Kozarac.ba

Beščašće (Za one koji znaju Čitati)

Otklon od ratnih zločina i njihovih počinitelja, istina, pravda, sve to su riječi i geste koje ne postoje u jeziku kojim govore srpski političari. Poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Oni iz pozicionih i opozicionih klupa, podjednako.

Kada bude sačinjen i objavljen stenogram s 15. sjednice Narodne skupštine RS-a, na kojoj se ovih dana u parlamentu ovog bh. entiteta raspravljalo o izvještajima o radu Centra za istraživanje ratnih zločina, te o saradnji RS-a s Haškim tribunalom u 2015. godini, bit će to stranice beščašća na kojima će se do kosti ogoliti koliko i danas, 21 godinu od okončanja rata u Bosni i Hercegovini i više od dvije decenije od počinjenih svirepih zločina nad nesrpskim stanovništvom od pripadnika vojske i policije bosanskih Srba, nema spremnosti da se istini pogleda u oči.

I priznaju nepobitne činjenice. Utvrđene inim presudama koje je izrekao kako Tribunal u Haagu, tako i Sud BiH, kantonalni i okružni sudovi širom ove države.
Niko ne spori da ratne zločine nisu činili i pripadnici kako Armije BiH, tako i Hrvatskog vijeća obrane.

Nad pripadnicima srpskog naroda. I da za te zločine počinioci moraju biti procesuirani. I da se o tome mora javno govoriti. No nedopustivo je da taj centar koji na kraju imena nosi oznaku Republike Srpske istražuje samo i isključivo zločine počinjene nad Srbima. Nedim Čivčić, poslanik Domovine u Narodnoj skupštini RS-a, pitao je tokom rasprave zašto je tako. I zašto se i dalje šuti u RS-u nad zločinima počinjenim nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru, zašto se negira genocid u Srebrenici, zašto se jednako tako relativizira i ono što se desilo u Višegradu, Zvorniku, Foči…? Pitao je samo to. Kao građanin RS-a.

Kao parlamentarac RS-a. Kao jednakopravan čovjek ovog dijela BiH. No umjesto odgovora, zasut je tek govorom mržnje. Poslanika SNSD-a Drage Kalabića. Kome se posrećilo, pa se zbog odlaska na dužnost gradonačelnika Banje Luke Igora Radojičića, obreo u skupštinskim klupama. Odakle nije prezao da poruči da bi RS “mogao prema onima koji bacaju ljagu na srpski narod da postupi i drugačije”. Ma šta da to drugačije da znači. Ili da Čivčić “ide tamo, među svoje u Sarajevo pa da priča to što priča u Narodnoj skupštini RS-a”. Da li je na to iko u skupštini reagovao?

Nije, jer teško da ima među srpskim parlamentarcima mnogo onih koji drugačije misle. Ili su pak javno to spremni i kazati. Pa će stoga institucija čiji rad se plaća iz džepova svih građana RS-a, bez obzira na to kojem nacionalnom korpusu pripadali, i dalje istraživati samo zločine počinjene nad srpskim narodom. Nad onim koje su pripadnici njihovog naroda učinili u ime njih zatvarat će oči. Ili ih negirati.

Ništa manje zatvaranja očiju nad onim što se pobiti ne može nije bilo ni tokom rasprave o saradnji RS-a s Haškim tribunalom. I po ko zna koji put tokom svih poratnih godina utrkivali su se srpski poslanici da ponove kako je “Tribunal politički sud osnovan samo da sudi Srbima”. “Nepravedno optuženim i još nepravednije osuđenim na drakonske kazne.” Jer znaju srpski poslanici “da je broj žrtava u Srebrenici višestruko preuveličan”.

Znaju oni “da su tamo život izgubili samo vojnici u borbi”. A ubijeni starci i dječaci “namjerno su stavljani na spiskove da se Srbi satanizuju”. I zato, čuli su se ingeniozni prijedlozi iz parlamenta, treba odlučno zahtijevati da se nakon okončanja rada Haškog tribunala arhivska građa koja je izuzeta iz RS-a, Republici Srpskoj vrati. Da je domaći “eksperti” pročešljaju i dokažu “sve neopravdano izrečene presude Srbima”. Najdalje je pri tom otišao Duško Ivić, poslanik DNS-a. Prijedorčanin, ljekar. I trebalo bi biti i humanista, barem po profesiji. Koji na vraćanju građe Tribunala RS-a insistira, između ostalog, kako bi dokazao neutemeljenost zahtjeva za izgradnju spomenika u tom gradu za 102 ubijene nesrpske djece.

Djece ubijene zajedno sa svojim članovima porodice. Ili na njihove oči. U Čarakovu, Kamičanima, Kevljanima, Mataruškom brdu. Djece čiji su se posmrtni ostaci godinama krili u masovnim grobnicama. Poput Tomašice. E to traži narodni poslanik, ljekar iz Prijedora.

No, da skupštinsku govornicu zloupotrijebi, nije prezala ni njena potpredsjednica Sonja Karadžić-Jovičević. Da se javno požali, a i ovlaš priprijeti banjalučkom Filološkom fakultetu. Kojeg je Vlada RS-a angažovala da obavi posao prijevoda prvostepene presude Haškog tribunala koji je oca dotične gospođe Radovana Karadžića osudio na 40 godina zatvora.

Za genocid počinjen na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljenje, ubistvo, deportaciju, nečovječna djela (prisilno premještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. Jer Filološki fakultet ne želi dati prijevod dok mu se za naručeni posao ne isplati 80 hiljada maraka. Narodnog novca.

Novca koji ide iz džepova i majki Srebrenice i roditelja ubijene djece Prijedora i silovanih žena u motelu Vilina vlas u Višegradu.

I ma kako okrutno zvučalo, kamo sreće da je sve ovo izrečeno samo u Narodnoj skupštini RS-a. Istu retoriku s tek drugačijim nacionalnim predznakom slušali smo i kada su uhapšeni pripadnici HVO-a pod optužbom za počinjene ratne zločine nad srpskim stanovništvom u Orašju.

Digao se tada na noge cjelokupan hrvatski politički establišment kako u BiH, tako i Republici Hrvatskoj da poruči da su “neopravdano optuženi”. Tako se ne samo u BiH nego i regionu zatvara krug u kojem naši zločinci to nisu, nego su “samo žrtve inih političkih urota”. Protiv srpskog, hrvatskog, bošnjačkog naroda. Svejedno. Jer uvijek je isto. A žrtve?

One za njih nemaju ni ime ni lice. Njima se i dalje ne da ni mira, niti im se iskazuje poštovanje. Kako onima koji počivaju u mezarima i grobovima, tako i onima čiji se posmrtni ostaci i dalje svjesno kriju. U masovnim grobnicama. Koje nose svu sramotu i svu sliku brutalnosti rata iza nas.

(Gordana Katana; Oslobodjenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.