Kozarac.ba

Å utnja bolnija od prošlosti

Omarska, Trnopolje, Keraterm, Korićanske stijene – ovom spisku prijedorskih mjesta užasa i zločina dopisana je i Tomašica, masovna grobnica stanovnika prijedorske opštine iz koje je u posljednja tri mjeseca ekshumirano 430 žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Ovo je do sada najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini. Uz žrtve na Jakarinoj Kosi, koje su prethodno bile ukopane u Tomašici, ovdje su bila sakrivena tijela više od 800 žrtava.

Dvije decenije nakon zločina, porodice stradalih pitaju se zbog čega se toliko dugo čekalo na otkrivanje Tomašice, kako uopšte objasniti zavjet šutnje i kada će odgovorne napokon stići zaslužena kazna.

Selo Zecovi kod Prijedora prije rata je brojalo oko 2.000 stanovnika. Trećina ih je ubijena. Pred očima tada petnaestogodišnjeg Zijada Bečića likvidirana je gotovo cijela porodica.

Dvadesetak godina  trebalo je da se otkrije Tomašica za koju se pretpostavlja da krije i tijela Mirsadove porodice:

„Često se čovjek zapita zašto. I nemam odgovora na to pitanje. I normalan čovjek ne može ni da pomisli da učini tako nešto, a kamoli da učini. Petnaestero djece od dvije godine do…ne znam. Ja imam sad sina od tri i po godine, ovaj mlađi – kad pogledate to dijete, šta to dijete zna – ništa. Ono se samo želi igrati. I neko dođe i ubije ga. Nemam riječi.“

Tri mjeseca od otvaranja masovne grobice u Tomašici nastavljaju se iskopavanja. Sa lokaliteta nekadašnjeg rudnika željezne rude do sada je ekshumirano 430 tijela Prijedorčana. Mnogi od njih ubijeni su na kućnom pragu, nekoliko stotina u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm.

„Ta najveća noć bila je 27. sedmog kad je pobijena kompletne spavaona, 208 ljudi. Svi su potovareni u taj kamion, poslagali ih kao vreće. Damir Došen, koji je osuđen u Haškom tribunalu na tih pet godina zato što je priznao krivicu, nam je rekao da će ta grupa biti odvedena i ukopanu u Tomašici. Znači u ono vrijeme se znalo, a što se krilo – ja ne znam“, kaže bivši logoraš Fikret Alić.

Istražitelji su još 1996. godine došli do saznanja da se u Tomašici krije masovna grobnica. Lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti u ratu, ali i poratnim godinama navodno se bunilo tajno tražeći premještanje grobnice.

Tijela su dijelom izmještena u Jakarinu kosu, također u prijedorskoj opštini, za što je morao znati i vojni i politički vrh Prijedora, ali i lokalna zajednica. Tačna lokacija grobnice ipak je otkrivena tek nedavno zahvaljujući informacijama dvojice pripadnika Vojske Republike Srpske koji su sudjelovali u zakopavanju tijela.

„Kako se radi o jednom ogromnom lokalitetu, sa više hiljada kvadratnih metara, mi nismo bili donedavno u prilici da lociramo grobnicu koja je dimenzija otprilike nekih 10×10 metara, uz još nekoliko mikro lokaliteta“, navodi Eldar Jahić, istražitelj Tužilaštva BiH.

U obilazak Tomašice svakodnevno dolaze delegacije. No, malo ko od njih posjeti Identifikacioni  centar Šejkovača, pedesetak kilometara udaljen od Prijedora, gdje leže posmrtni ostaci prijedorskih žrtava, dokumenti i stvari koje su im pripadale.
Tamo svaka logika postaje besmislena.

"Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati strijeljanje, ubijanje, masakriranje tih ljudi, njihov transport – recimo, moje selo je Bišćani, tridesetak kilometara udaljeno od Tomašice – znači toliko dugo je neko vozio kamione sa stotinama ljudi na jednom kamionu – s tih kamiona je bukvalno krv lila čitavom trasom – i odvezao ih je u neku jamu koju je prethodno napravio, dubine 10 metara, i onda najvećim mogućim rudničkim mašinama gurao kao najveći otpad – i na kraju o svemu tome je 21 godinu šutio. Ne znamo šta je teže – od samog načina ubistva do te šutnje“, kaže Mirsad Duratović iz Udruženja logoraša Prijedora.

Žitelji Prijedora bez ustručavanja će govoriti o propaloj privredi, lošim investicijama, gradu koji nestaje. O zločinima i ratnoj prošlosti rijetki se usude, poput Zdravke Karlice iz prijedorske organizacije zarobljenih i nestalih RS:

"Ne znam, možda ima i straha. Jer ovdje se svašta dešavalo. Postoje ljudi koji su i tada spašavali svoje komšije i prijatelje. Negdje gdje se i htjelo, nije se smjelo. To bi stvarno bilo za jednu dobru nauku – da se prouči šta se u tom momentu dešavalo“, kaže Zdravka Karlica.

Tijela žrtava 1992. godine na Tomašici zakopavana su tri mjeseca, a u zločinačkim radovima  sudjelovalo je više stotina ljudi sa mašinama. Šutnja, koja boli više od prošlosti i pitanje do kada, u ovakavoj atmofsferi i danas žive svjedoci i žrtve zločina za koji nema i ne smije biti opravdanja. Mirsad Duratović dodaje:

„Ubijeno je 2.200 ljudi. Niko nije našao za shodno da za ovih 13 ili 14 godina, otkako smo se mi vratili u Prijedor i kod tolikog broja živih svjedoka, da podigne barem jednu optužnicu. Mi očekujemo da će Tomašica pokrenuti stvari sa mrtve tačke. Tražimo od državnog tužilaštva da se konačno uhvati u koštac sa ratnim zločincima u Prijedoru. Ako to ne mogu, neka dođu drugi ljudi koji to smiju raditi.“

 

(RSE)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.