Kozarac.ba

Tomašica kao poligon za skupljanje političkih poena

 

Crni Vrh, donedavno najveća masovna grobnica u BiH, u kojoj su pronađeni ostaci 629 žrtava rata, nije spominjan u javnosti od završetka ekshumacija na ovom lokalitetu 2003. godine sve do prošle sedmice kada je SDA osudila separatističke ispade Milorada Dodika na beogradskom Pravnom fakultetu u saopštenju naslovljenom „Studenti iz Beograda treba da vide Tomašicu, Crni Vrh i Memorijalni centar Potočari”. SDA je ovim potezom još jednom dokazala da uvijek ide u korak sa najnovim predizbornim trendovima, jer, kako kažu Prijedorčani, nakon otkrivanja Tomašice “masovne grobnice su se vratile u modu” i postale su nezaobilazno mjesto za prikupljanje političkih poena.

Po mišljenju porodica ubijenih upravo su zato članovi ove, ali i drugih stranaka, od člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, preko predstavnika entiteta i kantona, sve do načelnika susjednih opština, masovno pohrlili u nekadašnji rudnik da pred brojnim novinarskim ekipama “odaju počast žrtvama rata”. Među prvima je u Tomašicu stigao potpredsjednik Narodne skupštine RS, Ramiz Salkić (SDA), koji je tom prilikom (nehotice) ukazao na konstantu u djelovanju svih federalnih partija, odnosno njihovu potpunu nezainteresovanost za Prijedor van ovakvih medijski privlačnih slučajeva.

SKRETANJE PAŽNJE

Salkić je, između ostalog, medijima rekao da je “posjeta ovoj masovnoj grobnici upriličena kako bi se skrenula pažnja na dimenzije zločina koji je počinjen u prijedorskom kraju”, potpuno ignorišući činjenicu da su u zadnjih nekoliko godina i on i njegove kolege propustili desetine prilika da taj deklarativni cilj postignu.

Zločin počinjen u prijedorskom kraju, koji je koštao života preko tri hiljade Hrvata i Bošnjaka, zahvaljujući predanom radu lokalne povratničke zajednice vjerovatno je najbolje, poslije Srebrenice, istražena epizoda proteklog rata. Iako su dejstva na lijevoj obali Sane, odakle potiče većina žrtava pronađenih u Tomašici, relativno malo poznate, barem na postojanje u Prijedoru zloglasnih logora – Omarska, Keraterm i Trnopolje – redovno “skreću pažnju” udruženja žrtava. Svake godine na nekadašnjim stratištima organizovane su komemoracije na koje političari zadnjih godina gotovo i ne dolaze.

Prema mišljenju organizatora ovih komemoracija većina pozivnica završava u kanti za smeće sve dok se ne javi potreba za mobilizacijom biračkog tijela. Sudbin Musić, sekretar Udruženja logoraša Prijedor 92, smatra da je broj prisutnih političara direktno proporcionalan bliskosti izbora: “Tada su posjete komemoracijama itekako intenzivne. Ovo je najuočljivije na redovnim godišnjim dženazama identifikovanim. Svake godine koliko znam svi bivaju obavješteni. U izbornim godinama bi dolazili svi.”

O dženazi koja će biti održana sljedeće godine već danas se govori kao o “predizbornoj”. Mada iz Instituta za nestale BiH poručuju da proces identifikacije neće biti završen prije 2015. očekuje se da će interes političara za ispraćaj žrtava pronađenih u Tomašici biti logičan slijed velikog interesa javnosti za grobnicu.

