotovo ništa.”
Napomena samo za Šeru, Hasana el Basrija nisam spomenuo slučajno 🙂
I na kraju, peti odjeljak ovog etnoliterarnopovijesnog bisera : “Hašlame uprljane krvlju“
E, to boli… Sad je vrijeme hašlama, pa će vrijeme lipa, pa će zvizdan upeći, pa će svijet produžiti prema svojemu kraju, ali našeg Kozarca, naših Kevljana, našeg Pridora i našeg Šehera, nikada više neće biti, dakako izvan urbane legende, kakvu će sačinjavati i pojedini segmenti ove knjige. Neće ih biti na način koji su bili, bit će poput insana kojima su amputirani udovi, pa ugrađeni vještački. Ove betonske tvrđave, ovi videonadzori, svi ovi asfalti i keramika po avlijama, ošišane trave, automatska garažna vrata, debelo spuštene roletne, praznina ostala iza naših šehida, teško da bi i po čemu ličila na naš zavičaj nekom putniku namjerniku, netom izišlom iz vremenske kapsule…
Vukli su ih kroz blato, premlaćivali, ponižavali, uskraćivali im svjetlo, zrak i vodu, vanjskog svijeta, činili su im sve što čovjek ne bi smio činiti, no oni nisu obešćašćeni, oni su se uzdigli na višu deredžu i to je jedino što ih je spasilo od sigurne smrti, to zrnce nade izmiješano s beznađem…
Izišli su na kraju, Allah im je osvijetlio izlaz i nama, koji ih sad gledamo, čitamo ili samo slušamo, mora biti posve jasno da su oni zadnje što je ostalo od naše nekadašnje osobnosti, veličine i plemstva. Ako objeručke ne zgrabimo to što oni nose, neće nas biti…
Dobra Ti je knjiga Šero, već dugo nisam osjetio takvu poniznost dok sam čitao…
(FB-Šerif Velić)
Add comment