svabo
Osnovna skola „Kozarac“ u Kozarcu jedinstena je po mnogo cemu, pa i po zanimljivom kutku, odlagalistu plasticnog otpada koji je svoje mjesto nasao u skolskom dvoristu.
Plasticnu ambalazu prodaju jednom otkupljivacu u Prijedoru, a dobijeni novac koriste da kupe skolski pribor za djecu slabijeg imovnog stanja, da im obezbijede sendvic, plate prevoz ili u krajnjem kada novca ima vise da organizuju neki skolski izlet.
Tu se po rijecima Mirzeta Mujcica, direktora skole, nalazi oveci kontejner u koji plasticnu ambalazu, obicno flase, ne ostavljaju samo djeca, ucenici skole, vec i mjestani Kozarca. Mirzet kaze da akcija traje posljednje tri godine.
Dosta Kozarcana zna za ovu nasu akciju. Zahvaljujuci njima mjesecno od plasticne ambalaze dobijemo oko 250 maraka. Zimi je to mnogo manje, ali akcija ipak ima odjeka- kaze Mirzet i dodaje da je jedan kontejner nedavno postavljen i u dvoriste podrucne skole u susjednim Kamicanima. Inace Osnovna škola „Kozarac“ trenutno ima oko 350 ucenika medju kojim je i 37 prvacica.
Ova aktivnost koja se odvija u nasoj osnovnoj skoli, sigurno je za istaci i pohvaliti, i nesto sto zaista svi mozemo vrlo jednostavno i lako podrzati, na nacin da svoj plasticni otpad odvajamo i odlazemo na za to adekvatno mjesto.
Reciklaza je nazalost nas neiskoristeni potencijal, koji nam ujedno rijesava vise problema, i trebamo svi zajednicki raditi na podizanju svijesti o znacaju razdvajanja i recikliranja otpada.
Od nekih 350, koliko danas skola ima ucenika, dvoje je mojih 🙂 (dvoje je vec protutnjalo kroz osnovnu) i oni su bili najveci razlog danasnjoj posjeti nasoj osnovnoj skoli gdje su se dijelile ucenicke knjizice, tako da su za kratko, mnogi roditelji, sjeli u ucenicke klupe i slusali sta uciteljica ima da kaze 🙂
Moram biti iskren i priznati da nisam bas uzoran roditelj kada su u pitanju saradnje, i vise puta u skolu dolazim sa drugim razlozima, nego da pitam za ocjene djece, i to vise prepustam svojoj boljoj polovini 🙂 Nije da se ne interesujem, vec se slabo organizujem pa “nemam vremena”. Nazalost, kada su u pitanju roditelji, ja cak ovakav, i nisam najgori, zbog toga nekako zelim da apelujem i na sve roditelje da se malo trgnu i pocnu zanimati, prije svega za svoju djecu, sta i kako uce te koliko zaista znaju i usvajaju vjestine, a i dalje o uslovima za rad onih koji ih obrazuju i odgajaju i naravno kako i kojim kvalitetom.
Ovaj put, sto bi rekli lovci, jednim metkom dva zeca, bio sam i uzoran roditelj, a i radio sam za Jutarnji, jer smatram da je i ova skola ogledalo svih nas, te kako mozemo biti ponosni na sve ono sto je ova skola postigla, tako imamo i obavezu da se brinemo za nju i pomazemo onoliko koliko mozemo. A doci i na saradnju jedan je vid pomoci, kako samima sebi, tako i nastavnicima i skoli a na kraju najbitnije nasoj djeci!
Jako tesko, kao nekom novinaru, mi je izdici se nekada od licnog i biti sto vise objektivniji i profesoionalniji, ali ja i ne zelim biti novinar, i ovo sto pisem nije neki clanak za Dnevnih novina, ovo je lokalni trac o nasem zivotu, o nasim sudbinama, koje su povezane, isprepletene tako da samo zajedno predstavljaju Veliku sliku i daju jasniji smisao naseg postojanja.
Uciteljica Jasna Kahrimanovic-Salihbasic je ucila mog Emana, a opet Jaca i ja smo odrasli skupa, rodbinski i komsijski povezani, zajedno se igrali skole i uciteljica 🙂 zajedno isli u osnovnu skolu, zajedno se vratili da zivimo u Kozarcu, i danas Jaca uci i moju Eminu.
To su sve razlozi zbog kojih je ja cijenim i postujem kao uciteljicu a i dalje sve ono koliko se medjusobno poznajemo. Vjerujem u nju i dao sam joj i svoje drugo djete na povjerenje, a da mi ne zamjere druge uciteljice koje su se bocile i boce sa Sejmom i Esmom 🙂
Zbog toga pisem o skoli i trudim se na bilo koji nacin doprinesem boljim uslovima za rad i nastavu u njoj.
Zbog toga i ne mogu biti profesionalni novinar i doci u Osnovnu skolu Kozarac i napraviti klasican tekst o reciklazi, nadam se da me razumijete, a vise se nadam i vjerujem u to, da nas ima koji se mozemo brinuti o skoli pa makar to bilo i da bacimo plasticnu flasu tamo gdje je i predvidjeno mjesto za otpad, flasa po flasa, ekskurzija…
Svim učenicima, (uciteljima/cama, nastavnicima/cama i roditeljima) kozarac.ba zeli sretan zavrsetak prvog polugodista, dobar uspjeh i ugodan zimski odmor.
Za carsiju, sad predstoji najtezi i najdepresivniji period. Nakon novogodisnje carolije, i otreznjenja, dolazi period kada nema vise ni velikog odmora u pola deset ujutro, i djecije graje i energije, nema ni radnog dana, i mistrije su se odlozile, tako da je ovo, za one koji ne znaju skijati, najidelnije vrijeme za zimski ibadet, za planiranje i dogovaranje, mirenje i ispijanje radnih kafa sve do 1.marta, Dana, pocetka proljeca, kad pocinje ponovno budjenje i pocetak nove sezone.
Toliko za ovaj Jutarnji trac, cetvrti u ovoj novoj godini, dani se nizu, svjedocimo novoj istoriji, nekada i nismo svjesni prolaznosti vremena dok ne odemo djetetu u skolu na saradnju kod skolske 🙂 nismo svjesni ni da smo dio vec istorije, dok ne odemo u Armijski muzej i ugledamo svoj borbeni ranac…
Zivot melje, do nas je da uzivamo u svakome trenu, u svakoj sekundi, minut srece jednak je tacno sezdeset sekundi manje tuge u nasem zivotu…
Takodje djeci, radnom osoblju nase skole zelim lijepe i ugodne rasputske zimske dane, sto vise skijanja,sankanja, grudanja bez povreda a sigurno ce neko dijete sa roditeljima i negdje otputovati pa im zelim lijepo putovanje i lijep provod ma gdje god putovali. Aferim Bosva