Od Principa do Nikolića

"Savjetnici su nagovarali Franca Ferdinanda da ne ide u Sarajevo. On ih nije slušao. Poput mnogih prije i poslije njega, austrougarski nadvojvoda je pogrešno razumio region i potcijenio njegov narod. Pucnji koji su ispaljeni prije jednog stoljeća – 28. juna 1914. godine – u glavnom gradu Bosne i Hercegovine odnijeli su njegov život i potpalili fitilj za Prvi svjetski rat. Svijet se nepovratno promijenio tog dana. Ali, Sarajevo, koje je izdržalo tri razorna rata i obnovilo se pod šest nacionalnih zastava tokom jednog stoljeća, još je zadržalo veliki dio svog karaktera", prve su riječi koje stoje u objašnjenju plasmana Sarajeva kao turističke destinacije "Best Trips 2014" uglednog američkog magazina National Geographic. Ovaj magazin svake godine odabire i preporučuje ("must see") najbolje svjetske destinacije za posjetiti.

Da je dolazeća 2014. godina interesantna za region moglo se to vidjeti i u autorskom tekstu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, objavljenom 11. novembra ove godine u beogradskoj Politici, pod naslovom "Budimo dostojni junačke prošlosti", a njegov povod je "Dan primirja" u Prvom svjetskom ratu.

Jasno je da predsjednik Srbije želi opovrgnuti one koji "govore o Vidovdanskom atentatu kao o terorističkom aktu", jer, po Nikoliću, time se "otvara prostor da stvarni krivci operu savest i krvave ruke i skinu krivicu sa svojih pleća".

Zanimljiv je diskurs predsjednika Nikolića, inače po struci građevinskog menadžera, koji govori o "izmišljanju terorističkog akta". Doduše, Nikolić maestralno pokazuje svoje nesnalaženje u argumentaciji, brkajući "razloge" i "povode" početka Prvog svjetskog rata, što većina historičara u slučaju Sarajevskog atentata decidno razdvajaju i razlikuju. Iako se predsjednik Nikolić protivi "nasilnom menjanju istorije", sam upada u zamku njenog revizionizma, upravo na "nauštrb istine i pravde".

Fischer drugačije misli

Za razliku od Nikolića, predsjednik Austrije Heinz Fischer je, tokom nedavne posjete Bosni i Hercegovini, na novinarsko pitanje o prisustvu obilježavanju godišnjice Sarajevskog atentata odgovorio diplomatski.

"Želim reći da sam rado prihvatio taj poziv i da ću rado boraviti taj dan ponovo ovdje. 28. juna 2014. godine se obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata, odnosno godišnjica koja izaziva zamišljenost, ali koja u svakom slučaju ne predstavlja više problem za odnose s Bosnom i Hercegovinom, već nosi sa sobom poruku orijentiranosti prema budućnosti i miru", poručio je Fischer.

Predsjednik Srbije se u svom istupu, za razliku od austrijskog kolege, umjesto poruka o mirnoj budućnosti, selektivno upustio u citiranje historičara koji odgovaraju njegovom političkom diskursu, pa veli: "Nije razlog za Prvi svetski rat navodni teroristički akt Gavrila Principa".

Naravno, kakogod, ima historičara koji taj akt ne priznaju kao teroristički i osporavaju ga kao uzrok Prvog svjetskog rata, ipak, vrlo je malo onih koji Sarajevski atentat ne priznaju kao njegov povod. K tome, kolikogod je ovakav diskurs obmanjujući, on sasvim izvjesno vodi ka glorifikaciji ličnosti Gavrila Principa.

Ipak, činjenice (i kod srpskih istoričara) govore o prilično buntovnoj prirodi Principa, ali i o neuspjesima na ličnom planu: nisu ga primili u oficirsku školu, potom je izbačen iz trgovačke. U Sarajevu se priključio Mladoj Bosni, koja je okupljala "revolucionarnu slavensku omladinu", a ustvari se radilo o prosrpskoj nacionalističkoj organizaciji, koja je glavne instrukcije za djelovanje dobijala iz Beograda.

Gimnaziju je pokušao završiti u Beogradu, opet neuspješno. U Prvom balkanskom ratu se prijavljuje u srpsku vojsku, ali ga ni tu ne primaju. Izgleda da ga takvog jedino nije odbila srpska nacionalistička tajna organizacija Crna ruka, koja će i organizirati zlokobni Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine.

Gnjev i mržnja na suđenju

Malo autora, međutim, spominje kako je Principu inspiracija bio učitelj Bogdan Žerajić, koji je 15. juna 1910. godine pokušao izvršiti atentat na austrougarskog carskog zamjenika i poglavara Bosne i Hercegovine, generala Marijana Varešanina. Za Žerajića je čin atentata na visokog političkog dostojanstvenika bio, prema nekim autorima, "način kako se boriti protiv tuđina, pištoljem i pucanjem u najvažnije  predstavnike vlasti".

