svabo
Kako je sad vrijeme FB-a gdje se cesto “dijele” pjesme, za dobro jutro, ili laku noc, tako sam i ja odlucio da ovako u Tracevima podjelim neku muzicku numeru, nekada s ciljem, nekada cisto onako, da pustite sebi pjesmu i polako citate, ili pak da na kraju od srece, zapjevate…
Sta je zivot? To vjecno pitanje, koje kopka covjeka od njegovog nastanka. Ta prosta upitna recenica moze se cesto cuti, u kafanskim debatama, virtualnim raspravama, u zivotu.. I obicno na to jednostavno pitanje, ima milion odgovora, i razumljivo, svako je ispravno, jer svako zivi svoj zivot onako kako vjeruje da je najbolje…
Kada meni sejtan sapne na uho ovo pitanje, sta je zivot? Tad sebi pustim ovu pjesmu da zajedno zaigramo…
Skoro godinu dana nisam pisao Jutarnji trac, moze se reci da ni prije toga nisam cesto pisao, tako da sad tesko nalazim temu sa kojom bih krenuo pisati. U biti, mogao bih kopirati proslogodisnji Jutarnji i uz male korekcije ponovo ga objaviti, posto nam se stvari u zivotu uglavnom ciklusno ponavljaju, od sezone do sezone, od zime do proljeca, kako kaze pjesma, korak naprijed, natrag dva, ode godina…
Dosta toga se promjenilo, nazalost neke planove nismo ostvarili, tako da stranica jedno vrijeme nije radila, sto smo iskoristili da uradimo neke tehnicke stvari, zadnjih par mjeseci krenuli smo sa prenosenjem vijesti a evo nadam se da cemo nekako krenuti i sa pisanjem i autorskim tekstovima.
Znam da ce biti tesko okupiti ponovo onoliku virtualnu raju, vremena se mjenjaju, kao i sam Kozarac, i to nece ni biti cilj s obzirom i na promjene u virtualnom svijetu i pojavom drustvenih mreza, gdje nas ima zajedno na hiljade, medjutim u praksi se malo sta ili nikako ne uradi.
Svakodnevno smo bombardovani raznim informacijama, tako da vijest objavljena ujutro, obajati vec do veceri i zeljni smo novih eksluzivnih, sokantnih naslova, gdje se cijela Bosna svaki dan trese, danas pokrenuta jedna inicijativa, sutra druga, bez kontinuiteta…
Zbog toga ponajvise i zelim jednim djelom da nastavim da radim na kozarac.ba i da pokusam da ovdje napravim bazu gdje bi se okupljali Kozarcani, ponajvise Optimisti, gdje bi gledali globalno a radili lokalno i zajedno radili na poboljsanju zivota u Kozarcu.
Nazalost, smatram da smo u Kozarcu na drustvenom dnu i da Kozarac zasluzuje puno vise od trenutne situacije u kojoj se nalazi. Ne kazem ni da je sve crno, naravno uvijek ima i svijetla strana i ima pozitivnih primjera i pojedinaca i firmi i udruzenja, ali generalno, u nekom strateskom djelovanju kao zajednice, smo na nuli, mastamo o opstini a stoje nam Mjesne Zajenice?
Nazalost, vecina, preko 80% Kozarcana zivi u dijaspori, i to je jedna realnost koj trebamo prihvatiti i treba naci nacina kako iskoristiti te kapacitete i usmjeriti ih prema Kozarcu. Kako se organizovati da nam ne prolaze sezone u orgijanju i zime u nostalgiji za prijeratnim Kozarcem, dok ovaj poslijeratni, novi, Fenix Republike Mrske, bivsi Radmilovac, vapi za svojim Kozarcanima.
Kako objasniti da se vremena mjenjaju, da godine prolaze, vec sesnaest godina Kozarac se dize iz pepela, ispisale su se vec nove stranice istorije, uvodi se red u zivot. Kako objasniti da vise nije patriotizam igrati kolo u sred carsije u cetiri ujutro, vec da je to narusavanje javnog reda i mira. Kako objasniti da su postavljeni znakovi zabrane zaustavljanja i parkiranja, i da se ne moze vise parkirati kod Spomen obiljezja? O trotoarima da ne govorim i o cunjevima. Kako objasniti da postoje i privatni parkinzi?
Nazalost, puno je stvari kojih bi imali kao zajednica rijesiti, pred nama je nova sezona, ponovo ce u Kozarac da nahrle prosijaci, raznorazni invalidi, humanitarci, ulicni prodavaci, docice sa svih strana, sa zmijama, luna parkom i zauzeti ovo malo ulice od Krkica do Mutnicke, raja ce doci popuniti baste lokala, kojih sada vise od pola ne radi, protutnjace ljeto uz zvuke svirena i pokoji rafal, utihnuce harmonike i ponovo Jovo na novo, hvali more, drz se obale…
Neko kaze da za 15 godina nece biti vise nikoga u Kozarcu, i ponovo ce ostati Kozarac u srcu, neko kaze da ne treba ulagati u Kozarac, pa vec smo kao jednom sve izgubili? Ja ne znam sta bih rekao, osim, ko zadnji neka ugasi svijetlo, ako ja ne stignem, i ne mogu se ni sloziti ni pomiriti sa tim.