Edin Ramulić iz Udruženja Prijedorčanki Izvor skreće pažnju da se radi uglavnom o prisutstvu na vjerskim manifestacijama. “Komemoracije koje je organizovalo Udruženje Prijedorčanki ‘Izvor’ davno su prestale biti interesantne političarima, jer nisu dobijali priliku da se promovišu na način kako su to mogli na drugim komemoracijama”, kaže i naglašava da je upravo odluka o tome da u logorima ne bude političkih govora otjerala političare: “S druge strane, prilikom najveće komemoracije u Prijedoru, a to je kolektivni ispraćaj žrtava, koji organizuju ljudi iz Islamske zajednice, već su defilovali političari svih nivoa, uključujući i međunarodne diplomate. Pošto se uvijek radi o ljetnjem danu, govori političara nad tabutima izazivali su mučninu i gađenje kod onih koji su ispraćali nekog svog.” Za lične osjećaje tada ne ostaje puno prostora i tako su, na primjer, ove godine porodice žrtava tokom kolektivne dženaze bile instruisane kako se trebaju izjasniti na popisu stanovništva.

NOVI POTOČARI

Ako uzmemo u obzir ovo (skromno) iskustvo političkih moćnika na prijedorskom terenu neće nas iznenaditi talas nepromišljenih izjava o Memorijalnim centru, koji bi po njima trebao biti izgrađen na Tomašici. Mada je ideja neostvariva, u nekom trenutku došlo je čak i do takmičenja ko je njen prvi inicijator. “Razgovarali smo o daljoj sudbini identificiranih osoba te sam inicirao da se i tu napravi memorijalni centar, jer je Prijedor poslije Srebrenice drugo najveće stratište Bošnjaka u posljednjem ratu”, rekao je prilikom posjete Tomašici prije dvije sedmice Zukan Helez (SDP), federalni ministar za pitanja boraca i invalida, nesvjestan valjda činjenice da se o MC-u govori praktično od pronalaska grobnice i to u nekoliko varijanti.

Najviše pažnje posvećeno je takozvanim Novim Potočarima, odnosno velikom zajedničkom mezarju za žrtve pronađene u Tomašici, što Prijedorčani složno zovu besmislicom jer je veliki broj žrtava rata već odavno pokopan na lokalnim mezarjima.

“Sama ideja je došla od organizacija i pojedinaca koji ne dolaze iz Prijedora, koji nisu upoznati sa procesom memorijalizacije u Prijedoru i nisu bili u kontaktu sa organizacijama koje okupljaju porodice civilnih žrtava rata iz Prijedora“, tvrdi Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor 92”, “Također, izjave nekih funkcionera da bi žrtve ekshumirane iz masovne grobnice Tomašica trebalo da se ukopaju na jednom mjestu i ideja o jednom mezarju u Prijedoru dolazi sa zakašnjenjem od 15 godina. Kada nam je trebala pomoć da se dobije lokalitet sličan Potočarima nismo je imali, nismo je imali skoro ni u izgradnji postojećih šehidskih mezarja, nije bilo takvih inicijativa ni nakon ekshumacija masovnih grobnica koje su također imale po nekoliko stotina ekshumiranih npr. Jakarina kosa, Stari Kevljani, Hrastova glavica, pa ne želim komentarisati razloge zbog kojih danas pokreću ovakve inicijative.”

S Duratovićem se slaže Sudbin Musić: “Pričati o nekom novom mezarju nakon 15 godina pored osam lokacija za ukop identifikovanih je zaista čudno. Pa stotine majki je ukopalo sinove čekajući na ostatak izgubljene djece kako bi ih pokopali zajedno. Sad će tu neko ubjediti ili pak dati sebi za pravo da određuje nekome gdje će mu dijete biti pokopano, kada znamo da je to odluka porodice i jedan krajnje intiman, najteži životni momenat.”

PRIORITETI ŽRTAVA

Edin Ramulić, pak, smatra da postoji još jedan praktičan razlog, zbog kojeg je ova ideja besmislena: “Lokacija masovne grobnice Tomašica je nepristupačna i zabačena i iz tih razloga je i izabrana da bude mjesto gdje će prijedorski zlikovci u udruženom zločinačkom poduhvatu sakriti tijela. Tamo nema nikakvih uslova, a ni potrebe za podizanje ičeg većeg od neke spomen ploče.”

