Papa je postao komunističko čudovište

Gotovo biste očekivali da CIA iz arhive izvuče pljesnive kartonske fascikle iz doba Hladnog rata, nacrte pušaka sakrivenih u kišobranima, eksplozivne cigare, nalivpera punjena nervnim plinom i druge domišljate planove za atentate na Staljina, Kim Il Sunga i Castra, a čija je efikasnost za sada, nažalost, dokazana samo u crtanim filmovima Loonie Tunesa.

Otrovna hostija

Što bi od toga rafiniranog oružja danas mogao upotrijebiti vrhunski obučen i motiviran tajni agent, ubačen u neprijateljski osinjak Vatikana, da likvidira odvratnog commie punka na Petrovoj stolici? Sastanak obavještajnih autoriteta zacijelo bi završio zaključkom kako valja vrbovati mladog kapelana iz ugledne bostonske katoličke obitelji da Papi na jutarnjoj misi u Domu svete Marte podmetne otrovanu hostiju.

Ovo vam zvuči ludo? Kad je CIA na stvari, ništa, bojim se, nije pretjerano ludo. Imbecilnost američkih desničara, pa i svih drugih desničara, kad smo kod toga, jednostavno ne možete dovoljno precijeniti. Utjecajni je konzervativni radijski voditelj Rush Limbaugh nedavno tako bubnuo kako su Papini stavovi “čisti marksizam”, kao da su Karl Marx i Friedrich Engels lično izmislili i siromaštvo i borbu protiv njega. Kao da se nitko prije njih toga nije sjetio. Američkom je desničaru prosto neshvatljivo da možeš ne biti marksist, kao što Jorge Mario Bergoglio zaista nije, a svejedno se, kao kršćanin i kao ljudsko biće, osjećati obeshrabreno i posramljeno i žalosno pred neimaštinom i nepravdom koju mnogi na svijetu trpe.

Zaboga, pa to je u Bibliji, u ime koje i metodist Limbaugh navodno govori. Matejevo Evanđelje i rečenica “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” objavljeni su stoljećima prije “Komunističkog manifesta”.

Kenneth Langone, vlasnik Home Depota, kompanije s godišnjom neto dobiti od četiri i po milijarde dolara, nije ipak bio oštar poput Rusha Limbaugha, već je kao praktični katolik papi Frani samo poslao pismo u kojemu zabrinuto primjećuje kako Njegova svetost ne razumije bogate, koji nipošto nisu bez srca za nezaposlene bijednike i musavu djecu koju ovi neodgovorno kote. “Amerikanci najviše od svih ljudi na svijetu daju u dobrotvorne svrhe. Nema takvog naroda na svijetu kao što smo mi”, napominje Langone skromno.

Spas grešne duše

Ulaznice za onaj svijet, ako njega pitate, američki milijarderi dobivaju zajedno s dobrotvornom večerom od tisuću dolara. I svi su na dobitku od takvih društvenih događaja. Bogati spase svoju grešnu dušu, njihove druge, četrdeset godina mlađe supruge, prošetaju dijamantnu ogrlicu, a i ubogima, jebi ga, na kraju dobace neku kintu.

Okej, nešto je omalovažavajuće ovako nešto kazati. Mnogo je, ne poričem, onih koji se iskreno i nesebično posvećuju dobrotvornom radu i spašavaju živote nesretnika. No, humanitarni rad, ako mene pitate, ima i ružnu stranu. Kada čujete kako su prema podacima fondacije Charities Aid Sjedinjene Države na prvome mjestu globalne ljestvice donacija, neizbježno se morate se upitati, ali zašto su onda Sjedinjene Države u takvom ekonomskom dreku? Ako već Bill Gates i Matt Damon tako sjajno obavljaju stvar, zbog čega je u Americi još uvijek takva stravična socijalna nejednakost da jedan posto stanovništva posjeduje čitavih četrdeset posto nacionalnih dobara, zašto predsjednici uprava velikih kompanija zarađuju tristo osamdeset prosječnih plaća, zbog čega ljudi gube kuće, zašto detroitska predgrađa danas izgledaju kao postapokaliptični krajolici…?

Čujem li kako se netko hvali dobrim djelima, organizira humanitarne koncerte i leti u Afriku da bi plakao sa crnom siročadi, sjetim se jedne stare pjesme Randyja Newmana:

‘Oh, mama’

Nekad sam brinuo za gladnu djecu Indije.

Znate što ja sada kažem za gladnu djecu Indije?

Ja kažem:

Oh, mama.

Čitav humanitarni rad, svi šleperi hrane i lijekova i odjeće i svi nula-šest-nula telefoni za gluhe, slijepe i nepokretne, sve je to naposljetku samo cinično “oh, mama”, koje zapravo ne može sakriti koliko je svijet okrutno i bezdušno mjesto. Napraviti fondaciju za nezaposlene ili unesrećene poplavom, ulagati milijarde u borbu protiv žeđi ili malarije, ništa od toga jednostavno nije dovoljno dobro. Učinak je cijelog toga truda žalostan, kao kad bi požar htjeli ugasiti čašom vode.

Onaj Kenneth Langone, ne bih htio griješiti dušu, možda je iskrena i dobra osoba, pobožan katolik koji stvarno pati gledajući kako stradavaju najmanja od njegove braće, ali njegov rad za dobro zajednice neće zaista promijeniti tu zajednicu. Spas duše neće dobiti tutne li beznačajan postotak svoje zarade Caritasu. Pravednije društvo, kojemu teže i marksisti i kršćani, i vjernici i nevjernici, košta mnogo više. Ne možete ga dobiti na dobrotvornim večerama za tisuću dolara. Da bi spasili duše svih nas potrebna je mnogo veća, mnogo korjenitija promjena.

(A.Tomic; Jutarnji list)