Kako je Ratko Mladić ponovo postao čovjek iz komšiluka?

Vučićev tabloid Alo je izvijestio: “Srbija u suzama. Sin Ratka Mladića saopštio tužne vesti!”. Ratni zločinac se ne osjeća dobro. Na samrti je, takoreći. A možda i nije, nego bi Srbija u suzama, među šljivama, da ga nekako prebaci u Beograd, da se čovjek ne muči u tuđini.

Doista: kamen bi proplakao. Zadnji put svijet je čuo tako tužnu vijest kada je objavljeno da je u Jerusalimu krepao Eichmann.

Vučićeva se Srbija, kao što je opštepoznato, ne stidi Mladića i njegovih djela, nego ga unaprijed, još živog oplakuje.

Da se podsjetimo – kakav je odnos prema Mladiću imala ona bolja, Druga Srbija, dok je bila na vlasti?

Prije deset godina, Federalna televizija iz Sarajeva objavila je snimke koji su dokazali da Srbija (koju su tada vodili veliki demokrata Boris Tadić i “fini beogradski svet” koji je oko sebe okupio) nije lagala kada je tvrdila da se Ratko Mladić ne krije u Beogradu. Nije se krio, nego slobodno šetao, družio i veselio.

Većina tada obavljenih snimaka Mladića nastali su u naselju Košutnjak u Beogradu, gdje se “Mladić pred kamerom slobodno kreće sa porodicom, veseli na svadbi i druži sa prijateljima i rodbinom. U Mladićevom društvu se pojavljuju i drugi optuženi za ratne zločine – Momčilo Perišić, Zdravko Tolimir, Manojlo Milovanović. Mladić je, osim u Srbiji, snimljen i 2000. godine na svadbi svog bivšeg pratioca u Istočnom Sarajevu, u restoranu Kula”. Tada je bosanskohercegovačkim entitetom Republika Srpska, kao i sada, vladao Milorad Dodik.

Tada ga je zdravlje držalo, veseo je čovjek bio Ratko Mladić. Dok sam ga gledao kako igra i pjeva u nagradnom životu koji je u Beogradu dobio za svoje bosanske zločine, neprekidno mi se vraćala jedna misao: ovako su se veselili i holandski vojnici, kada su napustili Srebrenicu i tako omogućili Mladiću da prolije svu onu krv koja je bila potrebna da bi se on, godinama kasnije, čuvan kao najveća dragocjenost države Srbije, radovao u Beogradu.

Odsustvo savjesti u pijanom veselju

Takvo pijano veselje ne donosi mirna savjest, nego odsustvo savjesti – nije to veselje onih koji se nemaju zbog čega kajati: to je veselje onih koji se nikada neće kajati.

Zašto su snimci Mladićevih derneka bili tako snažno uznemirujući?

Sjajni film Session 9 Brada Andersona donosi kraj koji je teško zaboraviti. U napuštenoj ludnici, na traci na kojoj je zabilježena posljednja, deveta sesija, pacijent psihijatru saopštava gdje on, zlo, živi: u slabosti i ranjivosti.

Ko tu slabost i ranjivost ne prepoznaje u ljudima oko sebe, i još važnije: u sebi, njemu preostaje da se čudi nad ničim izazvanim erupcijama zla koje je, nevjerovatno! nečuveno!, stiglo niotkuda. Preostaje mu da se nada da će se odnekud pojaviti Dobro koje će zalijepiti njegov svijet napukao pod udarom zla, da će odnekud stići neka viša pravda koja će na svoje mjesto vratiti sve ono što je zlo, kada je udarilo kao siloviti potres, oborilo.

Zato su beogradski snimci Ratka Mladića tako boljeli – jer su ruglu izvrgli našu vjeru u takvo dobro i pravdu.

