svabo
“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)
Allah, dželle šenuhu, je u Kur’anu objavio: ”A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. – Allah je doista silan i mudar.” (Et-Tevbe, 71.).
Potaknuti nekorektnim i neislamskim ponašanjem u prepiskama i raspravama među muslimanima na internetskim mrežama i forumima, u kojima često dominiraju naučna neutemeljenost, nedostatak islamskog ahlaka i opće kulture, zloba, uvrede, omalovažavanje neistomišljenika, grubost, ogovaranje, i u kojima se nerijetko atakuje na čast muslimana, pa čak i na čast islamskih učenjaka i daija, i ne biraju se sredstva da se dokaže vlastita učenost i pravovjernost, nismo mogli ostati ravnodušni, a da ne reagiramo na tu ružnu i nimalo bezazlenu pojavu, koja u konačnici može imati nesagledive negativne posljedice po muslimane i muslimansku zajednicu.
Naravno, nije nam nipošto cilj otvaranje nove rasprave niti kritike i pukog moralisanja, već je ovo dobronamjerni pokušaj bratskog savjetovanja, (”vjera je savjet”, kako nas uči Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem), a polazeći od islamskog principa da je musliman u osnovi iskren u svojim namjerama i da mi nemamo pravo zavirivati u tuđa srca i ocjenjivati tuđe namjere, i da smo spremni poslušati savjete jedni drugih koji su utemeljeni na Kur’anu i Sunnetu, kao i na stavovima i praksi islamskih učenjaka, a sve s ciljem popravljanja stanja i utvrđivanja istine na najljepši način.
Grubost i uvrede koriste oni koji nemaju argumenata
Zbog spomenute pojave i želje da se naše stanje popravi nabolje, u ovoj hutbi želimo skrenuti pažnju na jednu osobinu islamskog ahlaka koja u Kur’anu zauzima centralno mjesto, a koja je u našim vjerničkim životima nepravedno zapostavljena.
To je osobina samilosti, odnosno brižnosti koja je bila glavna Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, osobina u komunikaciji sa ljudima, a što eksplicitno potvrđuju i kur’anske riječi: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zati im prašta i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. (Ali Imran, 159.).
Tim svojstvom Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, opisan je i najavljen i u ranijim objavama. U tom smislu je predaja od Ata’a ibn Jesara koji je rekao: ”Sreo sam Abdullaha ibn Amra ibn Asa, r.a., i upitao ga: ”Možeš li me obavijestiti o osobinama Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Tevratu?” Odgovorio je: ”Svakako! Tako mi Allaha, on je u Tevratu opisan nekim svojstvima koja su spomenuta u Kur’anu: O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje. ( El-Ahzab, 45.). On je Moj rob i Moj Poslanik. Nazvao sam ga El-Mutevekkil – onaj koji se u Allaha pouzdaje, nije ni osoran ni grub, nije bučan i grlat po trgovima, na zlo ne uzvraća zlim, već oprašta i prelazi preko uvreda. Allah ga neće uzeti Sebi dok preko njega ne uputi narod koji je bio na stranputici i dok ne posvjedoče da nema boga osim Allaha. Allah će dati da putem njegovog poslanstva progledaju oni koji su bili slijepi kod očiju, da čuju oni koji su bili gluhi kod ušiju i da se pred istinom otvore tvrdokorna srca ogrezla u zabludi.” (Buharija)
Osim Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Kur’anu se po ovom svojstvu spominje i Ibrahim, a.s., kako stoji u sljedećem ajetu: Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv. (Et-Tevba, 114.). U suri Merjem, Allah, dž.š., svojstvo brižnosti (hanan) i samilosti spominje uz još jednog Svog odabranog roba i poslanika, Jahjaa, a.s., i to nakon naredbe da se čvrsto drži Knjige koju je Allah objavio: ”O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!” – a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio, i nježnost i čednost, i čestit je bio i roditeljima svojim bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan. (Merjem, 12.-14.).
Kako je onda moguće da se ovo svojstvo u tolikoj mjeri zagubilo u našoj vjerničkoj praksi kad je ono preduvjet za uspjeh u da’vi i ključ kojim se otključavaju kapije ljudskih srca?! Zar istinsko vjerovanje i razumijevanje vjere, zar iman i islam ne liječe ljudska srca od grubosti i arogancije?!
Zar moramo vikati, galamiti, vrijeđati i omalovažavati druge kako bi dokazali da smo u pravu, i zar ta metodologija nije svojstvena upravo onima kojima je i posljednji argument izbijen iz ruku, pa onda galamom i omalovažavanjem neistomišljenika pokušavaju zbuniti i obmanuti druge, a u stvari oni samo sebe zbunjuju i obmanjuju?! I što je još gore, neki od nas grubost nazivaju dosljednošću u vjeri i iskazivanjem ljubomore zbog kršenja Allahovih granica i čak idu dotle da se u svojoj argumentaciji, trgajući njihov govor iz konteksta, pozivaju na najveće islamske učenjake i autoritete kako bi opravdali svoj stav i nedolični postupak. A kad raspravljaju o temeljima islamskog vjerovanja (akida) i o onim učenjacima koji se u nekim doktrinarnim pitanjima razlikuju u mišljenju od većine učenjaka ehli sunneta vel-džema’ata, onda koriste teške kvalifikacije kao što su ”zabludjeli novotari”, ”murtedi”, ”munafici”, ”kafiri” i sl.