U moru neznanja i proučenih fatiha izgubio se jedan detalj, kojeg nisu primjetili ni redovni posjetitelji Potočara. U sklopu tamošnjeg Memorijalnog centra nalazi se, naime, ne samo mezarje (sakralni dio) već i takozvana memorijalno-komercijalna komponenta, koja treba da igra edukativnu ulogu. Ramulić kaže: “Sama kovanica ‘memorijalni centar’ podrazumjeva da bi to trebao biti centar nekog kompleksa koji bi uključivao i druge elemente u sistemu prikazivanja onoga što se dešavalo u Prijedoru. Tomašica, bez obzira na konačan broj tijela koji tamo bude pronađen, nije mjesto gdje bi se trebala graditi bilo kakva infrastruktura potrebna da bi neko mjesto nazivali memorijalom. Jedina prava lokacija je uža gradska zona Prijedora jer memorijali imaju veoma važnu edukativnu funkciju. Svakako da bi trebalo i pojedinačna mjesta stradanja obilježiti, ali na listi prioriteta u Prijedoru idu prvo logori i druga mjesta gdje su vršene masovne egzekucije, pa tek onda mjesta pronalaska posmrtnih ostataka.”

Uprkos uvjerenju stranačkih predstavnika da su njihovi dolasci na Tomašicu pokretač procesa memorijalizacije, Prijedorčani se već odavno bore za prvi na listi njihovih prioriteta memorijala: nekadašnji logor Omarska. Trenutno se kompleks nalazi u sklopu rudnika koji je u vlasništvu kompanje Accelor-Mittal, s kojim već godinama predstavnici žrtava pokušavaju postići dogovor. Zasad neuspješno, ali od svojih ciljeva ne namjeravaju odustati.

“Niti jedna od organizacija iz Prijedora koje okupljaju porodice civilnih žrtava rata nije podržala ideju o MC Tomašica kao takvu”, kaže nam Mirsad Duratović i nabraja prioritete žrtava: “Svi su jedinstvenog stava da se Tomašica obilježi kao što sam već rekao, zatim da se izgradi MC Omarska, da se obilježe logori Trnopolje i Keraterm, ali i da se izgradi spomen obilježje civilnim žrtvama rata nesrpske nacionalnosti u centru Prijedora, te da mora postojati mjesto u Prijedoru gdje će biti prikazano stradanje nesrpskog stanovništva u Prijedoru u periodu 1992-1995.”

“Iza ove inicijative za MC Tomašica stoje oni koji bi od svega pravili bošnjački folklor, dovišta i okupljanja naroda”, smatra Edin Ramulić i dodaje: “To nema nikakve zdravorazumne veze sa memorijalizacijom, i ako ćemo do kraja biti otvoreni, niti sa sjećanjem na žrtve. Tamo u toj grobnici nije bošnjački niti hrvatski narod, nego su tamo ljudi čija ćemo imena saznati nakon identifikacije. Svako od njih ima porodicu i svoju specifičnu patnju kroz koju je prošao. Nezahvalno je te nedužne žrtve stavljati u nekakav kolektivitet, praviti od njih puku statistiku u vječitom takmičenju na ovom prostoru ko je koga više pobio.”

POLITIČKA VOLJA

Do trenutka otkrivanja Tomašice na širem područiju Prijedora 1.200 osoba su se vodile kao nestale. I mada se procjenjuje da će na ovom lokalitetu biti pronađeno između 600 i 800 tijela, bolan proces pronalaska i identifikacije žrtava rata u BiH rasteže se u vremenu i njegov tempo već odavno izaziva kritike porodica. Rezultati se najbolje vide u Podrinju, gdje se broj ukopanih smanjuje svake godine. Ove godine ih je u Vlasenici bilo 11, isto toliko u Zvorniku, u Bratuncu 15, dok je Višegradu ukopano samo sedmoro. Istovremeno, u svakom od pomenutih gradova traži se još više stotina nestalih.