Interesantni su, također, gnjev i mržnja koji zabilježeni na suđenju atentatorima 5. decembra 1914. godine. "Najviše bih volio da Sarajevo mogu sabiti u jednu kutiju šibica i zapaliti ga da izgori", izjavio je na suđenju Gavrilo Princip (prema navodu iz knjige N. Halilbegovića Bošnjaci žrtve zaborava, Sarajevo, 2000. str. 9.).

To što su Sarajevski atentat i atentatori bili u komunističkom dobu korišteni u općerevolucionarne svrhe naposljetku će se pretvoriti u paradoks. Taj paradoks će svjedočiti Sarajlije, koji će 1992. godine s nevjericom gledati kako ih sa brda oko opkoljenog grada granatama i snajperima zasipaju isti oni koji su u Gavrilu Principu vidjeli heroja, a o kojemu su oni turistima pričali "najčistije revolucionarne bajke". Ako se već olahko upušta u historijski revizionizam, u negiranje zločina i glorifikaciju spornih ličnosti, onda se mora biti spremno i na suočavanje s vrlo neugodnim komparacijama.

"Srbija u proteklih 20 godina nije imala ni dobru, a kamoli brilijantnu diplomatiju. Postali smo apriorni krivac za mnoge nedaće izazvane pogreškama svetskih moćnika, za Prvi svetski rat, rat u bivšoj Jugoslaviji, ne daj Bože da su u ovo vreme i neki drugi jubileji. Neki su to maksimalno iskoristili i kapitalizovali, ali neka se ne zanose. Srbi se u dobru ne uznose, a u zlu ne ponižavaju. Dvadeset godina u istorijskom kontekstu predstavlja kap u moru. Istina je istina; Srbija od istine neće odustati. Hrabar i pravdoljubljiv srpski narod neće ustuknuti pred silom novca i ucena", zaključuje predsjednik Nikolić svoj tekst u  Politici, u stilu i riječima koje više dolikuju ideolozima globalnog terorizma nego budućnosti okrenutom predsjedniku "napredne" Srbije.

Negiranje zločina

Zašto se onda čuditi onima koji u Gavrilu Principu vide prototip globalnog teroriste, budući da je svojim djelom izazvao prvi globalni, odnosno svjetski rat? Zar se onda treba čuditi visokom nivou negiranja zločina koji su se desili na ovim prostorima prije 20 godina kao što je to u Prijedoru evidentno ovih dana prilikom iskopavanja Tomašice, najveće masovne grobnice otkrivene u Bosni i Hercegovini nakon rata? Zar se treba čuditi tom negiranju običnog puka kad vođstvo ove opštine i, naposljetku, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik otvoreno negiraju genocid?

Po onom što se moglo vidjeti u prilogu lokalne prijedorske televizije o posjeti gradonačelnika Marka Pavića lokalitetu Tomašice, više nisu samo zastrašujući skeleti ekshumiranih žrtava. Stravičnije djeluju izjave lokalnog stanovništva, koje na Tomašicu, unatoč stotinama ekshumiranih tijela njihovih dojučerašnjih komšija, gledaju kao na nešto što je "napuhano" i "preuveličano".

Na koncu, kada predsjednik jedne države koja je indirektno odgovorna za nesprečavanje genocida (kao što je Srbija, po presudi Međunarodnog suda pravde) u Bosni i Hercegovini ima potrebu u najutjecajnijem dnevnom listu preispitivati historiju na tako brutalno revizionistički način, pravdajući se kako to ustvari čine drugi, onda i ne čudi to što se narodi Balkana ne mogu odmaknuti od Sarajevskog atentata i Gavrila Principa, iako je od tog događaja prošlo gotovo jedno stoljeće.

I, na kraju, i nažalost svih nas, tako veliki stupanj negiranja zločina počinjenih na tlu bivše Jugoslavije izravni je rezultat djelovanja političkih lidera, koji – umjesto da pomognu svojim narodima da se suoče s prošlošću kako bi se mogli okrenuti budućnosti, miru i prosperitetu – još uvijek zapadaju u zamke historijskog revizionizma, te u pokušaju pravdanja nekih neobjašnjivih djela iz prošlosti nezaustavljivo hrle ka njihovom veličanju i glorifikaciji.

Možda će se jednog dana među "must see" destinacijama u National Geographic magazinu naći i Prijedor i Tomašica, gdje će se svjetski putnici moći uvjeriti šta znači ne ispuniti obećanje koje je Evropa sebi dala nakon Holokausta čuvenim geslom "Never again". Zavjet "Nikada više" ne može se održati dok god bude onih koji u spornim ličnostima i događajima vide dostojne predstavnike svoje junačke prošlosti.

(Mirnes Kovač; Al Jazeera)