Kao i mnogi drugi prije/poslije mene napustio sam Kozarac. Otisao sam prema zapadu trazeci bolju perspektivu, neku “normalniju” buducnost, za sebe i svoju familiju. Iaoko sam imao relativno stabilan posao praznjenje i “odlijev” prijatelja bio je tezak za podnijeti…
Treba covjek biti iskren sam prema sebi i priznati da Kozarac polako odumire. Mladi se hvataju za svaku grancicu da odu pa cak i stariji polako oklijevaju za nekom sansom. Citam ovih dana o povecanju broja azilanata sa balkana i razmisljam dokle ce nas sve to dovesti? Kako ce u Kozarcu kroz nekoliko godina izgledati? Dali ce se elan samo u ljetnim mjesecima dizati dok ce ostatak godine biti jedan nestvarni dugi zimski san?
Mi smo turisti sa kucama u svom rodnom gradu htjeli to priznati ili ne. Dolazimo na nekoliko sedmica u godini taman dovoljno da ocistimo dvoriste, prebrisemo prasicu po kuci i vratimo se nazad prema zapadu. Nevidim izlaza, nevidim smisla u ovom zacaranom krugu, zatvorenoj petlji ∞ bez izlaza to su igre srca protiv razuma koje nam iz godine u godinu prave smicalice.
Ko se iskreno planira vratiti? Djeca su u medzuvremenu odrasla to vise nije izgovor. Ostaje pitanje ekzistencije. Dali ce mo biti bezposlenici, siromasi sa trospratnicama i mramornim podovima ako se vratimo? Cemu te sve prazne kuce i zidovi ∞
Sjedim iza oceve kuce na klupi i posmatram kozaru, uzivam u miru koji mi na zapadu tako nedostaje. Samo povremeni rafali iz pravca Brdzana koji se vec danima vucu mi kvare ugodzaj. Tema koja mi se u tim trenutcima stalno namece je nostalgija prema stranici koju smo podigli prije vise od 10 godina. Osim toga sto sam emotivno nerazdvojivo vezan za te digitalne nule i jedinice koje toliko godina gajimo namece mi se pitanje opravdanja njene daljnje egzistencije.
Raja se vec odavno razisla, krila koja su nas nosila prvih godina povratka su odavno polomljena. Narod je prezasicen decentralizovanim izvorima vijesti gdje svako nesto trazi i prenosi a tu je i facebook koji je uveliko promjenio pravila igre.
Danas svako ima mogucnost da jednostavnim mehanizmima prenese bilo kakve informacije sirokoj masi bez puno trudo. Tu mi odma padaju naslovi sa facebooka poput “Neces vjerovati sta se desilo” ili “Ostaces zaprepascen sta se slijedece dogodilo” na pamet.
Dali nam je jos uvijek pored svega gore navedenog potreban kozarac.ba? Iskreno receno to je jedno pitanje koje u ovom momentu nisam u stanju da odgovorim.
Meni je Kozarac.ba “Wikipedia” Kozarca, kolektivna memorija desavanja zadnjih 10ak godina. Kozarac.ba je moj cuvar od zaborava puno bitniji od mene i tebe. To je i razlog zasto sam preuzeo financiranje na sebe, razlog zbog cega ne zelim vise donacije niti istaknute clanove.
Daleko od toga da nisam zahvalan za svu pomoc, ali je ogovaranje bilo daleko glasnije.
Nas glavni urednik Svabo se zbog privatni razloga u zadnje vrijeme povukao sa portala. Njegov udjel je kljuc na gornje pitanje. Uvijek sam govorio da se stranica o Kozarcu nemoze voditi iz inostranstva. Iskreno se nadam boljim vremenima, ne samo ovom portalu nego nama kao kozarcanima i Kozarcu u globalu.
Do tada vam ostavljam gornje slike iz nase arhive, mozda vas podsjete na jedan ili drugi lijep trenutak u Kozarcu.
Aaly
aaly@kozarac.ba
Add comment