Krajiški iftar u Banja Luci

U utorak 25. dan mjeseca Ramazana na platou Ferhat-pašine džamije upriličen je drugi tradicionalni „Krajiški iftar“.

Iftaru su prisustvovali banjalučki muftija mr. Nusret-ef. Abdibegović, bihaćki muftija hfz. Mehmed-ef. Kudić, direktori medresa u Banja Luci i Cazinu, glavni imam Medžlisa Banja Luka, hfz. Muamer-ef. Okanović, predsjednik Medžlisa Banja Luka, Ismir Husedžinović, te mnogobrojni banjalučani i krajišnici.

Piše: mr. Nusret-ef. Abdibegović Muftija banjalučki

„Krajiški iftar u Banja Luci“

Stanovnike sjeverozapadnog dijela Bosne od milja nazivamo Krajišnici. Za njih se može kazati da su ponosni, gordi, humani, odvažni, prkosni, a u isto vrijeme susretljivi, blagi, plemeniti, darežljivi, gostoprimljivi, mudri, pronicljivi. U svim situacijama, okolnostima bivaju prepoznatljivi po svojim postupcima. Oni su reprezentanti i pravo oličenje bošnjaštva.

Kuće su im čiste, uredne, prostrane, sa mnogobrojnom čeljadi. Starijima se uvijek pruža poštovanje i pažnja, učenima ikram, ihtiram i uvažavanje, a mlađima podrška i zaštita. Žene su im čestite, pobožne, sposobne, okretne, uredne i radine. Pored kućnih poslova, koje uspješno vode i organiziraju, nesebično daju doprinos u razvoju društva i njegovom prosperitetu. Svoju toplinu pokazuju uređujući kuće, dvorišta, vrtove, bašče i polja.

Njihova djeca su bistra, oštroumna, snalažljiva, nestašna, puna života i radosti. Školujući se u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu imao sam priliku družiti se i učiti sa kolegama iz Krajine i uvjeriti se u navedeno. U teškim vremenima agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995, mogao sam se bolje i potpunije upoznati sa tim odvažnim ljudima, tada prognanicima. Oni su moja braća. U svakom našem druženju, razgovoru, kod njih se osjećala tuga i žal za zavičajem. Sa velikom emocijom su znali pričati i prenositi slike iz svoje Krajine. Treba ih razumjeti jer je njihova Krajina, svojim rijekama, vodama, šumama, dolinama i zelenilom, ovozemaljska replika džennetskih perivoja.

Svi oni su ponosni na svoja mjesta: bišćani na Bihać, cazinjani na Cazin, bužimljani na Bužim, kladušani na V. Kladušu, sanjani na S. Most, ključani na Ključ, kozarčani na Kozarac, prijedorčani na Prijedor itd.

Specifični su, mada neki mogu pomisliti da su, na prvi pogled, prijeke naravi. Odatle izreka „ljuti Krajišnici“. To je samo istančani osjećaj, kojeg su u čovjeka, krajišnika, ugradili vjetrovi koji ga stoljećima šibaju sa planina Grmeča i Kozare, a posebno vladari, silnici, nasilnici i njihovi doušnici.

Krajiški iftar ne bi imao svoju vrijednost i značaj u Travniku, Pruscu, Sarajevu, Mostaru, kao što njegov smisao, značaj i vrijednost mi osjećamo u Banja Luci. Krajiški iftar na banjalučkoj sofri, banjalučkoj avliji, bašči, ima poseban značaj u ovim godinama nade, buđenja vjere i iskazivanje bratske topline i podrške.

Sofra, ili sinija, nije samo namjenski, uredno obrađen, ukrasen predmet od drveta, ona je puno više od toga. Na pod se spušta bismillom i na nju se postavljaju, redaju različita jela. Uz sve zijafete posebno mjesto na krajiškoj sofri imaju kvrguša, jahnija, potkriža, kljukuša, maslenica, bumbar i halvapita. Za sofru sjedaju različite generacije koje se zahvaljuju Allahu na obimnoj opskrbi i nafaki. Uz jelo se pričaju različiti događaji i priče, anegdote. Svako ima svoju priču i mjesto za sofrom.

U tom radosnom trenutku iftara, kojeg ispunjava dova, otvaraju se kapije nebeske milosti i radosti bratskog susreta. Dova i susret su povod i cilj, a jemeci i hrana samo prilika da se iskaže radost, pažnja za dobrodošlicu. Stoga iz Banja Luke, sa ovogodišnjeg iftara, uz dovu, možemo poručiti, sofra je halka naše zbilje, odnosno, potrebe.

(Muftijstvo banjalučko)