svabo
Početkom sedamdesetih je kod nas došlo do promjene i podjele u muzičkom stilu i ukusima, pa su oni stariji i dalje stajali iza sevdalinke ili možda narodne muzike, a oni mlađi su se okrenuli pema zabavnoj ili rok muzici.
Bilo je to vrijeme kad smo se gurali pred Ukrasom da kupimo novu ploču Bijelog dugmeta ili Zdravka Čolića, neki su više voljeli Indekse, a neki Kemu Montena.
Uglavnom svak je imao svoju omiljenu muziku.
Tako je i u Kozaruši počelo razslojavanje, pa se preko dana moglo čuti kako u avliji žene radeći pjevaju narodnu, a na veče se sa gramafona puštala zabavna muzika uz prateće glasove lokalnih solista. U to vrijeme je u romskoj mahali bila aktivna grupa muzičara, koji nisu napravili karijere zbog nedostatka talenta, nego zbog nedostatka novca, jer se moralo svirati na starim, izdrndanim gitarama.
Za električne gitare, pojačala, mikrofone i ostalu opremu nije bilo mjesta ni u najljepšim snovima. Tek nešto kasnije je došlo dragocjene opreme, nešto zaslugom naših “gastarbajtera”, a nešto zaslugom vlastite kreativnosti.
Iz tog vremena svako će se sjećati Bege i Cice koji su usavršili svoju paradnu disciplinu svirajući solo i ritam gitaru, ali istovremeno na jednoj jedinoj gitari.
Kanije su pokušavali neki novi klinci da se provuku na rok sceni, ali sve bi se obično završavalo na pokušajima.
Oni iz moje generacije će zasigurno zadržati u sjećanju priredbe u Domu u Kozaruši, ali ne zbog same priredbe, neko zbog njenog završetka.
Naime, tada bi na scenu izašli Sead zvani Pačo, Šefik zvan Šecko ili Prdo koji su na zračnim gitarama, oponašajući velike rok muzičare strane i domaće scene, dovodili posjetioce do oduševljenja.
Nekoliko godina kasnije, prolazeći pored kuće Seada Crnića Pače, a.r., zastao sam ne vjerujući svoji ušima i očima istovremeno.
U dvorištu, u hladu verande, sa gitarom, ljuljajući se u ritmu vlastitog sola svirao je Pačo. Samo ovaj put je to bila prava “gibson les pol”, a ne neka tamo zamišljena nepostojeća zračna gitara. Pogledali smo se i on se samo nasmiješio, onim njemu svojstveniom osmjehom, koji kao da je više izražavao stid nego stvarno zadovojlstvo sreće.
Sljedećih dana bio sam redovan posjetilac proba njegovog benda u Domu. Mada se sve to manje-više svodilo na kopiranje već poznatih popularnih hitova, mene je fascinirala Seadova opsjednutom rok muzikom i ustrajnost da i sam postane jednog dana rok zvijezda.
Na žalost, u vrijeme kad topovi govore, muze ćute. Tako je Seadova zvijezda ugašena u najcrnjoj godini za sve one koji su voljeli Kozarac i Kozarušu i muzički život na ovom području.
Možda će se sada, u periodu povratka, pojaviti opet neki novi Pačo, a onaj naš neka ostane primjer da se sa velikom ljubavi prema muzici može napraviti skok do popularnosti i uvažavanja, čak i u tako beznačajnom selu kao što je Kozaruša.
(G. H. 14. Marta 2006.g.; Otrgnuto od zaborava)
Add comment