Prije petnaestak godina, sjedio sam na bedemu kod Kule, svud okolo bio je mrak, rusevine, cekao sam da Abaz ef. zauci jacijski ezan iz kuce Islamske zajednice i razmisljao:”Boze, hoce li ovdje ikad biti zivota?” Tek nekolicina porodica uselila se u THW kuce, jos ni ptica nije bilo…
Tri-cetiri godine poslije toga, zatekao sam se na istom mjestu na bedemu kod Kule, ovaj put snimao sam prvi koncert Halida Beslica u tek otvorenoj novoj “Staroj basti”, ispod mene igralo je nekoliko hiljada Kozarcana, euforicni iz vise razloga, po prvi put su ponovo, u svom Kozarcu, slusaju Halida u Staroj basti… Bio je zivot…
I danas ljudi odlaze, i manje vise to nije problem, pogotovo za mladje, ovo je mala sredina, i vec srednje obrazovanje mora se traziti van Kozarca, kao i bilo kakav drugi uspjeh, i to je svakako za pohvaliti, danas je svijet mali i nije problem gdje zivis vec kako i na koji nacin.
Problem je kuknjava i pesimizam, pljuvanje po Bosni i slicno, da bi opravdali svoju ljenost i pasivnost.
Ako se i patim, patim se u svome rahatluku…
Ima dosta tema o kojima vjerujem da bi bilo zanimljivo razgovarati, i da bi mogli zajedno da ucestvujemo u rjesavanju problema, iz tog razloga i nade da cemo se moci okupiti i pokrenuti i pisem ove zadnje traceve.
Pisem i zbog Vatrogasnog doma, Optimista, FK Bratstva, Memorijalnog centa Omarska, 25. godina nedovrsenog Genocida, i zbog sehida…
Oni koji kazu da u Kozarcu danas nema zivota, trebaju doci ujutro, radnim danom u Krkice, prvo oko pola osam a najbolje u pola deset, kada zvoni za veliki odmor u Osnovnoj skoli Kozarac, i kad se prostor oko Spomen obiljezja ispuni djecom i djecijom neunistivom energijom…
Jutarnja kafa i prozivka je nesto standardno, posebno u ovim zimskim danima. Vec se otprilike zna ko, gdje i kada dolazi i ispija tu prvu, drugu, trecu, jutarnju. Neko na posao, neko sa sabaha, neko da prokrmelja… Tada se najcesce i razmjenjuju informacije na kojima bi nam pozavidio i Google i Twitter zajedno, tu se svako skenira do kosti, razmjenjuju dnevne servisne informacije. Prvo crna hronika pa tek na kraju vemenska prognoza, tu i tamo ko je koga, i da se nije rodila kakava nova beba.
Bude tu i Svjetskih tema, ozbiljnih stvari, velikh rasprava, uglavnom to je ta koltecina jedne male bosanske kasabe, koja se tek vremenom primjeti kako se krece.
Povodom 12.rebiu-l-evvela, rodjenja Muhammeda a.s. u Mutnickoj dzamiji je proucen mevlud:
Vec sam spominjao da bi 2017. godina, kada su u pitanju vece drustvene investicije, trebala biti u znaku izgradnje Vatrogasnog doma. Kako sam i sam clan vatrogasnog drustva, sigurno cu u buducnosti cesto pisati o desavanjima iz vatrogasnog drustva. Iskreno se nadam da ce se i podici svijest o znacaju i ulozi nasih vatrogasaca i da cemo im dati punu podrsku.
Jedna konkretna podrska, stigla je ovaj mjesec od nasih Gerzic Zejne i Suvada iz Norveske, radi se o donaciji 60 jakni za vatrogasce, i ovo nije prvi put da ovaj bracni par pomaze, ne samo vatrogasce, vec i druga udruzenja, i ovom prilikom se, ispred vatrogasnog drustva, iskreno zahvaljujemo.
Na kraju, pozivam svoje Kozarcane da se jave da pokrenemo barem raspravu kako i na koji nacin bolje organizovati Kozarcane i napraviti uspomene za buduce vrijeme? Sta zvati?
Playing for Change je multimedijalni muzicki projekt, pokrenut od strane američkog producenta Mark Johnsona i Timeless Media Group, koji nastoji potaknuti, povezivanje i donijeti mir u svijetu kroz muziku. Osnovali su i zasebanu neprofitnu organizaciju pod nazivom Playing For Change Foundation, koja gradi muzicke skole za djecu sirom svijeta.
Jedna za kraj, za zapjevati…
Selam Kozarac 😉
Add comment