“Još je Winston Churcill rekao da ukoliko ne želiš riješiti neki problem onda formiraj komisiju za to”, oštro komentira ovu situaciju Ramulić i dodaje: “Upravo su naše vlasti to uradile sa problemom nestalih osoba u BiH, formirali su entitetske komisije u koje su uhljebili političare i druge nestručne ljude kako bi taj posao razvlačili do besvijesti. Nestale osobe su dobra moneta za kuknjavu naših političara u svijetu kada treba tražiti pomoć jer, eto, mi smo društvo izašlo iz rata sa problemima koje ne možemo riješiti.”

Nedostatak famozne političke volje, ali i nemar nadležnih institucija su, prema Ramuliću, razlozi zbog kojih se danas u BiH još uvijek traga za oko 9.000 osoba: “Problem nestalih u BiH bi se mogao riješiti za dvije godine jer nisu ti ljudi nestajali u neprohodnoj džungli. Država ima dovoljno kapaciteta u policiji koje nikada nije upotrijebila. U Prijedoru policija nije pomogla da se nađe niti jedna od 3.176 osoba. A zamislite da se svako jutro odrede dva inspektora pa im se kaže: vi ovaj mjesec morate dati rezultat ili nema plate.”

Apsurdno djeluje u takvoj situaciji izjava još jednog stranačkog prvaka, potpredsjednika RS, Enesa Suljkanovića (SDP), koji je tokom posjete Tomašici zahvalio svima koji su do sada govorili o lokacijama grobnica iz minulog rata i zamolio one koji znaju gdje se nalaze tijela stradalih da to kažu, kako bi “oni i njihovi najmiliji pronašli mir”. Jer, da nadležne institucije rade svoj posao na pronalasku ubijenih ne bi trebala ničija dobra volja.

“Nije mi poznato koliko je političara do sada posjetilo identifikacioni centar Šejkovača u Sanskom Mostu ali mislim da samo njih nekolicina uopšte zna gdje se nalazi Šejkovača”, ističe Mirsad Duratović i dodaje: “Sam proces identifikacija i traženja nestalih nije nikada bio u vrhu prioriteta većine naših političara, osim kada je to trebalo iskoristiti u dnevno političke svrhe. Kad je u pitanju podrška ovom procesu u Prijedoru ona je bila toliko mala da čak ne zavređuje niti jedno slovo da se napiše o njoj.“

POTRAGA ZA PARAMA

Otkrivanje Tomašice pokazalo je da je pronalazak grobnice tek vrh ledenog brijega i da slijede daljnji problemi, prije svega finansijske prirode. Početak radova na ovom lokalitetu obilježila je očajnička potraga za sredstvima. Iz Kozarca je stigao bager, a porodice žrtava počele su skupljanje novaca. Suočena s nebrigom nadležnih institucija, prijedorska udruženja izdala su zajedničko saopštenje u kojem traže od Tužilaštva BiH i Instituta za nestale osobe BiH da “pod hitno riješi finansiranje dovoljnog broja građevinskih mašina i radnika kako bi se proces ekshumacija žrtava mogao odvijati efikasno i završiti u najkraćem mogućem roku. Pod hitno se mora prekinuti sa praksom da porodice žrtava vlastitim novcem finansiraju nešto što je posao državnih institucija.”

“Nedopustivo je da se ono što rade državni organi mora pomagati donacijama porodica žrtava”, komentira prijedorski aktivista i direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu iz New Yorka, Refik Hodžić: “To je najbolja ilustracija licemjerja političara koji dolaze da se slikaju nad kostima u Tomašici, a ne čine ama baš ništa da bi osigurali efikasan rad institucija koje se bave traženjem nestalih, tako da one ne moraju da se oslanjaju na dobrovoljne priloge onih koje, ustvari, država treba da pomogne. O prijedorskim vlastima, čiji građani su zakopani u grobnici, koja ima i zakonsku i moralnu obavezu da učine sve kako bi olakšale bol porodicama, ne vrijedi trošiti riječi.”