Sljedbenici ehli sunneta vel-džema’ata upozoravaju na greške, a ne tekfire
Jedan od alima na kojeg se pozivaju oni koji žele da kroz grubost i vrijeđanje dokažu svoju dosljednost i beskompromisnost u slijeđenju i odbrani ehli sunnetskog pravca u akidi, jeste svakako i Ibn Tejmijje. On je usitinu imam ummeta, učenjak koji je svoj jezik i svoje pero uposlio i iskoristio u promicanju islama i afirmaciji pravca ehli sunneta vel-džema’ata. Međutim, kako god se šejhul-islam Ibn Tejmijje držao Kur’ana i Sunneta u odbrani ispravnog vjerovanja, isto tako se držao kur’ansko-sunetskog pravila i principa pravednosti i lijepog ahlaka prema onim muslimanima i alimima s kojima se nije slagao u mišljenju.
Opisujući odnos sljedbenika ehli sunneta vel-džema’ata prema muslimanima koji su počinili stanovite greške u akidi, Ibn Tejmijje je rekao: ”Predvodnici ehli sunneta vel-džema’ata posjeduju znanje, pravednost i samilost. Oni poznaju istinu koju slijede, a koja je u suglasnosti sa Muhammedovim, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetom, i oni su čisti od novotarija. Pravedni su prema onima koji su skrenuli sa te staze, pa makar im oni i zulum učinili. Oni su samilosni prema ljudima i žele im dobro. Žele da ljudi budu upućeni i da saznaju i spoznaju istinu. A ako ih na najljepši način ukore i objasne njihove pogreške i nepravdu prema ehli sunnetu, to čine s ciljem da objasne istinu i iz samilosti prema njima, zbog naređivanja dobra, a odvraćanja od zla, te da sva vjera bude Allahu i da Allahova riječ bude gornja.” ( Er-reddu ala el-Bikri, str. 256-260).
Poseban respekt i poštovanje imao je prema islamskim učenjacima i žestoko se suprotstavljao onima koji su neke učenjake zbog određenih grešaka u akidi proglašavali nevjernicima. O tome je, između ostaloga, rekao: ”Nijednog muslimanskog alima, koji je za svoga života koristio idžtihad, nije dozvoljeno tekfiriti samo na osnovu greške koju je napravio u svom govoru o nekom vjerskom pitanju. Drskost i bezobrazluk neznalica u tekfirenju muslimanske uleme je jedno od najvećih zlodjela i to je osnova na kojoj počiva učenje rafidija i haridžija koji tekfire imame (ulemu) ummeta, tvrdeći da su oni učinili određene greške u vjerovanju. Postoji konsenzus islamskih učenjaka po kojem nije dozvoljeno tekfiriti ulemu samo na osnovu greške koju su počinili, jer, od svačijeg govora se uzima i odbacuje, osim od Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora. Ne može se svaki čovjek, čiji se govor odbacuje zbog greške, proglašavati nevjernikom, velikim griješnikom (fasikom), pa čak ni običnim prijestupnikom (asim) jer u Kur’anu stoji: ”Gospodaru, nemoj nas kazniti ako nešto iz zaborava i pogreške uradimo” (El-Bekare, 286.). A u sahih predaji stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ”Allah, dž.š., nakon ove dove objavio je: ‘Već sam to učinio (tj. već sam vam to oprostio).”’ (Medžmu’ul-fetava, XXXV/100. str.).
Do koje mjere je cijenio učenjake, makar se radilo i o njegovim oponentima, svjedoči i predaja od njegovog učenika Ibnul-Kajjima, u kojoj stoji: ”Došao sam šejhu Ibn Tejmijji na muštuluk nakon smrti njegovog najvećeg protivnika i oponenta (koji je u akidi slijedio pravac džehmija – negatora svih Allahovih svojstava), pa me je izgrdio i ukorio zbog toga, a zatim je istog trenutka otišao do kuće umrlog i njegovoj porodici izrazio saučešće i rekao im: ‘Ja sam vam od danas umjesto njega. Za sve vaše potrebe meni se obratite i ja ću vam pomoći.”’ (Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, Medaridžu-s-salikin, II/345.).
Ibn Tejmijju ljubomora prema sunnetu i prezir prema novotariji nisu naveli da im učini zulum i da napadne na tuđu čast, već je uvijek pokazivao samilost i dobročinstvo, želeći popraviti stanje kod ljudi i žudeći za Allahovim zadovoljstvom i nagradom. Zlatnim slovima treba ispisati sljedeće njegove riječi i dobro ih zapamtiti: ”Mahana novotara je to što tekfire jedni druge, a pohvalno svojstvo ehlul-’ilma (tj. sljedbenika ehli sunneta vel-džema’ata) je da ukazuju na greške, a ne tekfire.” (Minhadžu sunneh, III/63.).
