svabo
Sve što je u životu dobro i što služi ljudima nekako po nepisanom pravilu često zna ostati ne dovoljno primjećeno. Posebno se u tom neslavnom fenomenu ističu životinje i biljke.
Mogu one cijelog života nekom služiti, davati svoje plodove, nosati tovare i ljude na leđima, davati onu najljepšu hladovinu koja se može zamisliti, ukusna jela i mnogo toga još a za to ne tražiti ama baš ništa od nas ljudi i opet ostati totalno neprimjećeni i neshvaćeni kao živa bića.
Naviklo nas je da sve što imamo bude kao nešto što se podrazumijeva. Zaboravimo uzeti u obzir činjenicu da smo, naprimjer, možda mogli biti rođeni u selima Sahare.
Kada tim ljudima kažemo da postoje mjesta na kojima sa zemlje onako ležeći beremo jagode ili jabuke čiji se ogranci do zemlje saviju, oni ne vjeruju. Kažu: “To ima samo u dženetu”.
A znamo svi koji smo rođeni kao srećkovići da to nije naša zasluga što možemo živjeti na takvim mjestima gdje nema šta nema. E, takve su bile Krčevine. I dan danas su.
Čekaju plodovi zemlje da se samo uberu ili zemlja opet obradi pa da nam podari mirise, boje i ukuse koji se ne daju riječima opisati. Te plodove morate jednostavno probati da bi znali o čemu vam pričam.
Takva posebna, bila je naša jabuka sa imenom Kolačuša. Možete sami već pretpostaviti otkud taj naziv i koliko je fruktoze davala na radost svih, posebno nas djece.
Za razliku od limuna koji je iz vana žut a unutra ljut naša Kolačuša je iz vana bila žuta ali unutra snježno bijela i slatka do granica pristojnosti.
Kad bih je zagrizao slatki sok bi prsnuo iz nje i davao osjećaj da na svijetu ne postoji ništa slađe.
Znale su mama i nane, četvrtkom, donositi nam sa placa iz čaršije “kupovne” jabuke. Tako smo ih zvali. Bile su velike, sjajne, sa nekom posebnom crvenom bojom koja se presijavala na suncu.
Izgledale su mi ponekad kao djevojke sa skupo sašivenem haljinama za neki svečani bal a ponekad kao derviši koji se kao hipnotizirani okreću u krug sa njihovim širokim haljinama.
I mi bi bili hipnotizirani barem na čas ljepotom tih jabuka ali….
Nešto nam nije bilo prirodno u cijeloj toj priči. Stajale bi onako velike i lijepe ali i pomalo oholo na kredencu i pokušavale sakriti podsmjeh kada bi kraj sebe ugledale naše lijepe ali skromno obučene Kolačuše.
Valjda su im izgledale nedorasle i zaostale. Još kada bi se u blizini našle i male ljute jabuke koje smo inovativno zvali Jabučić, malkice smeružane od vode u kojoj su stajale da bi se od njih pravila turšija, doživljaj je bio potpun.
Tada bi se crvenim kupovnim jabukama još više podigla umišljenost kako su samo one lijepe. Samo sam čekao da kažu onu čuvenu: Ogledalce, ogledalce, reci mi, ko je najljepši?
Ruku na srce, bile su i one ukusne ali nama je ipak ono što je sa naše njive bilo najbliže srcu.
A ona, jabuka Kolaćuša i sve ostale voćke znale su to cijeniti i uzvraćale nam na najljepši način dajući čak i svoje slatke živote za nas. Poseban doživljaj je bio momenat kad smo mogli kao djeca gledati kako se te silne jabuke Kolačuše pretvaraju u nešto najslađe što sebi može zamisliti jedno dijete. Sok od jabuka.
Prvi su išli oni jači, otac, amiđe ili komšije koji su donosili jabuke u sepetima. Drugi, mama, strina ili komšinice su ih istresali.
Treća je bila nane koja je na carini za jabuke pregledala je li sve u redu, jesu li zdrave ili da nisu ponijele kojeg crva onako na crno preko granice.
Usput je i mahala krpom da bi nas zaštitila od vukova koji su osjetili plijen i sa svih strana pa nas napadali. Ok, dobro nisu to pravi vukovi. U normalnim okolnostima te vukove zvali bi pčelama.
Četvrti su stojali na ekstra za to izgradjenom koritu u koji se jabuke ubacuju pa su ih cijedili a peti?
Peti smo bili mi djeca koja smo jedva čekala da tanki pa sve deblji mlaz šikne napolje u već pripremljene posude.
I dan danas pred sobom mogu jasno vidjeti tu sliku nas djece dok u slast ispijamo sok domaće jabuke. Ako bih se u tom momentu okrenuo prema njoj, Kolačuši, tačno sam mogao vidjeti kako nam, radosna što nas je usrećila, maše svojim širokim granama.
Pustila bi poslije da se popnemo na nju i punih stomaka gledamo ljepotu koja se u tim ljetnim danima pružala od Prijedora preko prijedorskog polja prema Banjaluci i ko zna kuda još, gdje možda i nema jabuka Kolačuša.
A ako zatvorim oči još uvijek mogu osjetiti i miris tog soka.
Na zdravlje!
Add comment