svabo
Razgovarala: Saida Mustajbegović
Opisujući entuzijazam sa kojim je i sam pristupao protestima od Arapskog proljeća do Occupy Wall Streeta… pita se jesu li neke stvari došle prerano?!
Filozof i aktivista Srećko Horvat svakih malo se nađe u središtu pažnje. Donedavni kreativni direktor Subverziv festivala, prije šest godina je privukao pažnju javnosti knjigom Protiv političke korektnosti, nakon koje su se knjige nizale. Jedna od posljednjih, u koautorstvu sa Slavojem Žižekom Što Europa želi?, prevedena je na desetak jezika.
Nedavno ste u Guardianu objavili tekst u kojem ste, između ostalog napisali, da je ‘Hrvatska simbol trulog srca Evrope’. Taj tekst izazvao je pažnju javnosti i reakcije. Možete li obrazložiti tu Vašu tezu?
Horvat: Zanimljive su bile reakcije na taj tekst. A pogotovo one koje su promašile "ceo fudbal". Poenta tog teksta bila je da je Hrvatska simbol onoga što ne valja u Evropi, a ne da je ona ono što ne valja u Evropi. U samome tekstu propitao sam interpretacije čak i liberalnih intelektualaca koji sada tvrde da se Hrvatska rezultatima referenduma vratila na Balkan.
Ono što sam istakao jeste da ona nikada nije ni otišla sa Balkana. A jednako tako, nikada nije ni otišla iz Evrope. Sama ta Evropa već ima neke karakteristike Balkana. I u Evropi postoji rast ekstremizama i homofobija… uostalom, Evropa je ta koja je izmislila i genocid i diskriminaciju manjina. U tom smislu poenta teksta je bila da se Hrvatska jako dobro uklopila u evropski klub u kojem su u Francuskoj u martu desetine tisuća ljudi protestirale protiv istospolnih brakova, iz koje se protjeruju se Romi i slično…
‘Za’ protiv trenutne vlasti
Htio sam ukazati na to da Hrvatska ovim nije postala nikakva posebna zemlja Evropske unije. Ono što, nažalost, nije stalo u Guardian jesu dvije bitne stvari. Prvo, bilo bi krivo misliti da su tih 65 posto koji su glasali ZA nekakvi ustaše ili fašisti – ne, ljudi su time ZA zapravo glasali PROTIV trenutne vlasti pa i vlastite beznadne situacije. Naravno, nisu uvidjeli da prijetnja obitelji nisu ni seksualne ni etničke manjine, nego izmjene Zakona o radu, koje će uvesti potpunu deregulaciju i fleksibilizaciju tržišta rada. I drugo, ova vlast je sama odgovorna što je taj referendum uopće prošao – da nisu mijenjali Zakon o referendumu kako bi Hrvatska ušla u EU, ne bismo imali situaciju da manjina cjelokupnog glasačkog tijela može odlučivati o bitnim pitanjima koja se tiču i većine.
Paralelno sa ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju, sa Slavojem Žižekom objavili ste knjigu Was will Europa?, za njemačko govorno područje, koja je opet privukla svjetsku pažnju. U njoj ste se bavili analizom stanja na Starom kontinentu. Koji je zaključak analize?
Horvat: Ima više zaključaka, a još više pitanja. I sam naslov knjige je parafraza onog znamenitog pitanja koje je u pismu Freud postavio Marie Bonaparte Was will das Weib? Freud će reći da se trideset godina bavio istraživanjem ženske duše i da do kraja života nije došao do odgovora na to pitanje.
Žižek i ja krećemo od parafraze tog pitanja – šta zapravo želi današnja Evropa, prije svega Evropska unija sa svim svojim mjerama štednje, strukturalnim reformama, takozvanim strukturalnim prilagodbama…
Jedan od zaključaka je da Evropska unija uništava Evropu, odnosno, da EU uništava ideju Evrope a to je Evropa solidarnosti, egalitarnosti, sindikalnog pokreta, većih radničkih prava, socijalne države…
Ova današnja EU na svakom nivou uništava baš to. Naša teza je da i uslijed svih tih reformi današnja EU gubi geopolitički status u svijetu. To se vidi po tome da je sveprisutniji kineski kapital u Grčkoj recimo, katarski i ruski kapital najavljuje dolazak u Hrvatsku, Ujedinjeni Arapski Emirati već su u Srbiji… Na ekonomskom planu Evropa gubi svoj nekadašnji primat u geopolitici svijeta. Zapravo, tvrdimo da je Evropska unija po svim tim pitanjima izgubljena – po pitanjima imigranata, multikulturalizma, po pitanjima vlastitog identiteta, i kulturološkog i političkog. Tvrdimo da će Evropa postati prošlost ukoliko ne dođe do radikalne promjene smjera.
Ono što je zanimljivo jeste da je predgovor za knjigu Što Europa želi? pisao vođa savremene evropske ljevice Alexis Tsipras koji kaže da je Grčka postala model za uništenje cijelu Evropu. Možete li to malo pojasniti?
