Bosna i Hercegovina će nadživjeti sve svoje grobare

Bosonogi smo trčali preko piste sarajevskog aerodroma da bismo pjevali na Eurosongu ratne 1993. godine, prisjeća se Muhamed Fazlagić Fazla koji je s pjesmom ”Sva bol svijeta” prvi predstavljao BiH na izboru najbolje evropske pjesme. 

Od tada je prošlo 20 godina, a Fazla se danas sjeća kako je tada sa svojom ekipom izašao iz opkoljenog Sarajeva i uputio se u Dublin.

U razgovoru za Anadolu Agency (AA) priča kako je tada bilo malo Bosanaca i Hercegovaca u domovini koji su zbog agresije mogli pratiti njihov televizijski nastup putem malih ekrana. Ipak, stihovi ”Sva bol svijeta je noćas u Bosni” i danas bude emocije bh. patriota

Ovaj nogometaš u muzičkim vodama, koji će uskoro braniti doktorsku disertaciju iz oblasti sociologije na University of Louisville, od 1996. godine živi u Louisvilleu u američkoj državi Kentucky gdje se u međuvremenu vratio svojoj prvoj ljubavi – nogometu i već godinama vodi školu nogometa ”Rovers”. Fazlagić u svojim sjećanjima na nastup u Dublinu kaže da je 1993. bila godina ratnog vihora, patnji naroda i najgoreg oblika agresije na državu BiH, ali da je ”20 godina kasnije samo forma odnosa prema BiH promijenjena, ali je supstanca ona ista – neprijateljska”.

‘Grobari BiH i dalje rade prekovremeno, razvaljuju je institucionalno i ekonomski. U BiH je primjetan nedostatak države ili efektne državne birokracije. Po Weberu, uspješna birokracija je vođena od strane karizmatičnih lidera, a oni moraju znati i voljeti ono što rade, biti odgovorni i nikada ne smiju izgubiti osjećaj proporcije. Neka čitaoci sami donesu ocjenu da li „naši“ bh. lideri imaju komponente koje, po Weberu, čine jednog karizmatičnog lidera. Kada tome dodate Dejtonski sporazum koji jeste zaustavio rat, ali po mom sudu nije donio mir, onda slika postaje još za nijansu tamnija. Logično je da takvo stanje izaziva emocije kod ljudi, pa i kod mene. Ja BiH volim i želim joj sve najbolje. Ključno je da emocije budu usmjerene ka promjeni tih negativnosti, da li u formi aktivizma ili profesionalnim odnosom u poslu koji obavljate, sasvim je svejedno”, priča popularni Fazla.

Govoreći o prvom predstavljanju BiH na jednoj značajnijoj manifestaciji Evrope i svijeta, Fazlagić ističe da nije od onih koji pokušavaju da preuveličaju svoju ulogu, ali da ne može i ne želi pobjeći od činjenice da je na njega pao izbor da po prvi put u historiji predstavi BiH na takvom takmičenju s visokom reputacijom u to vrijeme.

”Takav izbor prihvatite kao svojevrsnu čast, ali shvatite i ukupnost odgovornosti koja se svali na vaša leđa. U tih nekoliko dana, vi postajete slika svoje zemlje, a vaše ponašanje i nastup određuju da li će sud o vašoj zemlji biti pozitivniji ili negativniji. S tog aspekta, jedno teško i pomalo transcendentno iskustvo. Ja sam imao sreću da je sva inicijalna priča oko Eurosonga, mene zatekla u neposrednoj blizini Dine Merlina i Fahrudina Pecikoze koji su bili toliko galantni da meni ponude izvođenje pjesme „Sva bol svijeta.“ Njihova autorska reputacija i kvalitet pjesme su sigurno prevagnuli da pjesma pobijedi na BH-viziji u konkurenciji 12 finalnih numera. Konkurencija je bila veoma jaka: Zera, Grupa ”Kod”, Monia Sušac, Davorin Popović, Edo i Adi Mulahalilović, Alma Čardžić…”, sjeća se Fazlagić, te dodaje:

”Pobjeda u takvoj konkurenciji je svakako potvrdila kvalitet pjesme, ali i podigla moje samopouzdanje, tako da polufinale u Ljubljani i nije tako teško palo. Nastup i drugo mjesto u Ljubljani su nam ovjerili vizu za Irsku… S obzirom na okolnosti iz kojih smo dolazili, logično je bilo da izazivamo veliku pažnju medija zainteresiranih za motive i ciljeve našeg dolaska na Eurosong. Mislim da smo na vrlo dobar način artikulirali tadašnju situaciju u BiH, a da pri tome nismo povrijedili onaj umjetničko-izvođački dio zbog kojeg smo na kraju krajeva i došli na Eurosong. U sjećanju ostaje gostoprimstvo irskog naroda, grandioznost spektakla i želja svih članova naše ekipe da se BiH predstavi u najboljem mogućem svjetlu”.

