“Stazama djetinjstva”-Eso Balić: U dženetskom hladu

Većini ljudi uvijek nešto smeta. Ili je prehladno ili prevruće. Nestašica ili čak ako imaju i previše. Rade-umorni. Ne rade-dosadno.

“Jedino u dženetu je sve potaman”, rekla bi nane, kada bi osjetila u nečijem glasu najavu nezadovoljstva ili neke ogorčenosti.

“Eh ,dženet Šefka, lako je to reći treba doći do njega”, kazali bi joj odmah kao protiv argument.

“To uopšte nije problem”, rekla bi sa već pripremljenim odgovorom.

Pogledali bi je u čudu, sretni da ne moramo umrijeti da bi vidjeli dženet, ostalo bi još samo ta mala informacija, da nam kaže gdje je to?

“Eno, tamo ispod jabuke”, pokazala bi na veliku jabuku iza harmana koja je širila grane na sve strane i ponosno stajala čekajući da joj priđemo.

“Kakvom jabukom”, rekli bi, pomalo razočarani odgovorom, jer nismo mogli vidjeti sve one rijeke i blagodati o kojima se toliko priča.

“Sad ću pojasniti, ali, hajde, ponesite deku pa ću vam u hladu ispričati”.

Mama bi donijela kafu i neku lijepu slatku pitu a mi djeca morali smo shvatiti da kafa još nije za nas i zadovoljiti se ledenom limunadom.

“Kažu”, počela bi, “da ko na ovom svijetu ne osjeti dženet i sve ove blagodati neće to moći ni tamo”. Okretali bi se da vidimo gdje tamo ali nismo ništa vidjeli. Bolje ne prekidati, zna žena šta priča.

“Tamo vam je baš ovako. Ni prehladno ni prevruće baš tamam. Zato treba posebno da pazimo naše drveće i biljke a posebno ljude koji kalame biljke pa nam pomažu da osjetimo istinsku ljepotu života. Eto, baš će sutra doći Bego da ukalami voćke u Hamedovom šljivaru”.

Nisam mogao spavati. Čekao sam tog majstora koji zna svojom rukom napraviti dio dženeta.

Svanulo je, ti poslovi su se morali raditi jako rano. U zoru. Prije sunca. Tako je stajalo vjerovatno u opisu tog posla koji ne može svako raditi. Samo neko ko ima ruku za takve stvari, znanje i dušu.

Bego, sa čudnom kapom na glavi, omanji ali uspravan čovjek bio je miran i kao i svaki pravi majstor malo pričao. A mi smo imali puno pitanja.

Mala odabrana trupa na čelu sa nanom, Huča koji je ustao da i on vidi to čudo, Nedžad čiji je Bego bio did i ja u stopu smo šutke pratili majstora Begu.

Obilazio bi sa nožem oko zasječene biljke i oprezno nešto nastavljao jedno na drugo pa na kraju tu gdje je rana omotao sa bijelim zavojem.

Nešto je šapućao. Ne znam šta. I nani su se usne micale ali beščujno. Znali su sigurno neke šifre i riječi koje su bile preduslov da eksperiment uspije.

Hej, mislio sam, pa nije to tako jednostavno napraviti nešto da vidiš dženet. Nestrpljivo smo čekali ubijeđeni da će se pojaviti.

“Eto, sad samo čekajte”, rekao je zadovoljno Bego.

Ja sam mislio da cemo čekati par minuta da to poraste a on je onda rekao:

“Taman ćete vi porasti i dočekati, ako Bog da, da budete u hladu ovog drveća.

Prošle su godine, sve su se voćke primile, porasle, davale plodove. Čak i jedna ogromna lipa pravila je sa strane dodatni hlad i sve je ukazivalo na dženet.

Ipak, oni ljudi sa početka priče, kojima uvijek nešto fali, nisu imali razumijevanja za naš lični dio dženeta pa su to dvadesetak godina kasnije sve posjekli i uništili.

Ali najvažnije nisu uspjeli uništiti, spoznaju da čovjek sam sebi može izgraditi hlad u kojem će se osjećati sretnim, sa molitvom Bogu da primi u svoj hlad, kada ne bude drugog hlada osim Njegovog, i Begu i nanu i sve ljude koji vole hlad.