Horvat: Ako uzmete sve mjere koje su se događale u Grčkoj i koji su rezultati bili, vidjet će te da se nešto slično događa u svim zemljama periferije EU – važno je naglasiti periferije, gdje spada i Hrvatska.
Primjerice, Svjetska zdravstvena organizacija, u svom nedavnom izvještaju kaže da je broj samoubojstava u Grčkoj od 2007, dakle od početka krize, porastao za 40 posto. Što je rezultat krize naravno. Kao i 60 posto nezaposlenih među mladima. Zdravstveni sustav je kolabirao. Trudnice ne mogu više u bolnice jer si to ne mogu priuštiti pa se same moraju porađati. Podaci pokazuju da se i malarija ponovo pojavila u nekim dijelovima Grčke. Po svemu tome Grčka već nalikuje na zemlju trećega svijeta.
Upravo su te ekonomske mjere doprinijele tom potpunom raspadu društva, odnosno obistinjenju onoga što je Margaret Thatcher mislila kada je rekla "There is no such thing as society". To je taj trend koji se odvija u cijeloj EU, da društvo zapravo više ne postoji nego su pojedinci ti koji se trebaju pobrinuti sami za sebe: pojednici su ti koji trebaju naći kapital i investirati u zdravstveno osiguranje; naći kapital i investirati u socijalnu sigurnost; naći kapital i investirati u mirovinu… Nije više država ta koja bi se trebala pobrinuti za to.
Izjava nizozemskog kralja
Nedavno ste čak imali zanimljivu izjavu nizozemskog kralja. Prije nekoliko mjeseci, na nacionalnoj televiziji, obratio se nizozemskom narodu da socijalna država više ne postoji i da je to ideja dvadesetog stoljeća. Ono za što se sada trebamo zalagati, nasuprot tome, jeste „paricipatorno društvo“. Ali, koliko god to lijepo zvučalo – eto, svi ćemo imati priliku participirati, sudjelovati – to ne znači da ćemo imati priliku participirati u političkim odlukama, nego se od nas očekuje da vlastitim finansijama participiramo u vlastitom obrazovanju, zdravstvu, mirovini… To je taj trend koji postoji u čitavoj Europi.
I tu je Tsipras u pravu kada kaže da je Grčka postala model za uništenje. Grčka je, zapravo, ono što su nekad bile zemlje Latinske Amerike za vrijeme tzv. Chicago boysa, neka vrsta eksperimentnog zamorca na kojem se testiraju mjere štednje kroz šok terapiju.
Radili ste i analizu pokreta Occupy i Arapskog proljeća. Šta vama kazuje taj globalni talas bunta koji ima žarišta, za prosječnog čovjeka – na potpuno neočekivanim mjestima. Brazil je bio iznenađenje, pa i Turska?
Horvat: Krenuo bih od naslova te knjige Nakon kraja povijesti koji će svima biti jasna referenca na Francisa Fukuyamu, proroka liberalne demokracije koji je proglasio kraj povijesti. Njegova teza je da je sa liberalnom demokracijom došlo do kraja povijesti – jer se pokazalo da je liberalna demokracija jedini sustav koji je ispravan i može opstati.
U toj knjizi se nalazi i intervju sa Fukuyamom koji sam vodio u Parizu prije nekoliko godina. Tada je sam Fukuyama rekao da je došlo do kraja ‘kraja povijesti'…Time je on samog sebe opovrgnuo. Na moje pitanje zašto, navest će dva razloga. Jedan je na tragu njegove najnovije knjige – ono čemu svjedočimo jeste dezintegracija samih institucija demokracija i u SAD i EU, kroz radikalno-ekstremne-desne pokrete, kroz korupciju itd., odnosno sama demokracija se urušava iznutra.
Prijetnja demokraciji
Drugi razlog je Kina. Kada sam ga upitao što misli o terorizmu kao prijetnji liberalnoj demokraciji – je li islamski fundamentalizam jedan od razloga zašto nije došlo do kraja povijesti? – odgovorio je da je veća prijetnji demokraciji Kina. Jer ona je primjer jednog novog sustava gdje kapitalizam dolazi bez demokracije. Zanimljiva je bila reakcija na taj intervju, koji sam objavio u jednom hrvatskom tjedniku. Reagirao je kineski ambasador u Hrvatskoj koji je tom prilikom rekao: „Fukuyama je ono što mi volimo nazivati banana-čovjek – izvana je žut ,a unutra je bijel.“ Dakle on je tipični primjer američkih interesa koji izgleda kao…
…Azijat…
Horvat: …a zapravo to nije. Moja je teza da u Evropi imamo jednu obrnutu stvar od tog banana-sustava. Taj sustav u EU je izvana bijel, a iznutra je zapravo žut. Pod time mislim da izvana još izgleda da smo na tom tragu trijumfa liberalne demokracije o kojem je govorio Fukuyama, a zapravo iznutra taj sustav počinje nalikovati na kineski sustav. Dakle to je kapitalizam uz sve manje demokracije. Glavna teza te knjige je da je sa Arapskim proljećem, sa Occupy pokretom, i sa svim protestima koje ste upravo naveli došlo do destabilizacije te ideje kraja povijesti.
