KOZARAC-Jutarnji trač…

One of these Days

Cijeli svemir je gledao očima redatelja. Prizori stvarnosti, koja na tom brdu i te godine, nije bila nimalo ružičasta, prolazili su mimo njega kao inserti. Poricao je sveprisutnu smrt na način koji je najbolje poznavao, pretvarajući je u filmske sekvence, koje je mogao, prema volji, ubrzavati i usporavati.

Loš alkohol, iz ćuturice, koja je zaudarala na ustajalost i nekakav dezinficijens, koji je uvijek pratio vojnu opremu, pomiješan s tableticama raznih boja, koje su im mjesni dileri povremeno doturali, kupujući tako mir za svoje šejtansko djelovanje, davali su slikama kolor. :

Zjenice su mu bile neprirodno raširene i zaleđene, na prerano stvrdnutom licu, i pogled očiju nije bio direktno priključen na utrnuli mozak.

Slika koju je vidio, dok se kretao niz put, kanjonom Ugra, bila je slika “kamere 2” i on ju je pratio potpuno neutralno, kao da to i nije slika njegovih očiju. Iz slušalica je dopirao zvuk “Pink Floyda” i održavao prisutnost adrenalina na razini ”high”, čineći kretanje tim strmim i negostoljubivim terenom posve virtualnim i nezamarajućim, baš kao na filmu.

Omamljeni mozak slao je titl: “ Rabbi jesir..”, toliko brzo, da Hamza nije znao gdje je početak, a gdje kraj tih svetih formula, koje su trebale otjerati strah, ali su zbog pretjeranog korištenja, prerasle u rutinu i zaboravljen je pravi poriv za njihovu upotrebu. Zato je njihovo izgovaranje bilo mehaničko i nije ga pratilo potrebno uvjerenje. Kao što molitve, nisu više bile molitve, već neprepoznatljivi eho u otuđenim i zbrkanim mislima, tako je i strah postao toliko prisutan, da ga više i nije ozbiljno razmatrao i oblačio ga je na sebe, svakog jutra, kao što je oblačio masne maskirne hlače ili prljavozelenu majicu.

Slušalice nisu nimalo zaglušile eksploziju, kad je ona nastupila, ali što se slike tiče, ona se promijenila.

Kadar je posve zatamnio: deep space, očekivanje, praćeno izvirućim zvukom gitare, nadolazeći solo, geneza, iščekivanje riječi, “ neka bude svjetlo!”, lagano bubnjanje iz daljine, primicanje”¦

Mala tačka svjetla, na sredini ekrana, raspara tamu i on osjeti bol. Bol iz noge rastjera sve zvukove, osim vlastitog krika, koji ga vrati u drugu stvarnost, ispunjenu nepodnošljivom tjeskobom, kojoj nije znao porijeklo.

“ Vratio nam se!” čuo je glasove, a pogled mu uhvati bijelu kuglu lustera na stropu, od čega se bol u glavi još više pojača. Zažmiri, želeći opet zatamniti kadar. Mučnina se pojača. Htio se pokrenuti, ali mu je izgledalo da je sputan nevidljivim konopcima.

“ Sestro, dajte mu jednu razblaženu, izgleda da ima jake bolove!” čuo je glas iz pozadine.. Malo svjetla mu otškrinu desno oko i on, iz žablje perspektive, ugleda udaljeno, sitno i jedva prepoznatljivo lice bolničarke. No, njezini prsti , s kojima je kvrckala po šprici, tjerajući ćepiće zraka, dolazili su mu u gro planu.

Å prica mu se činila ogromnom i on se pribi još više uz žice starog vojničkog kreveta u stacionaru. Po ubodu je znao da mu je meso trulo, a zapahnu ga miris joda i miris jeftinog deodoransa. Vidio je već tu sliku i osjetio taj ambijent: “Engleski pacijent””¦

“Frajer je to toliko dobro napravio, da je i mene boljelo, kad su skidali zavoje, s onog, doista spaljenog lika. Anonimnost lika, dodatno je podizala dramaturgiju, to valja zapamtiti. Kao i bol, koja se od njega širila, uostalom. Boljela je i njegova samoća”¦” mislio je dok mu je duh, zajedno s krevetom, tonuo u bezdan. No, segmenti slike se počeše otkidati u nepravilnim, razlomljenim krhotinama, zajedno sa gašenjem svijesti”¦

Escape.

Kad se pojavio novi kadar, izgledalo je da je slika zamrznuta, kao kad neko odloži kameru na pod. Prvo mutno, a onda sve bistrije, vidio je dio prostorije, sjecište diedra zidova, i komadić prozora. Nadolazeći glasovi unesoše dinamiku u ambijent:

“ Izgleda da si prošao u sljedeće kolo! Dobrodosao, natrag, jarane!” govorio je glas.

“ Je li još ko nagazio”¦?” čuo je svoj glas iz zvučnika, kome nije mogao odrediti mjesto.

“ Komandant Drugog, aktivirao je drugu minu! Bore se za njega, izgubio je dosta krvi. Nogu mu, sigurno neće moći spasti. Sreća je”¦”

Glas je odlazio od njega. Pokusao je zamisliti čovjeka na štulama. Kako god da ga je zamislio, on je bio nasmijan, a to je kadar činilo nestvarnim, psihodeličnim, čak. Plašilo ga i odbijalo. Poricanje. Bijeg. Vrati se i upita:

“ A, kamera, gdje je kamera!?”