Da, Ratko Mladić je sve vrijeme bio u Beogradu, gdje bi drugo bio. Da, njemu je tamo bilo odlično. Ne, nije čamio u memljivoj sobi 2 sa 2, opremljenom bijelim bolničkim krevetom i portabl televizorom, u toj sobi nije bio prepušten vlastitim mislima, u toj sobi se nije pitao gdje je i zašto pogriješio. Ne, nije se krio u strahu, nije se osvrtao na svaki šum. Ne, ljudima koje se svih tih godina sretao nije palo na pamet da ga prijave tamo gde treba, jer ti su ljudi mislili da bi bilo nepravedno da se Hag dočepa njihovog generala. Ne, Srbija nije imala većih posljedica zbog skrivanja Mladića, jer Srbija nije imala većih posljedica ni zbog vlastite uloge u bosanskom ratu, kao ni zbog skrivanja te uloge.

Griješiti je ljudski, a opraštati?

Kada su objavljeni Mladićevi beogradski snimci, u medijima su se pojavile nove anegdote koje su trebale da, još jednom, posvjedoče o kakvom se monstrumu radi. Obaviješteni smo da se đeneralova kći navodno ubila zbog njega, jer je navodno skrivio smrt mladića kojeg je voljela, pa smo obaviješteni i o njegovim navodnim brutalnim seksualnim avanturama… Napor da se Mladić prikaže kao nešto ne-ljudsko bio je golem… i uzaludan. Tu smo mogli vidjeti razliku između umjetnosti i stvarnosti: umjetnost je, naime, prije svega stvar mjere, dok je stvarnost, po pravilu, odsustvo svake mjere: stvarnost je uvijek ili previše ili premalo. Nove anegdote o Mladiću bile su, hoću reći, posve izlišne: šta se uopšte još ima reći o čovjeku koji je počinio Srebrenicu?

Veliki, ogromni srpski pisac Borislav Pekić je jednom primijetio kako ljudi kažu “to je ljudski” samo kada treba opravdati neku svinjariju. Nikada nećemo čuti da nečiji veličanstveni gest praštanja ili žrtve bude objašnjen kao “ljudski”. Ali griješiti – to je ljudski.

Kad je već tako, preostaje reći još jedno da. Ako je neko sumnjao, da, Ratko Mladić jeste čovjek, kao što su ljudi i oni koji su ga juče skrivali i oni koji ga danas oplakuju. Kao što smo ljudi i mi. To je najbolje što se može reći o njemu. I to je najgore što se može reći o nama.

Čovjek decenijama živi u “miru i slozi” sa svojim susjedima. Pitajte bilo koga u kvartu za njega i reći će vam: miran, ljubazan, dobar. Ne govore li izvještaji u crnoj hronici uvijek isto, ne opisuju li ljudi uvijek istim riječima čovjeka koji je živio do njih a onda – iznenada! – počinio strašan, krvavi zločin. Do jednoga dana, on se povinuje društvenim konvencijama. Onda dođe dan kada se povinuje svojoj želji. Odlazi u kuću ljudi sa kojima je decenijama u miru i ljubavi živio i – sve ih ubije. Ko je taj čovjek, koji živi pored mene? Ko je zločinac iz naših ratova? Običan čovjek koji je 40 godina bio dobar susjed, a onda je, pod uticajem ideologije, religije, bilo čega, pukao i počinio zločin? Ili je to je ubica koji je 40 godina želio smrt svojih susjeda a onda jednoga dana napokon uradio ono što je oduvijek želio.

Postoji jedna stvar još užasnija od zla koje iznenada izbije iz ljudi kraj nas, ljudi sa kojima smo u dobru živjeli. Tu stvar ilustrovali su snimci iz Beograda: nakon sveg zla koje je počinio, Ratko Mladić je ponovo, kao prije njega i Radovan Karadžić, postao čovjek iz komšiluka – još jedan susjed kojega srećemo na zajedničkim veseljima i tugama, tek čovjek čiju je smrt “ljudski” oplakati. Zlo je ponovo navuklo masku svakodnevnog i običnog. Zato je moj odgovor onima koji zamjeraju da se “previše bavimo prošlošću” jednostavan: mi se, baveći se prošlošću, zapravo bavimo budućnošću. Sačekajte još malo i vidjećete.

(Andrej Nikolaidis; AlJazeera)