Kozarac.ba

Nedžad Alić – SwissBiH

Nedžad Alić je imao 12 godina, kada je iz Kozarca došao sa porodicom u Švicarsku, 1992. godine. Školovao se u Bernu, imao odlična zaposlenja i onda je 2011. godine odlučio da se vrati u BiH, gdje je osnovao firmu SwissBiH za međunarodni konzalting i posredništvo, a danas radi kao generalni direktor EMKA grupacije u Goraždu. O njegovoj motivaciji za povratak, o 8-godišnjem iskustvu življenja u BiH i balansu švicarskog i bosanskog mentaliteta u poslovanju i društvenom životu, možete da pročitate u zanimljivom intervjuu sa Nedžadom Alićem.

– Imali ste dobar posao u Bernu, organizovan život i bili potpuno integrirani u švicarsko društvo – šta je bila Vaša motivacija da se vratite u BiH?

To je bila ta ista zamisao i ideja, koje imam i danas i koje me stalno motivišu i dalje. Smatram da se ne može odustati od napretka ove zemlje! Htio sam da se vratim i pokušam nešto! Shvatio sam da imam takvo znanje naučeno u Švicarskoj i takvu stručnu podlogu, koje mogu da prenesem ljudima u BiH, a koji nisu imali šansu da steknu takvo znanje i iskustvo. To je bila moja motivacija.

– Da li je to bila teška odluka? Da li ste imali sumnje i strah da donosite dobru odluku?

Taj proces razmišljanja i odlučivanja trajao je pune dvije godine. Razgovarao sam sa raznim firmama, odlazio u BiH, pregovarao, učio o situaciji u BiH, razmišljao, konsultovao se… Naravno, bilo je sumnje i puno pitanja zašto to ja sve želim da uradim. Sa jedne strane, imao sam život kao iz bajke, dobar posao, lijep život u Bernu. Međutim, meni je ovo ovdje u BiH uvijek nedostajalo, naš mentalitet, ovo naše okruženje, kultura… Uvijek kažem, ja sam poslovno tipični Švicarac, a privatno Bosanac na kvadrat! Možda ovo zvuči kao nešto što nije bitno, ali ovaj društveni život u Bosni uvijek mi je bio bitan. Meni je važno da ljudi komuniciraju sa emocijama. Nekada je to i previše emocija, i bespotrebnih emocija, sve to stoji, međutim, ta spontanost i emotivnost mi je uvijek nedostajala.

– Kakav je bio Vaš prvi utisak kada ste se vratili u BiH?

Bio sam u šoku, iskreno da kažem! Otišao sam sa 12 godina iz BiH i ja sam se formirao u Švicarskoj, a onda sam došao u zemlju, koja se i danas bori sa posljedicama rata. Kada sam došao u situaciju da vidim na koji način se posluje, bio sam malo zatečen. Zaprepastilo me je koliko su ljudi još uvijek učahureni i preokupirani prošlošću.Apsolutno ne treba to zaboraviti, ali treba gledati naprijed, a tog pogleda nisam vidio. Ono čega sam se ja najviše plašio bilo je zdravstvo. Onda se desilo da sam morao u bolnicu u Sarajevu, gdje sam imao potpunu njegu, sve je bilo odlično! Morao sam da naučim da sam imao veoma puno predrasuda u glavi. Prosto kao da neko stalno stvara mračne slike o BiH da se mi ne bi vraćali! Uglavnom, naša dijaspora ima puno predrasuda kada odlazi u BiH i stalno se traži neki izgovor i razlog da se stvari u BiH vide tamno, a to nije u redu.

– Šta je bio Vaš prvi posao, kada ste se 2011. godine vratili u BiH?

Moj prvi posao bio je u Tuzli, u firmi za izradu autopresvlaka, u kojoj sam bio generalni direktor, a koju sam podigao zajedno sa partnerima iz Slovenije. Kada je firma kupljena od jednog od naših klijenata, od jedne austrijske firme, odlučio sam da radim nešto novo, iako sam imao ponudu da ostanem. Znate, uvijek je malo teško kada nešto podignete od nule i onda dođe neko drugi da to preuzme. Napravio sam pauzu od godinu dana za najteži posao koji sam ikada imao. Bio sam u Berlinu i pomagao sestri koja se porodila. Čuvao sam njenog sina, bio sam dadilja, a to je najteži posao koji postoji na svijetu, i zaista skidam kapu svim mamama! Kada je mali malo porastao, vratio sam se u BiH i tražio posao. Onda sam vidio oglas za direktora u Centrotransu u Sarajevu i javio sam se. Svi su mi govorili da je nemoguće ući u tako veliku firmu bez dobrih veza. I to me još uvijek strašno ljuti – to što ljudi vjeruju da se ništa ne može bez veza i da inače čovjek ništa ne može sam da učini! Ja sam se prijavio, ljudi su me saslušali i ja sam dobio posao! To je to!