Zanjimljivo da političari ne vide ničeg neprirodnog u takvom vaninstitucionalnom finansiranju radova. Adil Osmanović (SDA), federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica, dan prije posjete grobnici rekao je: “Želim, takođe, razgovarati sa nevladinim organizacijama i sa medžlisom Islamske zajednice Prijedor, koji je najviše izložen materijalnom trošku u pogledu angažovanja na iskopavanju ove grobnice. Želim utvrditi koliko je Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica u stanju da finansijski pomogne da se taj posao što brže i što bolje uradi.” Ministar je zaboravio da postoje institucije zakonom obavezne da ovaj posao finansiraju i da se među njima ne nalazi medžlis Islamske zajednice (koji se uostalom u Prijedoru bavio samo prikupljanjem priloga od porodica žrtava).

PODRŠKA PAVIČU

Ni Osmanovićeva, kao ni nijedna druga posjeta nije donijela nikakvih značajnih rezultata. Edin Ramulić je ogorčen: “Nakon defilea različitih političara i drugih bošnjačkih dušebrižnika tamo se ništa bitno nije promijenilo. I dalje se skuplja novac od porodica nestalih osoba, a ono što je nečuvena sramota, ta tijela koja su ekshumirana sada leže u hali u Sanskom Mostu o trošku međunarodne organizacije ICMP. Političari, među kojima je bilo i onih na najvišim nivoima, dozvolili su da ‘naše svete žrtve’ kako se oni već dvije decenije u njih kunu, o trošku stranaca čekaju konačan smiraj u mezarjima i grobljima.”

“Ne želim da osuđujem njihove dolaske”, kaže Sudbin Musić: “Oni trebaju to raditi. Trebamo se svi pokloniti svim žrtvama u BiH. Osuđivali bi ih sigurno i da nisu došli. Ali ne bih bio čovjek ako ne bih rekao da me zaista boli što tih posjeta nema češće.”

Refik Hodžić, pak, smatra da bi posjete federalnih političara Prijedoru trebale promijeniti sadržaj. Upitan kome idu u prilog u dosadašnjem obliku, odgovara: samo jednom čovjeku, prijedorskom gradonačelniku Marku Paviću “koji otvoreno diskriminira žrtve nesrpske nacionalnosti u Prijedoru i sa kojima su svi ti političari u koaliciji.”

Treba odati priznanje SDA jer se ove godine – sjetila Prijedora. Upravo je u ovom gradu početkom jula održan Glavni odbor te stranke. Marko Pavić dobio je tada od Sulejmana Tihića niz pohvala na račun izgradnje “prosperitetnog i proeuropskog grada” kao i “stabilne međunacionalne situacije”.

“Dosta je toga u medijima napisano i što nije bilo, između ostalog i na adresu gradonačelnika. Drago mi je da to nije bitno uticalo na odnose između naših stranaka i naših naroda koji žive ovdje u Prijedoru i koji su dio vlasti”, rekao je Tihić tada, očigledno zadovoljan “strateškim partnerstvom” s gradonačelnikom koji već godinama efikasno koči sve procese za koje se zalažu na Tomašici članovi Tihićeve stranke.

Odlaskom na Tomašicu Pavić je dodatno olakšao pravdanje političkih kompromisa, pa će ovi njegovi grijehovi, iliti to što je “u medijima napisano i što nije bilo”, vjerovatno još jednom pasti u zaborav. Proći će uostalom i “moda masovnih grobnica”, od koje, sudeći po dosadašnjem djelovanju njihovih posetitelja, Prijedorčani neće imati ama baš nikakve koristi.

( Paulina Janusz, Dani)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.