Taj ehli sunnetski metod koristili su i učenjaci u našem vremenu, poput šejhova: Ibn Usejmina, Abdul-Aziza Bin Baza, Albanija, Saliha el-Fevzana i drugih. Zbog skučenosti prostora, ovdje ćemo navesti samo odgovor Stalne komisije za fetve (Ledžne ed-daime) iz Saudijske Arabije, na pitanje kakav stav da zauzmemo prema ljudima koji su korisitili te’vil – preneseno značenje, kod Allahovih svojstava, poput Ibnul-Hadžera, En-Nevevija, Ibnul-Dževzijja i drugih?
U odgovoru Komisije, stoji: ”Naš stav prema Ebu Bekru el-Bakilaniju, El-Bejhekiju, Ibnul-Dževzijju, En-Neveviju, hafizu Ibn Hadžeru i njima sličnim alimima, koji su tumačili i interpretirali neka Allahova svojstva, a nisu ih prihvatali doslovno kako su objavljena u Kur’anu, je takav da oni, po našem mišljenju, spadaju u red islamskih velikana čijim znanjem se islamski ummet mnogo okoristio. Zato molimo Allaha da im se smiluje i da ih nagradi najboljom nagradom. Također za njih kažemo da su oni sljedbenici ehli sunneta u onom dijelu njihove vjerske misli i naučne zaostavština koja je sukladna stavu ashaba i imama ummeta iz prve tri generacija, a da su pogriješili u svojoj interpretaciji Allahovih svojstava i da se tu razilaze sa ashabima i prvim generacijama.” (Šejh Abdul-Aziz bin Baz, šejh Abdur-Rezak el-Afifi, šejh Abdullah el-Ku’ud; Fetava ledžne ed-daime, III/241.).
Meso uleme je otrovno
Osim samilosti i brižnosti prema muslimanima neistomišljenicima, iz gornjih citata i stavova islamskih učenjaka, možemo naučiti još dva važna aspekta islamskog ahlaka i odnosa prema ljudima. Prvi je, da je pogrešan i poguban tzv. crno-bijeli pogled na ljude općenito, a na muslimane posebno, po principu il’ valjaš skroz il’ ne valjaš nikako, kakav, na žalost, danas preovladava među mnogim muslimanima. Ako znamo da je takav stav i pogled u suprotnosti sa islamskim pogledom na čovjeka, zašto ga onda primjenjujemo? Zar takav odnos nije sam po sebi novotarija i zar na takav način možemo popraviti bratske odnose, ujediniti se i donijeti dobro sami sebi i drugima?!
Drugi aspekt je čuvanje jezika i općenito kulutra govora na koju islam stavlja poseban naglasak, jer jezik je organ koji čovjeku može priskrbiti mnogo dobra i veliku nagradu na ahiretu, kao što ga može i upropastiti i strovaliti u džehennemsku provaliju.
Imam En-Nevevi spominje u knjizi El-Ezkar da su se jedanput sreli Kuss bin Saide i Eksem ibn Sajfi, pa je prvi upitao drugoga: ”Koliko znaš ljudskih mahana?” Odgovorio je: ”Nema im broja! Međutim ja sam ih uspio nabrojati 8.000, pa sam nakon toga otkrio da samo jedno svojstvo lijepog ahlaka pokriva sve te mahane.” ”A koje je to svojstvo”, upitao je Kuss bin Saide? Eksem je odgovorio: ”Čuvanje jezika.” Upozoravajući na opasnost jezika, Ibnul-Kajjim je rekao: ”Koliko ima ljudi koji se čuvaju razvrata i drugih velikih grijeha, a jezici im nasrću na časti mrtvih i živih muslimana i uopće ne obraćaju pažnju na ono što govore.”
Posebno je važno čuvati jezik od ružnog govora o ulemi, jer meso uleme je otrovno i onaj ko pusti svoj jezik da priča ružno protiv uleme, Allah će ga iskušati smrću srca prije prave smrti. Prenosi se da je Ibn Abbas govorio: ”Ko vrijeđa islamskog učenjaka (fakiha) on vrijeđa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ko vrijeđa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, taj vrijeđa Allaha, dž.š.”
Sve ovo bi posebno trebali imati na umu ljudi koji se bave davom i oni nipošto ne bi smjeli nasjedati na namjerne provokacije i sugestivna pitanja nekih ljudi sumnjivih namjera, kojima je cilj da posiju smutnju, da zavade muslimane, da stvore front među radnicima za islam koji imaju različite stavove i mišljenja po nekim pitanjima. Jer, od učenih ljudi se očekuje da se izdignu iznad tog priprostog nivoa, da pokažu ozbiljnost, bogobojaznost, skromnost, poniznost, da njihova komunikacija odiše lijepim ahlakom, mudrošću, savjetom i naravno znanjem i iskrenošću, a to će vjerničke duše lahko prepoznati i bezrezervno podržati.
Add comment