svabo
“Nije jak onaj koji je jak u hrvanju, vec je jak onaj ko svoj nefs u srdzbi savlada. Pocni sa svojim nefsom, pa se protiv njega bori! Pocni sa svojim nefsom, pa njega savladajl!”
Ja sam recimo odrastao s mislju da nema bolje snite od pogace sa margarinom i sljivovim pekmezom, nije bilo hrane koja bi nadmasila taj ukus. Sve do momenta dok nisam liznuo Nutellu 😉 Od tada mi se pekmez zgadio, ne mogu ga vise ocima vidjeti, iako sam odrastao umakajuci maslancu u pekmez i mlijeko i zivio sa spoznajom da nema bolje snite od pogace sa margarinom i sljivovim pekmezom.
Nazalost, trava nam se uvijek cini zelenijom kod komsije, stidimo se tradicije na koju mozemo biti ponosni, dok nekako prihvatamo sve tudje, cak i cega bi se pametan stidio.
Vrijeme je da se svi zajedno pocnemo boriti protiv smutnje, zavisti, pesimizma i svega drugog zbog cega cesto ne vidimo drvo kraj sume, ne vidimo i nismo zadovoljni sa onim sto imamo.
Tesko se hrvati sam sa sobom, a kako tek mjenjati svijest kod raje? Kako nauciti pecati kada smo navikli da nam donesu ribu, ca da radimo, kad na kraju zelimo da imamo sve da nista ne radimo? Ko je tu lud a ko zbunjen, a u Kozarcu je bolje biti lud nego zbunjen… Jer nas narod ima obicaj reci da ovdje lud zbunjenog…
Imamo mi, hvala Bogu, dosta toga dobrog i pozitivnog za pokazati i trudicemo se da to ubuduce sto vise prezentiramo, ali isto tako, moramo na dobro pozivati i traziti da se cini dobro, a od zla odvracati. Ukoliko se ovaj princip ne sprovede i primjeni u praksi onda dolazi do nestanka vjere a zabluda, pokvarenjastvo i neznanje nadvladaju, civilizacije propadaju a narodi bivaju unisteni.
Zbog toga sam se odlucio da u ovome Jutarnjem tracu, kad vec tracam, pisem o jednom svome dobrom ahbabu, bratu, nasem Kozarcaninu na kojeg sa pravom mozemo biti ponosni, i koji nam upravo moze biti jedan od pozitivnih primjera.
“Ne idite tamo gdje bi vas put mogao odvesti, idite tamo gdje puta još nema, i ostavite iza sebe trag.”
Nas Sulejman Jakupovic nikad nije na istoj lokaciji. Nekad je na livadi, nekad u planini. Na kamion natovari svoju sarenu tvornicu i ide tamo gdje ima najljepseg cvijeca i drveca. Citavo Potkozarje je, kaze, njegova kancelarija – tamo je na devet lokacija smjestio 480 kosnica sa preko 25 miliona pcela.
Pcelarstvom se poceo baviti nedugo nakon rata, kada je opasan i slabo placen posao u policiji, zamijenio livadom i kosnicama. Iako o pcelama nije znao skoro nista, upustio se u avanturu iz koje je izasao kao jedan od najboljih pcelara i jedan od rijetkih proizvođaca pcelinjeg otrova – apitoksina u BiH te jedini u regiji koji sve sto proizvede i proda, i to na inostrano farmaceutsko tržište. U tome su mu,najvise pomogle, upravo – pcele.
“One su mi prvo dale spokoj i mir, a onda i hljeb u ruke. Pcele covjeka opuste, a onda ga nauce radu, redu i disciplini, nauce ga znacenju pojmova – greska i nedisciplina”
Od pcela je, uzeo što su mu ponudile, pa proizvodi sve sto u pcelarskoj industriji postoji – od meda, polena, propolisa i maticne mlijeci do apitoksina. Medjutim, da bi postao uspjesan proizvodjac apitoksina, najdragocjenijeg i najskupljeg pcelinjeg produkta, koji se koristi za proizvodnju lijekova za kardiovaskularne i reumatske bolesti i medikamente za vise od 40 najtezih vrsta autoimunih bolesti, morao se dobro potruditi. Godinama je lutao, pokusavajuci savladati tehniku prikupljanja otrova.
Kaze da je od pcela naucio biti racionalan i sabran, pa u tisini Potkozarja, uz sarene kosnice, pazljivo planira kupovinu novih kosnica, rojeva, staklenih ploca i povecanje broja zaposlenih.
Juce smo putem web kamere, mogli pratiti Bajru i vatrogasce kako pripremaju kotlic, bila je to testna faza, sutra ujutro planiramo promjeniti lokaciju, dok ne pronadjemo najbolje mjesto. Idemo lagano, sikiramo se… Hvala svima na podrsci!
Toliko za ovaj trac..
Add comment