Zbog svega kritizira odluke da BiH ne šalje svoje predstavnike na izbor najbolje pjesme Evrope već nekoliko godina, a sve pod izgovorom da u vrijeme krize nema dovoljno novca za takav poduhvat. Prilika da se država BiH pozitivno predstavi, po njemu, nikada ne smije biti propuštena.

”Navršilo se 20 godina od kada sam imao čast i priliku da, zajedno sa svojim kolegama, predstavim našu BiH! Trčali smo bosonogi preko piste, penjali smo se pješice na Igman, putovali kamionom do Hadžića, autobusom bez stakala do Mostara, hapsio nas je HVO, vozili smo se 24 sata autobusom do Zagreba. Vrijedilo je i opet bih. Ni tada nije bilo „sredstava,“ ali je bilo želje, kreativnosti i znanja da se ta sredstva iznađu, jer smo shvatali historijsku važnost takve vrste promocije za domovinu. Mislim da je moj stav o tom pitanju jasan”, odlučan je Fazlagić u razgovoru za Anadolu Agency.

Zanimljivo, Fazlagić se nakon Eurosonga i dovršetka albuma ”Sva bol svijeta” ponovo vratio u neizvjesnost opkoljenog Sarajeva. U međuvremenu je završio album. Kaže da je jako ponosan na album ”Sva bol svijeta”, jer je rađen ”pod najvećim emotivnim stresom, pun iskrenih unutrašnjih projekcija, motiva da pokažemo da smo bolji od svih i u najtežim uvjetima”. 

”Za taj album i dan danas dobijam pohvale, pisma i komplimente. Tu su bile pjesme ”Linija života”, ”Može li se u ratu”, ”Jednom sam probao”, ”Balada o Bugiju”, ”Izbjeglica”, ”Kiša ruši grad”. Nije pošteno da ja sam kupim pohvale. Hvala Dini, Tuli, Peci, Miliju, Neni, Izi, Arneli, Hariju i Loši koji su sav svoj umjetnički i stvaralački potencijal nesebično ugradili u taj album. I znam da sam nekoga zaboravio, ali se nadam da će mi halaliti”, priča on.

Povratak u Sarajevo za njega je ponovo bio šokantan i traumatičan jer je uočio nove promjene na srušenom gradu, na ljudima…

”Nikad u životu neću zaboraviti sliku svoje majke koja se bukvalno istopila od gladi i patnje u tih nekoliko mjeseci… To su teška i bolna sjećanja. Agresiju sam, inače, doživio kao najveće poniženje ljudske vrste i potvrdu da ljudska okrutnost prevazilazi onu zvjersku. Lideri koju mogu narediti logore, silovanja, masovna ubijanja-genocid ne mogu nikada adekvatno biti kažnjeni za količinu bola koju su nanijeli osobama koje su se samo drugačije zvale. Još je gore relativiziranje tih zločina danas. Tako se ne otklanja mogućnost da se isti zločini mogu ponoviti, a ujedno se stvara paralelni i nerealni univerzum u kojem još uvijek veliki broj ljudi unutar etničkih skupina živi. Da bi bilo jasnije, uzmite samo rezoluciju Srbije o Srebrenici ili reakciju dijela hrvatske javnosti na ponašanje Šimunića nedavno.  Zato je Sud u Hagu važan, ne zbog osuđivanja pojedinca, nego da se osudi ideja genocida, etničkog čišćenja i svih ostalih vidova nehumanog i kriminalnog ponašanja”, komentirao je on.

Slaže se, međutim, s ocjenom da je u ratu bilo mnogo više entuzijazma, snage, spremnosti na žrtvovanje i jedinstva.