“ Eto je pokraj kreveta!”

To ga je smirilo i on nastavi fokusirati tačku na bjelini zida, želeći raširiti sliku. Kako bi približio koje lice sa susjednih kreveta, ono se okretalo od njega.

Lica su se mijenjala sve brže, kao na onome MTV- jevom spotu. Ni jedno mu se lice nije smijalo. Zajednički im je bio strah i okretanje glave.

“ Zašto me se boje?!” pitao se, pokušavajući smiriti sliku, koja se vrtila sve brže. Zažmirio je i s naporom se pokušao dići u sjedeći položaj. Lica nestadoše u pozadini.

Uzeo je sa komode list bijelog papira i počeo crtkati po njemu. “ Napravit ću scenarij za spot te pjesme, možda se slike maknu iz glave, kad ih prebacim na traku!” Stavio je tačku na bijeli papir. Ucrtao je kružnicu, sve do rubova lista, a onda još jednu, koncentričnu s prvom, na pola udaljenosti od centra. Rubove prstena, koji je dobio, pojača flomasterom i kosim crtama podijeli na približno jednake segmente. Dobio je okvire za svoje slike.

“ Crtaj!” govorio mu je glas iz glave.

“ Ali, ja ne znam crtati!” pokušavao je reći, no ruka je crtala nevjerojatnom brzinom, upravo likove, kakve je zamišljao. Prsten se punio slikama i trebalo ih je samo pokrenuti, da bi se radnja počela odvijati. Stavio je kameru u krilo, nabio crtež šestarom, kroz tačku centra kruga, prislonio nabijeni list na objektiv.

“ Treba zavrtiti šestar i slike će oživjeti!!! Pa, to je magija!”

“Batery law” titralo je na zaslonu kamere”¦

Bacio je kameru na pod i počeo se dizati. Glas u glavi mu je neprestano ponavljao:

“ Mene slijedi, ja ću ti pokazati, kako ćeš ovladati magijom!!!”

Digao se poput Frankensteina, a drugi bolesnici uspaničeno počeše uzmicati prema vratima, uzvikujući: “ On je lud!”

Strah u njihovim očima nije mu bio jasan i on, odbacujući suvišne misli, zakorači prema vratima. Sila, koja ga je vukla, nije mu govorila kamo ide.

Njegov razum nije više pripadao samo njemu. Hodao je kroz park stacionara, prema kapiji.

Bio je bos, a krv se cijedila ispod razvezanog zavoja, koji mu se vukao za ranjenom nogom.

Prošao je kroz kapiju, poput mjesečara.

Lašva, s desne strane, i travnička čaršija ispred njega. Ali gdje su ljudi???

Ako bi koga i uočio, taj se brzo sklanjao, kao da se uz njega kreće nešto, što druge ljude ispunjava strahom i užasom.

Osjeti žeđ! Ugledao je pipu, ali pokraj nje se motao prljavi i smrdljivi klošar, dugih crnih noktiju i podmuklog pogleda. Fluoroscentni sjaj, koji u djeliću vremena bljesnu iz njegovih očiju, zaplaši Hamzu i on zaboravi žeđ i prijeđe na drugu stranu ulice. Tamo ugleda čaršijsko pašće, koje je poskakivalo vukući zadnju nogu za sobom.

“ Bože, zar sam i ja poput ovog pašćeta!? Gdje je nada, gdje je svjetlo, kud sam to krenuo!!!?”

Nedefinirani strah ga preplavi poput plime. U mozgu mu se aktivira kamera za koju do tada nije znao. Pratila je ogromnu kap krvi, koja se gurala kroz nabreklu žilu. Kap je išla prema srcu.

“ Kad stigne do tamo, umrijet”™ ću”¦Ne mogu je zaustaviti!” Gubitak krvi i nepodnošljivi strah, koji se poput lavine valjao kroz njegov krvotok, nezaustavljivo se primičući srcu, gdje će se sve rasprsnuti, prestati i preseliti u neku pustinju, u kojoj su svi kadrovi mrtvi i zaustavljeni, sami i nepromatrani.

“ Trebam se ubiti, to je to!” prođe mu glavom, dok je ruka opipavala široki američki vojni remen, tražeći dršku od pištolja.

U bunilu se nasloni na džamijski zid. Dodirnu glavom hladni kamen. Ugrušak krvi se usporeno zaustavi. Odmaknu se da predahne, a ogromna kaplja se opet pokrenu. Strah mu ukoči zdravu nogu i on pade na sedždu.

Suze su mu navirale niz lice dok je kroz probuđeni mozak prolazila misao:

“ Ne želim magiju, želim istinu! Nema Boga osim Tebe, doista sam se ja od sebe ogriješio!”

Kad je digao glavu osjetio se lakim, kao nikada prije. Pogled mu je bio bistar i vidio je srcem. Prišla su mu dva nepoznata mladića, s fino uređenim bradicama.

“ Osloni se na nas, brate! Mi ćemo te povesti pravim smjerom! Ne boj se!”

Ostavio je smrt iza sebe na pločniku, znajući da čak ni ona nema nikakvu snagu, ako se insan okrene na suprotnu stranu i dobro osloni.

(Umjesto Jutarnjeg: Otrgnuto od zaborava; Nido2)