Ti pokreti su doveli u pitanje trijunf zapadne verzije liberalne demokracije, premda neki, poput Financial Timesa, zapravo tvrde da ti pokreti i nisu bili ništa drugo nego poriv za liberalnom demokracijom. Tobože zato se Mouhamed Bouzazizi zapalio u Tunisu. No Occupy je pokazao gdje je problem – problem je u financijskim centrima moći, zato su prosvjedovali u Zuccoti Parku a ne pred Bijelom kućom. Naravno, došlo je vrijeme da se zapitamo što je zapravo ostalo od tih pokreta i od Arapskog proljeća, ako imamo u vidu da je poslije Mubaraka na vlast došlo Muslimansko brastvo, da je poslije njih došla Armija…
Kriminalizacija građanskog neposluha
Sada je na vlasti i prvo što je donijela jest novi zakon protiv protesta. Nema više spontanih okupljanja, sada morate policiji prijaviti protest najmanje tri dana ranije, uz točnu lokaciju, vrijeme, svrhu kao i očekivani broj prosvjednika. Istovremeno, na drugom kraju Mediterana, konzervativna vlada Španjolske donosi novi zakon kojim se predviđaju kazne čak do 600,000 eura za neprijavljene proteste na ulici. Dakle, ono što imate danas jest pokušaj da se svaki čin građanskog neposluha kriminalizira. Neovisno o tome, postavlja se pitanje šta se i je li se nešto promijenilo nakon što je milion ljudi protestiralo. Dakle je li se zaista nešto promijenilo ili ne? I, prije svega, treba li ostati na protestima?
Protesti još uvijek traju, ali su promijenili koncept.
Horvat: Ima jedna jedna pouka koju nam daje Ivo Andrić u svojoj priči o kmetu Simanu. Bosanski narod protjeruje Turke 1876. godine. Postoji veliki entuzijazam da će se promijeniti situacija – da neće morati davati trećinu uroda agama. Dvije godine kasnije dolaze Austrijanci. Još uvijek postoji nada… I tako se Siman razveselio i prestao je plaćati trećinu svom agi. Jednog dana dolazi aga i nalazi Simana kako leži ispod šljiva. Kaže mu da mu da trećinu roda a ovaj mu odgovara da si sam ubere ako želi, a da mu on sigurno neće dati. Siman agi kaže nešto zaista briljantno: „Vi ste nas jahali 400 godina, e sada ćemo mi vas jahati 400 godina, a za onih ostalih 400 godina ćemo se dogovorit.“ Ovdje možemo povući neke paralele sa Arapskim proljećem. Aga potom tuži Simana. Zakoni su još uvijek oni stari osmanlijski, pa Siman završava u zatvoru, žena mu se razboli, dijete mu se razboli, čovjek dotiče dno. Poenta te priče je da je možda izgledao kao da se sve promijenilo, ali zadržani su isti zakoni kao i prije. Kmetovi su i dalje ostali kmetovi, trebalo je proći još stotinu godina da bi se stvar promijenila.
Bili ste na dosta protesta o kojima govorimo.
Horvat: Bio sam na Occupy Wall streetu, protestima u Grčkoj, na Svjetskim socijalnom forumu i u Senegalu i u Tunisu, čak sam bio i na Occupy pokretu u Hong Kongu koji se sastojao od nekoliko šatora u nekoj banci… U svim tim pokretima postojao je veliki entuzijazam. Poput Simana ljudi su se oslobodili, pokazivali zube bivšim gospodarima i slično… Godinu dvije nakon toga vidimo da se neki zakoni nisu promijenili – neke su strukture ostale iste, donose se i gori zakoni, financijski centri moći nisu uzdrmani.
I tu ste u pravu: ista je nomenklatura u Egiptu ostala na vlasti – bilo u sjeni ili formalno i pravo je pitanje na koji se način energija svih ti pokreta može kanalizirati da se zaista promijene stvari. Naš kmet Siman daje lijepu usporedbu na kraju priče. Njegova je obitelj, kaže, imala lijepog pjevca. Najglasnije je pjevao, imao najljepši glas. No njegov je problem bio da bi za razliku od ostalih počeo pjevati najranije ujutro. I onda ga je Simanov otac jednog dana naprosto zaklao jer ih je sve budio. Poanta je, ma koliko to moglo zvučati paradoksalno, da su neke stvari možda došle prerano. Jedan pijevac nije dovoljan, kao što nije dovoljno ni da se tek jedan kmet pobuni. Čak ni sama pobuna nije dovoljna. Potrebno je misliti korak dalje.
(Al Jazeera)
Add comment