– Šta je bilo za Vas najvažnije radno iskustvo u Švicarskoj, koje je također za Vas najznačajnije i za poslovanje u BiH?

Komunikacija! Naučio sam od svojih pretpostavljenih kako komunicirati sa radnicima, kako sa nadređenima, sa podređenima, sa klijentima, sve ono što je moderno rukovođenje ili menadžment. Radio sam u direkciji firme Swissphone Wireless 10 godina i to mi je bilo ono pravo radno iskustvo, gdje sam zaista naučio sve što mi je trebalo za kasnije angažmane. Prije toga sam radio razne stvari. Znate, ja sam došao samo sa 12 godina u Švicarsku i imao sam puno zaostatka u nastavi, posebno u francuskom jeziku, koji je u Bernu veoma bitan. Trebalo je vremena dok smo moja sestra i ja uspijeli da dostignemo tačku da možemo dalje da se školujemo. I sve to vrijeme smo radili! Peglali smo veš ljudima, išli uređivati vrtove, sve smo to radili da bismo se školovali.

– U Sarajevu ste osnovali firmu SwissBiH za međunarodni konzalting i posredovanje. Možete li nam nešto više reći o tome kako ova firma posluje?

Dugo sam pričao sa švicarskim partnerima i sa švicarskom ambasadom u BiH i pitao sam ih šta bi trebalo stranim firmama u BiH. Kao prvo, strane firme koje dolaze na područje BiH ne žele dodir sa administracijom, jer je to za njih prekomplikovano. Mi njima nudimo usluge od A do Ž, od ispitivanja tržišta i pravne registracije, do prevoda, traženja radne snage i partnera. Zaista radimo najbolje da bismo bili pravno potpuno regularni, jer strane firme ne bi drugačije ni sarađivale, a i da zaštitimo naše usluge. Na ovu ideju sam došao, jer sam, za ovo vrijeme dok sam u BiH, upoznao zaista dosta lokalnih partnera i firmi koje posluju po jednom zapadnom, a to znači po jednom uređenom principu, i sa njima sam sklopio ugovore o saradnji za SwissBiH.

– Da li pronalizite poslovne partnere i za perspektivne domaće firme?

Ono što je meni posebno važno je da radimo i konzalting za naše firme koje žele svoje usluge ili proizvode plasirati na strano tržište. Npr. jedna vrlo moderna štamparija u BiH željela je da plasira svoje proizvode u Švicarsku i mi smo poslali upite, oferte itd. i dobili firmu koja sada štampa svoje kataloge u našoj zemlji. Drugi značajan primjer je da smo našli partnera u USA za dvije IT firme iz BiH, koje sada rade programe za američko tržište. U Hercegovini radimo trenutno za jednu firmu, koja želi da plasira ljekovite trave na tržište Bliskog istoka. Ima i drugih manjih projekata u turističkom sektoru, a inače najviše radimo na njemačkom govornom području, u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji.

– Kada poredite Vaša iskustva u Švicarskoj i BiH, šta mislite šta bi trebalo da se uradi u BiH da bi se dalje razvijala ekonomija i podigao nivo poslovanja?

Bosanci su vrlo, vrlo vrijedan narod. Sigurno je daleko od toga da ljudi ne žele da rade. Mora doći do promjene razmišljanja! Imamo politički vrh takav kakav imamo i ljudi su nekako blokirani u tom jednom zatvorenom svijetu negativnosti i straha. Ljudima ovdje treba samo pokazati da se može drugačije! Zato uvijek odgovaram na sva pitanja zašto sam se vratio u BiH i želim da objasnim da se može raditi! Mora se razmišljati drugačije i više strateški. Ako dođe stranac i nekome je samo cilj da od njega uzme nekoliko hiljada eura, nema ništa od toga. A, ako razmišljate da tom strancu nešto ponudite tako da on ostane ovdje i zaposli nekoliko stotina ljudi, e, to je već prava namjena i tako treba razmišljati. Pozitivna strana biznisa u BiH je što su radnici vrlo fleksibilni i snalažljivi, vrlo inteligentni! Ovdje radnici nisu roboti, koji rade samo po striktnim uputama i ne gledaju ni lijevo ni desno. Ako postignete da imate jedan zdrav odnos prema radnicima, onda oni stalno nešto unapređuju, inoviraju i predlažu.

