svabo
Dvadeset godina nakon što su prvi povratnici u Prijedor i Kozarac prenoćili u svojim porušenim kućama ili improviziranim šatorima, više ne očekuju pomoć od države. Oni koji su ostali vjeruju samo u svojih deset prstiju. Osnivaju firme, rade, izvoze i zapošljavaju svoju djecu. Firma Mirsada Ramića, povratnika u Prijedor, jedna je od takvih priča.
Negdje iza zidova prijedorske svakodnevice, ispunjene pričom o diskriminaciji i surovom povratničkom ambijentu, čuči “običan” čovjek. Surova bosanskohercegovačka atmosfera nekako je najočitija upravo ovdje. Prijedor je po tome specifičan. Već 1997. godine preživjeli Prijedorčani i Kozarčani počinju planirati povratak ka rodnoj grudi, koja je tada iz susjednog i slobodnog Sanskog Mosta bila nadohvat ruke. Uslijedile su prve posjete, prve dženaze pod policijskom pratnjom. Jer mrtvi su se prvi vratili. Zatim protesti, intervencije međunarodne zajednice, na kraju i spontani povratak u improvizirana šatorska naselja i pod ruševine. Ispred tog “običnog” puka stajala su danas prilično zaboravljena lica i naličja borbe čiji će pečat biti prvi pokriveni povratnički krov. Među njima i uvijek na čelu Sejad Ćirkin, naprimjer, ili u međuvremenu preminuli Muharem Murselović.
DAYTONSKI SUŽIVOT
Uslijedile su godine euforije i zanosa. Danas će vam većina povratnika uzdahnuti za tim prvim poslijeratnim danima i mjesecima punim nade u neko bolje sutra. Malo bi ko danas bio spreman prezimiti pod najlonskim improviziranim šatorom ili u šupi, gdje su skupa spavala sitna čeljad i krave. A Prijedor je danas postao grad države pune apsurda na svakom njenom kvadratnom metru. Pored masovnih grobnica, logora i svega onog što je obilježilo surovu ratnu prošlost po kojoj je ovaj grad definitivno paradigma stradanja civilnog stanovništva u 1992. godini, Prijedor je postao i paradigmom povratka, sa svim boljim i lošim stranama. Daytonski suživot ukazuje se u njemu na stotine načina.
Ulični prodavač knjiga na glavnom gradskom trgu, naprimjer, ima sve. Kod njega, nakon posjete Tomašici, možete kupiti i Nemoguću državu Nenada Kecmanovića, najnovije bestselere, ali i Mermerne istine o Bosni Radovana Karadžića. Tu je i Šešeljeva literatura, ali i životopis srebreničkog heroja Nasera Orića Od Gazimestana do Haaga. U ljetnoj sezoni ima i islamsku vjersku literaturu.
Da biste prešli na pješačkom prijelazu ulicu, vozilo zaustavi i ljubazno vas pusti ratni zločinac koji se vratio s odslužene zatvorske kazne. Za pobjedničke utakmice povratničkih “muslimanskih” fudbalskih klubova nerijetko su zaslužni mladi prijedorski Srbi kojima nije problem imati prijatelja Bošnjaka. Igraju djeca lopte, izlaze u diskoteke i slave prve mladalačke pobjede. Ni okupljanja po glavnim gradskim trgovima, poput ovih prijedorskih, nema gotovo nigdje drugdje. A sve na račun upornosti i ljubavi ka rodnoj grudi tog običnog gladnog i promrzlog povratnika koji se vratio, rušio predrasude, koji je radio i gradio i pružao ruku pomirenja. A njega je sve manje.
