svabo
Piše: Nudžejma Softić
Nastupio je 31. maj. Pored ostalih stvari koje sam spremila za posao stajala je jedna pamučna bijela marama. Steže me u grlu od svakog pogleda na nju. Sjećanja naviru kao nijedan drugi dan u godini. Spremam se. Uzimam makaze i režem maramu. Zvuk cijepanja platna kao da reže. Duboko negdje, po srcu.
U nekoliko minuta vratila sam se u Prijedor 1992. godine. Imala sam samo četiri godine, ali i to je, očito, sasvim dovoljno da me sjećanja pokose do suza. Jer boli.
Babo rahmetli bio je imam u Kamičanima, u Kozarcu gdje smo rođeni. Veseo čovjek po prirodi, koji bi za sestru i za mene uradio sve, baš kao i svaki drugi otac. Sjećam se kako se zezao s nama i kako je svaku lekciju koju smo trebali naučiti znao napraviti interesantnom i zanimljivom. Jednog dana, početkom 1992, sestri i meni donio je cipelice, proljetne. Sestri crne, meni smeđe s resicama. Sljedeće čega se sjećam je komšijski podrum.
Mnogo ljudi, mnogo djece. Izgubljenost, strah i zabrinutost na licu naše majke i ostalih odraslih oko nas. Nisam baš shvatala zbog čega sve to. Mama nas je čvrsto zagrlila, mene i sestru u dvije ruke. I često je gledala svoj stomak u kome je tada rastao naš mali brat. Kako sam znala da mama u cekeru ima napolitanke s čokoladnim preljevom molila sam je da nam ga otvori: "Neka, sine, trebaće nam poslije, mama to za vas čuva."
Ubrzo nakon toga i ja sam shvatila otkud strah. Čula se jaka eksplozija. Neko je bacio bombu i tako razvalio podrumska vrata. Psovke, galama, prijetnje. Prestrašne za jednu malu dječiju glavu. Opća pometnja, svi ustaju.
Čike koje su galamile istjeravale su nas van. U podrumu je ostao ceker s napolitankama. Na stalaži na ulazu ostalo je mnogo obuće. Među njima, jedne pored drugih, crne i smeđe cipelice s resicama. Plakala sam. Mama nas je samo čvrsto držala za ruke. Prestravljena. Svi smo tako u grupi hodali ispred tenka. Pitala sam mamu šta je to. Šutjela je. Pored nas je prolazio jedan zeleni Mercedes. U njemu su bila tri čovjeka. Gledali su u sve nas, pokazivali tri prsta i divljački se smijali. Mami su dobacili: "Navuci tu maramu, hodžinice, da se zna da si hodžinica!"
Mama nas je, doslovno, vukla za sobom. Nakon određene rute sve te čike okolo utjerale su nas u neki voz, u vagone za stoku. Baš kao stoku. S nama je bio i ostatak porodice. Žene, majka i tetka i tetkin mali sin koji je imao 20 mjeseci. Babe nije bilo i nismo dobijale objašnjenje gdje je. Ni tetka nije bilo. Tetkin mali sin Ado je plakao, bio je gladan. Nije bilo mlijeka. I ostala su djeca plakala, a odrasli bili zabrinuti i prestravljeni. Voz je stajao svako malo. Izvodili su neke ljude, starije i nemoćne. Čuli su se pucnjevi. Mama i dalje nije davala odgovore na naša pitanja šta se to čuje, zašto te ljude izvode, šta se ispred dešava. Htjeli smo proviriti kroz prozor. Nije dala, samo nas je čvrsto zagrlila. I plakala.
Sljedeće čega se ja sjećam je da smo stigli na neko mjesto na kojem nije bilo pucnjave. Izbjeglički kamp u Savudriji. U priglavkama, sarajevskim.
…
Stavljam bijelu traku koju sam odrezala od pamučne bijele marame. Nije obrađena, vise končići. Vežem je oko ruke, a steže me u grlu. I razmišljam kako je bilo Prijedorčanima, Kozarčanima, nesrbima, onog dana kada im je naređeno da pri svakom izlasku van, najčešće jedinom, zavežu bijelu traku oko ruke. Izaći napolje i znati da si meta koju treba ubiti, protjerati, mučiti, uništiti, izbrisati s lica zemlje. Bože, kako im je bilo.
Izlazim iz kuće. Gledaju me ljudi, obratili su pažnju na moju bijelu traku. Od Ilidže do centra Sarajeva, vidim, nijedna osoba nema bijelu traku. Teško je biti, na taj način, obilježen. Teško je svjesno i svojom odlukom biti obilježen. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo nesrbima u Prijedoru od 31. maja te 1992. godine. Ili Jevrejima nakon nacističkog proglasa 1939, kada su morali nositi žute trake s plavom Davidovom zvijezdom oko rukava.
U želji da mi se neko pridruži, da ljudi shvate važnost učestvovanja u sjećanju na žrtve Prijedora, postavljam fotografiju s bijelom trakom oko rukava na Facebook. Prijatelji me podržavaju.
Javlja mi se moja draga prijateljica, Ružica Jovanović, iz Srbije, Šabca: "Tada u Prijedoru, Kozarcu, poginuo je tvoj tata? :(? Nemoj, dušo tugovati, nek ste vi deca živi i zdravi… Sve je to Božija volja, sudbina, neka… Drži se!"
Jako mi znači. Odgovaram joj da ne znam tačno kada mi je babo poginuo, jer smo ga sahranili i klanjali mu dženazu nakon 15 godina. Čula sam mnoge koji govore da znaju kako nam je babo ubijen. Shvatila sam da to nije bilo obično ubistvo, već jedno veliko mučenje. Nisam ni htjela da mi pričaju, to već ne mogu podnijeti.
Znam jedino da ga nema, da je na nekom drugom i boljem svijetu, sigurno, kao i ostalih 3.173 civila, od čega 256 žena i 102 djece, koji su tada činili 94 posto nesrpskog stanovništva na području Prijedora. Razmišljam o tome kako sam jedna od preostalih 6 posto sretnika. Govorim Ružici da ću napisati blog o tome. Kaže:
"I treba napisati… Za opomenu svima kakva je rat crna nesreća, za svakog običnog čoveka… Drži se, miko!"
E baš tako. I evo ga. Jer me se tiče. Jer nas se sviju tiče?
(Al Jazeera)
Add comment