"Ono što se dešavalo u ratu, za malo bolje poznavaoce sociologije i nije toliko strano i neočekivano. To Durkheim definira kao mehaničku solidarnost, gdje kohezija i integracija proizlazi iz homogenizacije ljudi.  Ljudi se osjećaju povezani kroz slične probleme ili stil života.  U ratu su ljudi imali zajedničke ciljeve; preživjeti, ugrijati se, prehranti se i pružiti otpor, istina u različitim formama.  Tako da taj odnos ljudi jednih prema drugima i nije toliko iznenađenje, pogotovo ako tu uključimo i taj patriotski osjećaj i zajedničkog neprijatelja. Ono što se danas dešava je jedna ozbiljna erozija morala koja je postala paradigma ponašanja skoro svih autoriteta. Kada se autoriteti tako ponašaju, narod ili birači, ako hoćete, imaju tendenciju da takvo ponašanje imitiraju i tako ga pretvaraju u društvenu normu”, ocjena je Fazlagića.

Oštro kritizira pojedine analitičare sa Zapada, kao i brojne ”balkanske stručnjake”, koji govore o neizvjesnoj sudbini BiH i mogućnostima da ona prije ili kasnije završi u disoluciji.

”Oni koju promoviraju takve stavove ili ne razumiju ideju Bosne i Hercegovine ili su sitni plaćenici u službi istih onih lidera koje je BiH nadživjela. Svi oni koji plasiraju takve teze moraju biti svjesni da otvaraju Pandorinu kutiju iz koje izlaze nove izbjegličke, političke, humanitarne i ostale krize. Takve krize izazivaju negativne materijalne i moralne implikacije, prije svega za Zapad i okruženje, koje oni niti žele, niti mogu da podnesu. I na kraju, da podsjetim, takve ideje egzistaziraju još od Kulina Bana, ali se nisu materijalizirale. Ipak, narod i stanovnici BiH imaju zadnju riječ”, optimista je Fazla. 

Pape je napravio historijski uspjeh 

Bivši nogometaš FK ”Sarajeva” i ”Bosne”, koji se opredijelio za trenersku karijeru kojom se i danas aktivno bavi, govori i da  je bh. reprezentacija pod Safetom Sušićem napravila historijski uspjeh.

”Posložio je i napravio respektabilnu reprezentaciju u svjetskim razmjerima i kao konsekvenca takvog uspjeha uz materijalnu dobit, naša država dobila je mnogo na promotivnom planu. Reprezentacija je, također, pokazala, da ideja BiH itekako ima uporište u praksi kada se egzekucija iste radi isključivo na profesionalnim principima. Ogroman i pravi prilog budućim generacijama”, govori on, izražavajući žaljene jer zbog poslovnih obaveza neće moći ići u Brazil.

Ponosan je na rad njegove nogometne škole u Americi.

 ”Prošle godine na MLS draftu nas igrač Andrew Farrell je bio izabran za broj 1 i otišao je u New England Revolution.  Od Bosanaca, tu je svakako Amar Sejdić koji je iz našeg kluba otišao u Vitesse u avgustu 2013. i na osnovu izjave gospodina Murata Jahe na press konferenciji u Nogometnom savezu BiH od prije nekoliko sedmica, očekujemo da Amar bude pozvan u bh. selekciju do 19 godina.  Po mom skromnom sudu, radi se o igraču koji bi u budućnosti mogao naslijediti Zvjezdana Misimovića”.

Prema njegovim riječima, bh. dijaspora čini važnu komponentu ekonomije BiH i već 20-tak godina ubrizgava značajna sredstva u zemlju.

”Naveo bih primjer kupovine autobusa za FK Velež prije dvije godine, koju je lokalna zajednica iz Louisville osmislila i izvršila. Mislim da bi bilo dobro da se unaprijedi saradnja sa ljudima u dijaspori, po mnogim pitanjima. Samo kao primjer ću vam navesti da u gradu Louisville u kojem živim imate 10 doktora nauka koji rade kao redovni profesori na univerzitetu, a neki su čak i šefovi katedre. Svi su iz BiH! Šteta je da takvi kadrovi ne služe više svojoj domovini. Iako je prošlo relativno dosta vremena od formacije bh. komune u Louisville, vidljivo je da se veza sa domovinom nije prekinula. Većina naših ljudi, kao što sam i sam, legne misleći na Bosnu i ustaje sa Bosnom u mislima”, zaključio je Muhamed Fazlagić Fazla u razgovoru za AA.