Pored pustih mahala i kuća te, uglavnom, sređene infrastrukture, danas se više nego ikad postavlja pitanje: “Kamo dalje!?” Dok neki skrhano čekaju odgovor, ni sami ne znajući odakle, drugi su uporni, rade i grade. Pored Jusufa Arifagića i njegove farme, tog hotela za crveno norveško goveče o kojem bruje mediji, tu su desetine manjih i većih privatnih inicijativa koje daju nadu da će života u Prijedoru ipak biti. Posebno u Kozarcu. Imena perspektivnih kompanija, poput “Arifagić Investment”, “Austronet”, “Ivančica”, “Norbos”…, ovdje život znače. U Prijedoru ih je manje, ali ih ipak ima. A i njihovo je postojanje paradoks.
RAD U TRI SMJENE
“Cromex” je pogon za preradu metala. Osnivač ovog malog poduzeća, a u oku povratnika giganta, jeste Mirsad Ramić, povratnik iz Švicarske. Već je prvih godina po povratku Mirsad shvatio kako stvari stoje. “Uzdaj se u se i u svoje kljuse” i već u Sanskom Mostu pljunuo u šake i dao se na posao.
“Šef nam je na terenu i u potrazi za nafakom”, kaže nam Ajdin Mešić. Dodaje da je, eto, i ovu vrstu komunikacije Ramić prepustio njemu. Priča počinje u Mirsadovoj maloj garaži prije dvanaest godina. Posla uvijek ima za onog ko hoće raditi, zato je registrirano poduzeće, u početku sa svega četiri zaposlena. Danas ova firma zapošljava njih 33, od kojih su čak 28 povratnici. Tako se osigurava egzistencija za stotinu povratničkih usta. Ajdin je jedan od njih i menadžer proizvodnje. Pored ljubavi ka rodnoj Ćeli, posao je ipak jedan od razloga što je još uvijek tu, u Prijedoru, iz kojeg ne želi ići. Vratio se iz Zagreba, u kojem je odrastao i diplomirao ekonomiju. Iz hrvatskog ga je glavnog grada želja za poslom odvela čak u Kinu. I pored dobrih poslovnih ponuda i zarade, daljinu nije mogao podnijeti i vraća se u Ćelu. U međuvremenu je i magistrirao. Priča nam kako se u početku posvetio uzgoju bijelog luka, od čega ni danas nije odustao: “Raditi se mora, a mislim da ljudima zaista treba poticaja i ideja, a poljoprivreda je ovdje, nažalost, osnovna djelatnost.”
U međuvremenu je sreo Mirsada, koji mu je ukazao povjerenje. “Zatim sam se zaljubio i oženio, dobio dva sina”, priča Ajdin, pokazujući šta sve to povratnici rade i proizvode. Od laserskog rezanja, 3D savijanja cijevi, aragonskog varenja, do montaže i ugradnje gotovih proizvoda čiji je asortiman prilično širok. “Radimo u tri smjene, plate su solidne i redovne, a ljudi zadovoljni.”
Radnici su, u prosjeku, stari trideset godina. Toliko ima i Ajdin. Kaže nam kako raste i proizvodnja i broj uposlenih. “Da nam je još desetak Mirsada, za nas u Prijedoru ne bi bilo zime!” Obaveze prema državi na prvom su mjestu, ali ona je i okrutna prema firmama u realnom sektoru o kojima se uopće ne vodi računa. Pored administracije i bespotrebne papirologije u vezi s izvozom, problem je i u odsustvu poticaja za zapošljavanje. Međutim, ponekad je i teško naći stručnog radnika, zato uglavnom prolaze obuku prije zaposlenja.
Profita ima, sav novac koji firma zaradi dolazi iz inozemstva, jer sve proizvode uglavnom i izvoze. Ajdin Mešić se i politički angažirao, odbornik je u novom sazivu Skupštine grada. Mirsad Ramić se, kaže nam, i dalje previše ne uzda u politiku. Ali svjestan da se bez nje ne može, podržao je njegovu odluku o ulasku u Skupštinu, jer i tako može prijedorskoj mladosti pomoći da se vrati. I ostane.
(Sudbin M.;Stav)
Add comment