– Vi ste sada generalni direktor EMKA grupacije, EMKA Bosnia i EMKA Betko (bivši Bekta Preciza) u Goraždu, koja zapošljava preko 650 radnika, a imate samo 39 godina. Kakvo je Vaše iskustvo sa ljudima na rukovodnim pozicijama u BiH i da li mladi ljudi u BiH imaju šansu da dodju do takvih pozicija?

Moram priznati da se u BiH još uvijek vidi jedan stari socijalistički menadžment. Ti stariji rukovodioci, a oni su skoro svi 50+, imaju osjećaj kao da još uvijek neko stoji iza njih i da će država dati novac, kada nešto ne funkcionira. Ne postoji dovoljan sluh za mlade menadžere, za inovacije i nove ideje. Ti ljudi ne planiraju da se mijenjaju. Kada mladi ljudi dođu da rade u neku firmu, oni dobiju samo naredbu kao, „ovako moraš!“. Niko ih ne pita za njihove ideje i mišljenja. I tako oni nauče isti postupak i sve i sami ponavljaju. Npr. direktor se dere, baca okolo stvari na sastancima… Takav odnos u menadžmentu je zaostao i neproduktivan. Nema nigdje nikoga ko je na vrhu, a ima 35 ili 40 godina. Kod mene u EMKA grupi u Goraždu, gdje sada radim, sasvim je nešto drugo. Mi proizvodimo sve sisteme zatvaranja, a većina tih sistema je patentirano i svjetski smo lider u ovim proizvodima. Imamo preko 2100 radnika u grupaciji, 16 proizvodnih pogona, a sada radimo kočnice za Deutsche Bahn. Pet ljudi se sa porodicama vratilo iz Njemačke i rade u ovoj firmi. Sav rukovodeći kadar je u prosjeku oko 35 godina, čak i mlađi. Zadovoljstvo je raditi sa takvim ljudima, jer su spremni za promjenu. Ja sam zaista oduševljen.

– U BiH vlada stalni trend da mladi ljudi odlaze u inostranstvo da bi radili. Da li mislite da se njihov odlazak može da zaustavi i kako ih motivirati da ostanu?

U Bosansko-podrinjskom kantonu, u martu, imaćemo jednu konferenciju upravo o toj temi, gdje će doći rukovodni kadar iz svih većih firmi. Zašto mladi odlaze nije više pitanje novca, nego političkog ambijenta u kojem žive. Mlade treba isključiti iz te svakodnevne medijske atmosfere, gdje je servirano samo negativno i strah. Zaista mi je uvijek smetala ta strašna negativnost u društvu i isticanje negativnih vrijednosti. Mislim da je krajnje vrijeme da se počne drugačije da razmišlja. Mladi moraju da nađu neki svoj pozitivan mikrokosmos i da se uključe u razvijanje tog jednog novog pravca i u ekonomiji i u politici. Ta promjena bi trebala da dođe od vrha, ali ako ne dolazi, onda sami moramo da je napravimo. Uz to, mladi imaju i jednu pogrešnu sliku rada vani, koja se stvara od strane naše dijaspore, koja kada dođe na godišnji odmor želi pričati samo o pozitivnim stranama. Ti mladi dožive puno razočarenja kada odu vani da rade.

– Kakvi su Vaši dalji planovi, namjeravate li i dalje ostati u BiH?

Nikada se nisam pokajao što sam se vratio u BiH. Veoma sam zadovoljan u firmi u Goraždu. Tu bih mogao dočekati i penziju, iako je rano o tome razmišljati (smijeh).U jednom širem smislu, moj fokus je uvijek bio na SwissBiH, kao jednom pokretaču promjena u BiH, u smislu dovođenja stranih firmi i otvaranju radnih mjesta, i uopšte u smislu promjene poslovne kulture. Bit ću uvijek u tome angažiran i moj ugovor sa EMKA firmom je takav da mi dozvoljava ovaj dodatni angažman.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.