Kozarac.ba
www.avaz .bastorage20160617576468a6 9720 4fbf 97fb 49340a0a0a64 husein i nadija mujagic1 9b4300759c6e2c19b461859d0d1a17980de2e6c6

GDJE SU KOSTI ZLATE KRKIĆ-Najstarija žrtva genocida u Prijedoru

Zlati Krkić iz Hrnića u Kozarcu, rođenoj, najvjerovatnije, 1898. godine, nestaloj barbarske 1992. na kućnom pragu unuka Huseina Mujagića, prema svoj prilici, najstarijoj žrtvi među 3.176 ubijenih civila Prijedora, ni 24 godine kasnije nije klanjana dženaza. Njene kosti progutalo je manijakalno vrijeme kozaračke klanice, a njeni potomci, unuci i praunuci, danas u svojim kolebanjima i neizvjesnostima u vezi s njenim tragičnim krajem i strasnoj želji da nađu njene zemne ostatke vjeruju kako neko, ipak, zna gdje su skončale njene kosti.

 

Odvedeni u logore

Zlate Krkić živjela je kod unuka Huseina Mujagića i njegove supruge Nađe, učiteljskog bračnog para, a svi su je zvali ebejka, eba. U drami kozaračkih Bošnjaka čije su kuće danonoćno granatirane 24. i 25.maja 1992. godine, Husein i Nađa s četvero djece, Satkom, Narcisom, Zlatanom i jednogodišnjom Zlatom, potražili su spas u šumama. Eba Zlate sa oduzetom desnom stranom tijela usljed moždanog udara ostala je u kućnom skloništu sa komšinicom, staricom Zilhom Zulić, koju su svi znali kao Razu. 

To je bio tek početak strašnog martirija Bošnjaka Kozarca u kome su Husein i Satko odvedeni u Omarsku, a Nađa s troje djece završila je u Trnopolju. Nađa je mjesec kasnije, 24. juna, uspjela nakratko doći do kuće i ona je i posljednja vidjela ebu Zlatu.

– Ona i Zilha (Raza) bile su žive, imale su hrane. Tada je zapucalo oko kuća i ja sam sa pasošima u njedrima koje sam uzela iz kuće bježala dalje u sinovljevim patikama – priča ona.

Od tada je eba Zlate legenda, mit. Bila je, više je nema. Ostalo je samo upisano njeno ime na spomeniku ubijenim i nestalim civilima u centru Kozarca. 

Mujagići su preživjeli prijedorski horor. Najstariji sin Satko je, kao najmlađi prijedorski logoraš, nakon Omarske i Manjače završio u Holandiji gdje je već bio mlađi brat Narcis. Roditelji i brat i sestra su im se kasnije priključili, jer je Narcis u Holandiju došao s rođacima 1992. godine, a majka Nađa se s dvoje malih vratila iz Karlovca u Travnik kad je čula da je Husein izašao i da je u Travniku. Tek 1994. godine, u oktobru, opet su bili zajedno  u “zemlji lala” i Haškog tribunala. 

Komšinica nađena

Spaljeni Kozarac je od Jakupovića do Babića ostao bez svojih 22.000 ljudi. Na oko 200 kvadratnih kilometara, prema riječima Huseina Mujagića, tada se nije vratilo ni pašče. Nakon rata, povratka i obnove, Husein Mujagić, njegova tri brata i sestra dali su krv laborantima ICMP-a u nadi da će se iz stotina masovnih i pojedinačnih grobnica pronaći DNK “meč” ebe Zlate. Do danas ništa. Kostur komšinice Zilhe (Raze) Zulić koja je ostala s ebom Zlatom, zet je pronašao u njenoj bašti nakon rata, nije bila ni ukopana.

www.avaz .bastorage20160617576468a6 9720 4fbf 97fb 49340a0a0a64 husein i nadija mujagic1 9b4300759c6e2c19b461859d0d1a17980de2e6c6

Pogled na Huseina Mujagića dok priča o svojoj ebi Zlati ne može se opisati drugačije nego kao beskrajna ljubav. Godine koje su prošle u traženju njenih kostiju ništa nisu odnijele iz njegovog zanosa dok slaže priču o njoj. Jer, eba Zlate bila je u knjigama građanskog stanja njegova nana, majka njegove mame Fehime, a u stvarnosti života je bila njegova “prava majka”.

– Moja mati Fehima bila je jedina kći moje ebe, šestero djece je umrlo. Fehima se udala za cestara Smaila Mujagića, siromašni su bili, ja sam bio jedno od petero djece. Kada sam imao četiri godine, došao je moj djed Bego kod svoje kćerke. Sjedio je, pušio i gledao nas djecu. “Daj mi, Himura, jedno dijete”, kazao je mojoj majci, tako ju je zvao. Majka se obradovala, jedno dijete manje, gladna usta manje, belaj manje. Kojega ćeš? “Onog crnog”, kazao je djed. To sam bio ja – sjeća se Husein Mujagić.  

Ostao je kod nje zauvijek, a kada je završio učiteljsku školu, dobio posao i oženio se učiteljicom Nađom, ebu Zlatu je držao kao kraljicu. 

– Znam da vam ovo čudno zvuči, ali ja sam bio njen, a ona moja. Kad sam dolazio svojim biološkim roditeljima i braći i sestrama, znali su mi reći: “Haj’ ti svojoj kući”. Ja sam se stvarno osjećao tako, bio sam neki stranac kod svojih. Kada je moja majka Fehima umrla u 45. godini, ja sam gorko plakao, ali ipak i danas i uvijek kažem, eba je za mene bila mati, a djed otac – priča Husein.

Satkov “oglas”: Od vitri je štedjela za dženazu, red je da ima dženazu…

Za djecu Huseina i Nađe Mujagić, posebno najstarijeg Satka, eba Zlate je “priča njegovog života”, nenadmašan lik koji spaja tankim nitima sjećanja svu idilu prijeratnih Mujagića. 

Sjeća se njenog konca koji je ponio u “onu” vojsku u kasarnu Mika Mitrović u Šapcu i koji ga je, prema majčinim riječima, čuvao od zla, velike plave vangle u kojoj je rezala krompire, ramazana kada su joj ljudi donosili novca za vitre i ja'sine. I brižljivog prikupljanja novca, kako je govorila, za svoju dženazu, da se ne troši porodica. Dženazu koja joj nikada nije klanjana.

Satko Mujagić je nedavno na svom Facebook profilu objavio oglas u kome “traži” kosti svoje pranane Zlate Krkić. 

– Neću nikoga ganjati po sudu i tužilaštvima. Za sada. Ne pitam ko ju je ubio i kako. Možda nije niko, bilo bi tako najbolje za sve, stara je bila i nepokretna. Zato je i ostala. Ali, pošto je cijelu starost, a poživjela je, hvala Bogu, od vitri štedjela za dženazu, red je da ima dženazu. Nadam se da se razumijemo. Red je red – zapisao je Satko Mujagić.

 

(Avaz)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.